Na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije, petnaestak kilometara od Knina, podno planine Dinare, nalazi se selo Strmica. Smješteno na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, ovo selo odnedavno predstavlja vrata Schengena. No, Strmica je već godinama poznatija po svom Sijelu tromeđe, manifestaciji kojom su prezentirani narodna tradicija i folklor.
U Strmicu smo na dan ovogodišnjeg Sijela došli nekoliko sati prije početka programa. Temperaturu te subote, usred toplinskog udara, možemo najbolje dočarati poznatim stihom pjesme Darka Domijana "Ulica jorgovana": "gori zemlja, gori kamen". Precizne podatke o temperaturi nemamo.
Zbog blizine granice, pri ulasku u selo dočekuje nas poruka mobilnog operatera koji nam želi dobrodošlicu u Bosnu i Hercegovinu, isključujemo Internet i gubimo vezu s ostatkom svijeta. Zastajemo na jednom od autobusnih stajališta uz glavnu cestu koja je paralelna s Unskom prugom. Ova pruga povezivala je Split i Zagreb, slijedeći jednim dijelom tok rijeke Une, prelazeći nekoliko puta iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu pa obrnuo. Ta pruga danas je zapuštena i obrasla šikarom. Preko puta stajališta nalazi se velika opustjela škola iz koje se već desetljećima ne čuju školsko zvono i žamor djece.
Dok razgledavamo kraj oko sebe, prilazi nam jedan gospodin. Ljetno obučen u potkošulju i kratke hlače, znatiželjno korača prema nama. Pozdravljamo ga i objašnjavamo da smo tu zbog Sijela tromeđe, a njegov izraz na licu pokazuje nam da se nije iznenadio.
- Takvog događaja nema u cijeloj bivšoj državi. Ovdje se nikad čaša nije razbila. Sinoć je policija otišla oko 11 naveče, rekli su da oni tu nemaju šta raditi - ponosno nam kazuje ovaj mještanin.
Pitamo ga dolazi li navečer na Sijelo.
- Normalno! – odgovara.
Sijelo tromeđe održava se na platou kod dvije pravoslavne crkve i groblja. Pronalazimo lokaciju na kojoj već uvelike teku pripreme, razvlače se kablovi, nosi se piće, slažu se stolice. U jednom trenutku nastaje lagana pomutnja i shvaćamo da je stigla Svetlana Spajić, svjetski poznata pjevačica tradicionalne muzike i glavna izvođačica Sijela. Već je poznato da ona sve svoje internacionalne nastupe prilagođava datumu ove manifestacije. Iako rodom iz Srbije, Svetlana se potpuno saživjela s ovim krajem, ljudima i tradicijom u kojoj je prepoznala autentičan izričaj.
Zvučni univerzum starijih vremena - Svetlana Spajić
- Ovde još uvek možemo da čujemo ta sazvučja i taj zvučni univerzum starijih vremena. Pre skoro 30 godina sam se susrela sa tim pevanjem i to je ostavilo na mene snažan utisak, kao i celokupan stav, ta neka samosvesnost o tome koliko je to za njih važno, što čuva njihov identitet. Posebna je to estetika u pevačkom i vizuelnom smislu – naglašava Spajić koja sa svojim znanjem ima ulogu moderatorice Sijela.
S velikom pažnjom i odgovornošću brine da se tradicija čuva, ali i prilagodi mlađem svijetu. Iako ostale članice njezine grupe nisu došle, Svetlana se ne brine. Kaže da će već naći nekoga s kim će nastupiti. To joj nije problem, jer jako dobro poznaje sve umjetnike.
Prvo Sijelo tromeđe održano je davne 1984. godine u sklopu radijske emisije Selo veselo, a pokrenuo ga je Strmičanin Rade Matijaš. Na ovogodišnjem Sijelu srećemo njegovog sina Igora koji je u čast na pokojnog oca preuzeo organizaciju događaja. Igor Matijaš nam pojašnjava da je osnovna ideja Sijela tromeđe da promovira narodno stvaralaštvo Srba ovog kraja.
Igor Matijaš, sin osnivača manifestacije Rade Matijaša
- To je prvenstveno ojkačka pjesma jer ona je uvek bila način pjevanja karakterističan za ove krajeve oko Dinarskog gorja. Mi volimo da kažemo da je ovo postojbina ojkačke pjesme – ponosno nam pojašnjava Matijaš. Kaže nam da je ojkačka pjesma prirodno vezana za ovaj kršni kraj i način izražavanja emocija ovdašnjih ljudi.
- Tužne pjesme dovoljno govore o tome kakva nam je bila istorija. Znači, nikad nas nije mazila i pazila. Zbog toga, ojkačke pjesme uglavnom su tužne, ali taj dvostih u desetercu je bio najbolji način da se izraze te emocija. ali ne samo tuge, nego i veselja – pojašnjava Matijaš. Posebno apostrofira zvijezdu svakog Sijela, Žegaranina Obrada Milića.
- To je čovjek koji svira diple na sebi svojstven način. On tu tradiciju živo predstavlja i daje mogućnost da ljudi uživo vide ono što se dešavalo prije 50 do 100 godina – kazuje nam Matijaš.
Nema nam druge nego da potražimo Obrada, koji je već bio protagonist naše reportaže o groktalici i ojkalici. Nalazimo ga u dubokom hladu kako, obučen u nošnju, divani sa svojim kolegama. Kaže nam kako nijednu godinu Sijela nije propustio i da bi tu došao makar pješke ako treba.
- Sviram diple, sviram gusle, groktim, pjevam zabavnu, operu pomalo, sve to poznam – nabraja nam Obrad sve svoje talente. Objašnjava nam kako se ojka. Najvažnije je, kaže, da glas ide iz grla, a onda nam i demonstrira jedno dugačko "oooj". Pitamo ga da nam pojasni što sve ima na sebi od narodne nošnje.
Mogu svirat' koliko oš' – Obrad Milić
- Dolje su opanci, čarape od ovce, pantalone, onda kožun od jarca. Ovo je zovnica, tu nosim diple – pokazuje nam Obrad na malu torbicu, mahom crvenu, izvezenu narodnim vezom. Vadi iz zovnice diple, mali drveni muzički instrument nalik na frulu, i svira. Pitamo ga koliko može tako dugo bez prekida svirati.
- Mogu koliko oš' – ponosno odgovara Obrad Milić.
U razgovoru i pjesmi brzo je prošlo vrijeme, već je pao mrak i temperatura je postala znatno ugodnija. Tradicionalnom "Volim Bosnu, u srcu mi Lika, Dalmacijo, ljubavi velika" - počelo je i službeno 27. Sijelo tromeđe. Sve oči bile su uprte u pozornicu na kojoj su se izmjenjivali pjevačke skupine i kulturno-umjetnička društva iz cijele regije. Slušali smo pjesme iz Strmice, Ervenika, Žegara, Bačkog Jarka, gledali plesove iz Beograda, Drvara, Grahova. Šarena pozornica ispunila se nošnjama iz cijelog kraja i sve je djelovalo kao vremeplov u neka davna vremena.
Na Sijelu je uvijek veselo i živo
Pjevalo se i plesalo do kasno u noć, a najveće ovacije dobili su upravo naši sugovornici. Obradu Miliću i njegovoj pjevačkoj družini na bini pridružila se Svetlana Spajić pa su zajedno otpjevali nekoliko tradicionalnih ojkalica. Iako ovo pjevanje ljudima koji nisu iz dinarskog podneblja zvuči grubo i nezgrapno, stihovi koji se kriju iza takvih napjeva govore o svoj sreći i tuzi koji ovi ljudi iz kršnih krajeva svakodnevno potiskuju u sebi.
