Ovih vrućih dana na kraju lipnja i početku srpnja zagrebačko Dokukino na programu ima ciklus filmova "Prekinuta mladost", sastavljen od pet dugometražnih naslova među kojima se posebno ističe švedsko-dansko-belgijska koprodukcija "Transnistrija" (2019.). Riječ je o četvrtom i najuspješnijem dugometražnom ostvarenju relativno mlade (38 godina), ali već poprilično istaknute autorice Anne Eborn (prethodni radovi prikazani su joj na Veneciji, Busanu i CPH:DOX-u), uratku ovjenčanom brojim nagradama od kojih je najvažnija glavna u važnom sporednom programu prestižnog festivala u Rotterdamu.
Radnjom smještena u naslovnu nepriznatu državicu s većinskim rusko-ukrajinskim stanovništvom, poznatiju pod nazivom Pridnjestrovlje (službeno Pridnjestrovska Moldavska Republika), koja se 1990., po raspadu Sovjetskog Saveza, odcijepila od Moldavije uz podršku ruske vojske, "Transnistrija" se bavi skupinom tinejdžera dugog toplog ljeta i hladne oštre zime. Eborn je gotovo posve nezainteresirana za politički kontekst pa bi se bez popratnih materijala, oslanjajući se na sam film, vrlo teško moglo shvatiti o kojem je dijelu ruskog odnosno ukrajinskog etničkog prostora riječ, ali i ekspliciranje užedruštvene situacije puno je ne zanima. Svojom analognom, 16-milimetarskom kamerom i toplim pastelnim bojama (koje osobito meko griju u ljetno doba) slika svakodnevicu šestero mladih u prijateljsko-ljubavnim odnosima, stavljajući u središte jedinu djevojku među njima. Oni žive u mjestu hibridnih ruralno-urbanih odlika (kuće i dvorišta tipično su seoski, mnogo je livada, jedna rijeka, vidimo guske i kravu, ali isto tako tu su smještene i ruine odnosno nedovršene gradnje monumentalnijeg zamaha, očiti ostaci sovjetske urbanizacije), nikad ih ne vidimo u školskom kontekstu pa nije jasno pohađaju li školu ili ne, i ako ne zašto je tome tako (jesu li školu napustili ili su već dovoljno stari da su je završili), a tim miksovima i nejasnoćama pridružuje se i miješanje dokumentarnog i igranog, odnosno nemogućnost čišćeg rodovskog određenja. Potonje je već opće mjesto suvremene svjetske dugometražne produkcije koja se samoodređuje kao dokumentarna, no u "Transnistriji" malo je one "igranosti" koja bode oči – igranofilmskog raskadriravanja scena, odnosno njihove montaže. Igranost se primarno ostvaruje na suštinskoj razini, naime prevladavajući je dojam da se gleda igrani film dokumentarističke poetike, samo još razlivenije naracije, nego inače u toj vrsti filmova te snimljen s naturščicima (što je i inače česta praksa u igranim filmovima dokumentarističkog prosedea).
Sav taj hod po rubovima (dokumentarnog i igranog, ruralnog i urbanog, jasnog i nejasnog na mnogim razinama) funkcionira jer središte je autorskog interesa atmosfera, a ne konkretni društveni i politički uvidi. Eborn intenzivno poetizira svoje likove i ambijente u kojima borave, voli snimati nježnu kožu mladih protagonista mokru od rijeke i zagrijanu zrakama sunca, djevojačko lice obgrljeno zimskom kapom kraj zamagljenog prozora vlaka, voli prizore garnirati pjevanim pjesmama i uopće pop-muzikom koja priziva 1960-e, 80-e i 90-e (kao da i tako želi brisati jasne granice, sada vremenske). Tu i tamo pojave se kritičke natruhe (npr. spram militarizma i neprihvaćanja različitosti), sve u općem duhu egzistencijalističkog individualizma koji u središte stavlja prazninu i bezizlaznost postojanja.
Senzibilitetom jako bliska tradiciji francuskog ladanjskog filma i američkog independenta pastoralno-naturalističkog usmjerenja, s mogućnošću asocijacije i na Žilnikovo kratkometražno remek-djelo "Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava" (1968.), "Transnistrija" je osobit izdanak poetskog dokumentarizma koji se s lakoćom izdvaja iz aktualne dokumentarne produkcije.
