Vladimir Perović dokumentarnim filmom bavi se još od vremena socijalističke Jugoslavije, no tek je 2011. postao prepoznatljivo ime na širem eksjugoslavenskom prostoru, a ne samo u rodnoj Crnog Gori i Srbiji gdje desetljećima većinom živi i radi. Te je godine, naime, pobijedio u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa ostvarenjem ‘Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota’, a potom je film prikazan na dvadesetak međunarodnih festivala. Isti naslov bio je i u središtu Perovićeve miniretrospektive održane u zagrebačkom Dokukinu, sastavljene od tri uratka – uz laureata ZagrebDoxa našli su se tu i autorovo kasnojugoslavensko ostvarenje ‘Kuća’ iz 1989. te njegov zadnji film ‘Eoha’ iz 2015. Kroz ta tri djela Perović se predstavlja kao autor čvrsto oslonjen na govor slike (i u manjoj mjeri zvuka), dokumentarist koji odbacuje verbalne komentare i ljudski govor reducira na minimum, posve u tradiciji istaknute struje jugoslavenskog dokumentarizma druge polovice šezdesetih, te sedamdesetih i osamdesetih, s tom razlikom da kod njega, za razliku od recimo filmova Vlatka Filipovića i Vlatka Gilića, nema simboličke pompoznosti.
U ‘Kući’ Perović predstavlja naslovni objekt, velebnu vilu u seoskom okruženju, kroz niz efektno komponiranih i montiranih kadrova, posežući i za izrazito stiliziranim rješenjima poput ribljeg oka i kadra u odrazu njihala sata. Ta mala doza artificijelnosti na istovremeno diskretan i naglašen način kulminira u završnici, kad dvoje ruralnih staraca koji se brinu o raskošnoj kući, u koju se nikako ne uklapaju, gotovo posve neverbalno komuniciraju u vezi pristiglog pisma po svemu sudeći mlađih članove njihove obitelji koji žive i rade u inozemstvu i vjerojatno su sagradili dotičnu vilu. Ta potreba za eksplicitnijim poantiranjem može se nazvati mladalačkom greškom, s obzirom na to da je ono bitno – apsurd i otuđenje – već bilo itekako razvidno sugerirano.
U ‘Životu, priključenijima i održivom razvoju jednog kokota’, snimljenom mnogo kasnije, takve greške nema, međutim ima diskutabilnih sastavnica. Film prati jednog pijetla od njegova rođenja i djetinjstva preko dosezanja pune snage, kad gazi koke i dokazuje svoj primat u obračunu s drugim mužjacima, do strašnog svršetka, kad postaje žrtvom nakaznog običaja stanovnika Perasta, gradića u Boki kotorskoj, spram kojeg se španjolska korida doima viteškom manifestacijom par excellence. Naime, na dan ni više ni manje nego Gospe Peraške lokalni muškarci otiskuju na morsku površinu za komadić stiropora vezanog pijetla, ‘koji simbolizira neprijatelja’ (tj. Turke koji su grad pokušali zauzeti u 17. stoljeću), i onda sirotu životinju gađaju iz zračne puške sve dok je ne ubiju. Onaj koji ispali odlučujući hitac u već izranjavano i teško traumatizirano stvorenje dobiva počasnu lentu. Perović taj degutantan proces prikazuje izravno, polučujući tako vrlo okrutno djelo, a moralno je upitno (i) to što, dojam je, s podjednakom ironijom tretira svijet životinja i svijet ljudi, iako je potonji daleko užasniji (autor u intervjuima, doduše, jasno staje na životinjsku stranu). Dramaturški je pak posve nejasno zašto uz naslovnog pijetla veliku pozornost posvećuje još dvama mužjacima iste vrste.
Neovisno o iznesenim prigovorima, ključni Perovićev film svakako je dojmljivo ostvarenje, što se ne može reći za njegov sljedeći uradak ‘Eoha’, koji prikazuje komunikaciju vlasnika stada koza i ovaca sa svojim životinjama. Film je (kao i prethodni) kružno koncipiran, od odlaska na ispašu do povratka u tor, te u minimalističkom kontekstu stilski prenaglašeno podcrtava sličnost čovjeka i životinja. Riječ je o korektnom djelcu kojim autor međutim nije potvrdio kreativni uzlet svog najpoznatijeg rada.
