Horst Kahrs njemački je sociolog i publicist. Do kraja 2021. radio je za Zakladu Rosa Luxemburg baveći se temama demokracije i izbora, klasa i društvene strukture. Povod za razgovor je iznimno zabrinjavajuća popularnost ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD), koja je s trenutnih 20-ak posto anketne potpore druga najomiljenija stranka u zemlji, omiljenija od SPD-a kancelara Olafa Scholza, dok za demokršćanskim CDU-om zaostaje otprilike pet posto. AfD je nedavno ostvario prve izborne pobjede, na lokalnim izborima. U gradiću Raguhn-Jessnitzu njihov kandidat za gradonačelnika je pobijedio iako su sve ostale stranke podržavale protukandidata. Stranački vođe naslutili su da bi AfD na saveznim izborima 2025. prvi put mogao istaknuti kancelarskog kandidata.
"Postojani uspjesi AfD-a prisiljavaju demokratske stranke da reorganiziraju međusobne odnose, a također i da uđu u saveze koji su dugo izgledali nezamislivima, kao što je primjerice aktualna vladajuća koalicija SPD-a, Zelenih i FDP-a. Stranački sustav će se i dalje mijenjati. Postoji mogućnost da će nakon izbora za Europski parlament u lipnju sljedeće godine budućnost zajedničke politike u Europskoj uniji biti dovedena u pitanje, a zbog mogućeg daljnjeg jačanja nacionalističkih i antidemokratski usmjerenih snaga. To može ohrabrivati razvoj u smjeru nacionalističke 'Europe domovina', kakvu favoriziraju antidemokratske desne stranke", rekao je Kahrs na početku intervjua koji smo vodili u pisanom obliku.
Tijekom 2016. godine AfD je ojačao zahvaljujući izbjegličkoj krizi i odluci Angele Merkel da otvori granice. Što su razlozi za sadašnji uspon AfD-a i koliko je on povezan s aktualnom recesijom njemačke privrede?
Prije svega bih želio pojasniti sljedeće: tadašnja njemačka kancelarka nije otvorila granice. Granice u schengenskom prostoru bile su otvorene. Angela Merkel odlučila je da granice neće zatvoriti i u zemlju pustiti izbjeglice koje su zapravo prema sporazumu iz Dublina trebale ostati u državi na čijem području su prvi put ušli na teritorij EU-a. U ovom slučaju to bi bile Italija i prvenstveno Grčka, također i Bugarska, a na daljnjem putu Mađarska, Hrvatska i Austrija. Da je Njemačka tada zatvorila granice, izbjeglice bi zapele na nekoj od tih postaja i došlo bi do krajnje dramatičnih situacija. Ostavljanje granica otvorenim i puštanje izbjeglica u zemlju bio je čin europske solidarnosti. Merkel je sigurno htjela napraviti i nešto dobro, nakon tvrdog i ne jako solidarnog odnosa prema Grčkog svega nekoliko mjeseci ranije. Htjela je i spriječiti da kretanje izbjeglica uzrokuje još dublje podjele.
Naravno da ni Njemačka nije bila pripremljena na dolazak više od milijuna izbjeglica u svega nekoliko tjedana. Međutim, AfD nije 2015. i 2016. doživio procvat zato što su integracijskoj politici nedostajala sredstva. AfD se nadovezao na postojeće strahove dijela stanovništva da će zbog dolaska izbjeglica trpjeti materijalne ili kulturalne gubitke. Strahovi od "kulturalne preplavljenosti strancima" (Überfremdung) i "zamjene stanovništva" kojoj navodno teži vlada najbolje su se dali raspirivati i jačati upravo tamo gdje je prethodno primljeno tek malo izbjeglica. Odbijanje stranaca poklopilo se s odbijanjem europske solidarnosti i financijskih transfera unutar EU-a, kao i s percepcijom da je Njemačka rizničarka EU-a koja se daje od drugih država iskorištavati, naročito južnoeuropskih. Nasuprot tome AfD je zastupao stav "na prvom mjestu etnički Nijemci".
AfD protiv jednakosti
Tu argumentaciju, po kojoj vlada provodi politiku protiv vlastitog naroda, a taj narod zastupa samo AfD, stranka iznosi uvijek iznova, i to različitim političkim povodima. To također znači i obranu načina života "vlastitih ljudi" od promjena kao što su jednakost žena, od seksualnih manjina i doseljenika. Jednakost se doživljava kao prijetnja vlastitom društvenom statusu, jer se nešto može izgubiti ako drugi imaju ista prava. Treće polazište su strahovi za budućnost s obzirom na brojne neizvjesnosti vezane za migracije, pandemiju, Putinov napad na Ukrajinu i europski poredak, kao i sve osjetljivije učinke globalnog zatopljenja. Više se ne očekuje da bi moglo biti bolje te se traži zaštita stranke koja se bori protiv politike prilagođavanja promijenjenim uvjetima. Ako budućnost izvjesnije nosi pogoršanje, očito je da se građani radije odlučuju protiv modernizacije i umjesto toga zauzimaju obrambeni stav, s pogledom na navodno bolju prošlost. Moguća nadolazeća privredna recesija u anketama ne igra – još – nikakvu ulogu, njemačko tržište rada još je uvijek stabilno i zapravo pati od manjka kvalificirane radne snage, dakle nudi dobre uvjete posloprimcima.
AfD "malim ljudima" materijalno nema što ponuditi. Od njihovih socijalnih i ekonomskih prijedloga koristi bi imala gornja polovina društva. To rado ističe ljevica, međutim previđa važniji aspekt: ideološki koncept naroda, odnosno nacije obećava pripadnost široj zajednici, a time zaštitu i sudjelovanje
AfD je ponekad smatrana strankom nižih slojeva i slabije obrazovanih, iako su istraživanja utvrdila da se radi o partiji srednjih i nižih srednjih slojeva. Ustvrdili ste da su birači AfD-a oni koji se boje gubitka vlastitih društvenih i ekonomskih pozicija. Da li se u međuvremenu nešto promijenilo?
U principu se ništa nije promijenilo što se tiče moje tadašnje procjene. Promijenilo se to da, barem u anketama, sadašnja potpora AfD-u nije više kao prije sedam godina izrazito vezana za specifične društvene slojeve. Proširila se kroz sve društvene slojeve, ali ne i kroz sve društvene miljee i životne svjetove. Pojavio se i novi aspekt, a to je da ulogu više ne igra samo strah od gubitka uloge, nego je tu i moment tumačenja svijeta: s obzirom na višestruke krize, međuovisnosti su složene i ne postoje jednostavne uzročno-posljedične veze. Na tu preopterećnost složenošću i različitim interesima, kao i nepredviđenim posljedicama mjera protiv jedne krize na zaoštravanje neke druge krize, AfD nudi jednostavne odgovore. Uvijek je kriva "elita" ravnodušna prema sudbini "običnih ljudi", u slučaju dvojbe potom Unija koja gazi nacionalni suverenitet, a na kraju svakako i financijska elita Sjedinjenih Država.
Osim tvrde nacionalističke, protuuseljeničke, islamofobne i euroskeptične ideologije, AfD tvrdi da zastupa "malog čovjeka". Međutim, porezna politika te stranke prije svega bi koristila najbogatijima. Radi li se o antidruštvenoj i neoliberalnoj stranci?
AfD je sve manje desnopopulistička ili ekstremno desna stranka, a sve više poprima obilježja fašističkog pokreta. Oslanja se na stalnu mobilizaciju emocija i afekata, bijesa i mržnje prema drugima, neskriveno prijeti nasiljem protiv izbjeglica i onih koji misle drugačije te odbija procedure parlamentarne demokracije i demokratskog pronalaska kompromisa. Na putu je stalne radikalizacije političkim prekoračenjem granica, a kako bi zadobila medijsku pozornost. AfD s jedne strane zastupa autoritarni libertarijanizam, odnosno egoistočno razumijevanje slobode prema trampovskom modelu, a s druge strane koncept etnički/rasno (völkisch), a ne republikanski definirane nacije.
Što se socijalnih pitanja tiče, stranka "malim ljudima" zapravo materijalno nema što ponuditi. Naprotiv, od njihovih socijalnih i ekonomskih prijedloga koristi bi imala gornja polovina društva. To rado ističe ljevica, međutim previđa mnogo važniji aspekt: ideološki značenjski koncept naroda, odnosno nacije obećava pripadnost široj zajednici, a time zaštitu i sudjelovanje. Zaoštreno bi se moglo ovako formulirati: istinski neoliberalizam obećava sudjelovanje kroz trickle-down efekt tržišta, kad bogatima ide bolje, na kraju nešto malo koristi imaju i oni na dnu. AfD zamjenjuje tržište s "našim narodom" – etnički definirana nacionalna pripadnost i stav "mi na prvom mjestu" trebaju osigurati da svi kojima se priznaje pripadnost tako definiranoj zajednici na kraju nešto malo i dobiju.
Dugo vremena činilo se da je AfD omiljeniji u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. To se objašnjavalo manjkavom "demokratskom socijalizacijom" istočnih Nijemaca i njihovim navodnim preferiranjem diktatorskih vođa. U međuvremenu, AfD podržava 19 posto birača imućne zapadne pokrajine Baden-Württemberg. Kako to komentirate?
Ideju da je AfD zakašnjela osveta DDR-a, odnosno istočnonjemački fenomen, uvijek sam smatrao pogrešnom. U Baden-Württembergu i Bavarskoj, dvjema privredno najjačim saveznim pokrajinama, krajem osamdesetih do polovice devedesetih je s "Republikancima" već postojala uspješna desničarska i prema EU-u neprijateljska, otcjepljena frakcija CDU/CSU-a. Tumačenje AfD-u kao istočnonjemačkog fenomena je prije svega služilo umirivanju zapadnog dijela zemlje.
AfD slovi kao proruska stranka, više od 84 posto njenih članova protivi se slanju tenkova Ukrajini. Kako rat u Ukrajini utječe na njemački stranački sustav?
Sve druge stranke su ruski napad osudile kao agresorski rat protivan međunarodnom pravu. Naravno, raspravlja se i o tome što iz toga slijedi, odnosno kako bi se Njemačka i Europa trebale postaviti. AfD, a potom i dijelovi Ljevice, sada ne zastupaju tek stavove blagonaklone prema Putinu. Naime, zastupaju i stav da solidarnost s Ukrajinom, dakle primanje izbjeglica, a prije svega privredne sankcije i isporuke oružja, samo štete vlastitom gospodarstvu i to zato što više nema isporuka jeftinog plina i nafte, da zapravo štete više našem nego ruskom gospodarstvu. Također i da isporuke oružja povećavaju opasnost od velikog rata. Argumentira se i matricom po kojoj vlada namjerava prije svega štetiti vlastitom narodu i obavlja posao za NATO, odnosno SAD. Tko želi živjeti u Europi koja prihvaća da jedna zemlja može napasti drugu, srušiti njenu vladu i potom diktirati mirovne uvjete, taj s pozicijom AfD-a sigurno neće imati nikakvih problema. Svi ostali morat će se intelektualno i emocionalno pomiriti s činjenicom da ovdje nema moralnog i političkog stava imunog na prigovore i bojazni, ali da se agresoru ne smije dopustiti da se izvuče bez posljedica.
Pomicanje političkog spektra udesno AfD-u je uspjelo već i time što svi ostali pričaju o njima i njihovim temama. Više se priča o migrantima nego o nedostatku stanova. Doživljavamo pojačanu i u biti antipolitičku mobilizaciju osjećaja i afekata
Konzervativizam u dubokoj krizi
Čelnik CDU-a Friedrich Merz nedavno je koketirao s mogućnošću suradnje s AfD-om na lokalnoj razini, a CDU opisao kao "alternativu za Njemačku sa sadržajem". Nakon burnih reakcija je reterirao, s obzirom na to da su sve demokratske stranke dosad odbijale svaku suradnju s AfD-om. Kako to komentirate i vidite li mogućnost da Njemačkom u budućnosti vlada koalicija AfD-a i CDU-a?
Merzov problem je što od trenutne slabosti vlade u anketama profitira isključivo AfD, a ne i stranka kojoj je on na čelu. Njemački konzervativizam je u dubokoj krizi, CDU/CSU-u nedostaje jasna strateška orijentacija i stav. Dapače, oko određenja te ispravne linije vode se unutarstranačke bitke. Poneki političari Unije CDU/CSU za glavnog neprijatelja proglašavaju Zelene, s kojima je Unija u šest pokrajina zajedno na vlasti, vjerujući da će sličnošću s AfD-om vratiti glasove zato što Unija nema ekstremno desni, protuustavni, fašistoidni imidž. Prošlost nas uči da ljudi takva natjecanja u sličnosti shvaćaju kao potvrdu da je sasvim u redu ostati vjeran originalu – ne može biti tako loš ako mu se i CDU približava.
Drugi dio Unije ostaje pri jasnom stavu i pokušava ostvariti obnovu na idejnoj liniji po kojoj se dobra konzervativna politika, koja želi sačuvati konzervativne vrijednosti poput obitelji i prirode, također mora promijeniti, odnosno prilagoditi izmijenjenim okolnostima. Što to znači? Kada bi došlo do ozbiljnih pokušaja dijelova Unije da na razini pojedine savezne pokrajine ili čak na saveznoj razini koaliraju s AfD-om, Unija bi se raspala. U Uniji još uvijek nisu zaboravili historijsku njemačku lekciju da u koaliciji konzervativnih stranaka sa strankom fašističkog pokreta potonja izlazi kao pobjednik.
Na izborima u veljači ove godine u Berlinu čelnik tamošnjeg CDU-a Kai Wegner i sam Merz davali su izjave s rasističkim konotacijama. Koliko je rastuća popularnost AfD-a već pomakla cijeli politički spektar udesno, koliko su se šovinistički, ksenofobni stavovi normalizirali u mainstreamu?
Pomicanje političkog spektra udesno AfD-u je uspjelo već i time što svi ostali govore o njima i njihovim temama. Više se govori o migrantima nego o nedostatku stanova. Doživljavamo pojačanu i u biti antipolitičku mobilizaciju osjećaja i afekata. To također uključuje i osjećaje umora, iscrpljenosti i preopterećnosti. Pandemija i mjere protiv nesputanog širenja koronavirusa su od ljudi, mladih i obitelji socijalno i psihički mnogo zahtijevali. Prisutna je potreba za normalnošću, za tim da se opet može živjeti kao ranije. Tu su još i prijeteća klimatska katastrofa i pariški klimatski ciljevi, koji zahtijevaju promjene u načinu života, ali i restrukturiranje javnih investicija, transformaciju strukture kapitala i promjene u svijetu rada, kao i novi stupanj digitalizacije zahvaljujući "umjetnoj inteligenciji" i napad Rusije na Ukrajinu. Ništa od toga ne upućuje na smirivanje, oporavak i povratak u uobičajenu svakodnevnicu. Pritom imamo vladu za koju nije jasno drži li još uvijek politički sve "pod kontrolom". U takvim situacijama brzo može narasti potreba za krivcima, odnosno žrtvenim jarcima. Da stvar bude gora, javni prostori u kojima se različiti stavovi mogu susresti i u kojima se može raspravljati zahvaljujući digitalnim društvenim medijima radikalno su se izmijenili. Mnogo je lakše ostati među istomišljenicima i dobiti potvrdu o ispravnosti vlastitih stavova. Drugim riječima, mora se biti spreman na sve, postoje politički prijelomni trenuci.
Istovremeno je Ljevica u egzistencijalnoj krizi. Stranka je na posljednjim saveznim izborima jedva izborila ulazak u Bundestag, razaraju je unutarnje svađe, utjecajna zastupnica Sarah Wagenknecht koketira s osnivanjem vlastite stranke na drugačijoj osnovi. Kako vidite budućnost lijeve politike u Njemačkoj?
Egzistencijalna kriza njemačke lijeve stranke ima mnogo različitih aspekata i tendencija. U principu su nakon 2015. sve jasnije izbijale razlike koje su postojale već 2007. kod njenog osnivanja i nakon velikog izbornog uspjeha 2009. godine. Stranka Ljevica zapravo dijeli sudbinu s drugim lijevim strankama u Europi. Iz propusta i grešaka iz prošlosti za budućnost ljevice daju se izvući tri pouke. Prvo, stranke pretežno orijentirane na društvene pokrete nisu stabilna osnova za lijevu politiku. Bolje je biti kontinuirano prisutan ne samo u aktivnom dijelu stanovništva, nego je posebno važno biti prisutan u svakodnevnici – u stambenim zgradama i na radnim mjestima – mnogo većih "pasivnijih" dijelova stanovništva, prisutan na svim razinama – intelektualnoj, jezičnoj i osobnoj. Jedino tako može ponovno doći do povjerenja. Drugo, ljevica koja ima budućnost puno bi se brže naučila prilagoditi promijenjenim okolnostima, posebno po pitanju svojih tumačenja društvenih procesa, koja su uvijek i prijedlozi kako razumjeti i kategorizirati svijet, a kako bi se u njemu mogli orijentirati. Thomas Piketty u svojoj knjizi "Kapital i ideologija" ukazuje na odlučujuću važnost ideologija za ekonomiju i politiku. Nije dakle dovoljno žaliti se na podjelu, primjerice na bogate i siromašne. Time se ne postiže ništa ako se ne može i objasniti zašto ta nejednakost nije legitimna, recimo zato što krši načelo jednakosti ili meritokracije. Ljevica bi svoje vrijednosti i norme dobrog društvenog poretka mogla u javnom diskursu mnogo jasnije postaviti nasuprot vladajućim poretcima. Što je to socijalna pravda nije samo po sebi jasno. Čemu stremi ljevica, što je njen cilj? Treće, ljevica s budućnošću trebala bi imati ideje "boljeg života" i socijalnog napretka te propagirati alternativne pokazatelje i standarde. Što stope rasta bruto društvenog proizvoda govore o poboljšanju životnih uvjeta? Što nam govori očekivani životni vijek različitih slojeva i klasa, stope napuštanja školovanja i tako dalje? Tako bi ono što je ljevici presudno postalo opipljivo. A iznad svega toga stoji pitanje – ostaje li lijeva politika privržena idealu jednakosti i u globalnom okviru, zastupa li ideje i ciljeve dobrog društva koji bi bili mogući svugdje.
