Točno dvadeset godina nakon konstatacije Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva BiH, da ‘naš narod nije blećak’, izrečene u kritici tadašnje Televizije Bosne i Hercegovine i emitiranja snimaka novogodišnjeg slavlja uz alkohol i prateće posljedice, jedanaestorica sljedbenika Islamske države na privremenom stanovanju u zemlji rođenja spremala su vatromet kakav se ne zaboravlja. Grupa uhapšena dvadeset i drugog prosinca, u zajedničkoj akciji Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) i MUP-a Kantona Sarajevo, planirala je za posljednji dan ove godine, trideset i prvi prosinac, terorističku akciju u prijestolnici BiH: željeli su, ukratko, iskoristiti novogodišnje slavlje i postaviti bombu pod policijski automobil.
Lako je i jednako pogrešno reći kako su Elvir Muratović zvani Hamza, Kemal Murić zvani Talha, Nermin Ćuprija zvani Germa, Semir Salković zvani Sema, Bilal Dervišić, Zulfo Alajbegović zvani Zuka, Edin Tabaković, Darko Peco, Elvir Mašić zvani Maše, Adis Kešan zvani Dise i Admir Ahmetović zakašnjela, radikalna posljedica dugogodišnjeg sukobljavanja bošnjačke političke i vjerske elite sa slavljenjem Nove godine, na čemu se od pomenutog Izetbegovićevog istupa predano radi, jer nazdravljanje promjene na kalendaru, kao, nije dio tradicije muslimanske zajednice u BiH. Oni, Hamzinih deset, međutim, jesu posljedica i klime reislamizacije društva, započete sa dolaskom prvih mudžahedina, čije prihvaćanje danas i neki od najbližih Izetbegovićevih suradnika opisuju kao najveću, nepopravljivu grešku.
Terorističke ćelije u BiH, čiji je točan broj nepoznat, ali svakako nije mali, financiraju se i funkcioniraju na način sličan onome kojim se osiguravao i novac i borbena sredstava za mudžahedine ranih devedesetih godina. Samo što se sada, za razliku od tog, ratnog perioda, sve najvjerojatnije obavlja bez znanja i sudjelovanja bošnjačke vlasti, one što je od 1992. možda i nevoljko prihvatala cijeli paket pomoći, deklarativno ističući kako jedino ne treba ljudstva za bitke.
‘Iz Sudana je stigla jedna od ponuda za upućivanje stranih islamskih dobrovoljaca u Bosnu. Kao gost sudanske vlade, u Khartoumu je boravio Osama bin Laden. Zatražio je od svog domaćina, Hasana Turabija, pomoć da uspostavi kontakte u Bosni. To nije bila molba koju je vodstvo bosanskih muslimana moglo odbiti. Jedan od Turabijevih saradnika, dr. Fatih al Hassanein, u to vrijeme je za sebe tvrdio da je pravi ministar finansija u vladi Alije Izetbegovića. Vodio je međunarodnu nevladinu organizaciju Third World Relief Agency, sa sjedištem u Beču i redovno, u diplomatskom automobilu sudanske ambasade u Beču, donosio do Zagreba kofere novca’, piše u knjizi ‘Garibi: mudžahedini u BiH 1992-1999’ Esad Hećimović, ponajbolji poznavatelj ove teme na Balkanu.
Jedanaestorica uhapšenih devet dana prije planiranog krvoprolića također imaju financijere izvan BiH koji im omogućuju život kakav već žive, ali bez dodatnih napora: osmorica ne rade, dvojica su u mirovini, a tek jedan ima nekakav posao i plaću. Pritom Elvir Muratović Hamza, službeno nezaposleni autoelektričar, Kemal Murić Talha, također nezaposleni stolar, i Nermin Ćuprija Germa, geometar bez zaposlenja, imaju ukupno četrnaestoro djece – Hamza šestoro, ostali po četvoro i svaki suprugu bez primanja. Svi su oni, kao i ostali, struju, vodu i hranu plaćali od potpore iz Beča, koji se od financijskog centra islamizma pretvorio i u grad nesmetanog djelovanja radikala, mahom bosanskohercegovačkog porijekla. Sa druge strane, britanski tabloid ‘Daily Star’ je nedavno dokazao kako je Bosna i Hercegovina, uz ostalo, i centar za pranje novca koji se, nakon prikupljanja na Zapadu, transferira Islamskoj državi preko podružnica kalifata unutar najzapadnije autohtone muslimanske zajednice u Europi.
Nesuđeni ubojice iz sarajevske suburbije i jednog od mesdžida koji ne kontrolira Islamska zajednica tako dakle samo potvrđuju točnost teze prema kojoj ključ borbe protiv radikalizma u BiH nije u tome kako na vrijeme identificirati, locirati i pozatvarati sve te besposličare sa zastavama IS-a na zidovima spavaćih soba i prostorija za molitvu, već kako zaustaviti kontinuirani dotok novčanih sredstava što za njih, što za one koji se odluče priključiti karcinomu civilizacije na terenu, u Siriji i Iraku. No teško da postoji i volja, a naročito snaga za tako nešto. Prekid puteva novca, naime, podrazumijeva i kraj prijateljskih veza sa mnogima od zemalja koje su preko svojih, navodno humanitarnih organizacija, financirale i Izetbegovićevu vojsku ali i njegov režim i, uz ostalo, omogućile stvaranje nove bošnjačke kaste bogataša. Da čvrsta valuta iz istih ili sličnih izvora i vrlo sličnim putevima i dalje stiže do Bosne i Hercegovine, indirektno je kazano i zajedničkom izjavom trideset i sedam samoproglašenih bošnjačkih lidera okupljenih kod reisu-l-uleme Islamske zajednice, Huseina efendije Kavazovića.
‘Od vlasti muslimanskih zemalja očekujemo da poštuju našu vjersko-obrazovnu tradiciju, institucije i autonomiju i sarađuju s državnim institucijama Bosne i Hercegovine i s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini… Od vjerskih, teoloških i obrazovnih krugova i institucija muslimanskih zemalja očekujemo da cijene naše autentično povijesno iskustvo i naš identitet… da nastave poštovati ove principe kako se ne bi među muslimanima Bošnjacima razvijalo sektaštvo i vjerski razdor’, piše, uz ostalo, u pomenutom dokumentu.
Uzgred, još je Kavazovićev prethodnik na mjestu poglavara IZ-a potvrdio usku vezu širenja radikalnih ideja i financijskih injekcija iz muslimanskog svijeta. ‘Ne možemo rezati granu na kojoj sjedimo’, rekao je Mustafa efendija Cerić, bivši reis, upitan zašto se i on i institucija koju vodi aktivnije ne angažiraju na sprječavanju širenja selefizma u BiH.
Hapšenjem Hamzinih deset sigurnosne snage BiH pokazale su da mogu i znaju spriječiti terorističke operacije u pokušaju – izuzev pojedinačnih i nepredvidivih, poput nedavnog ubojstva dvojice vojnika i poznatog napada Mevlida Jašarevića na Veleposlanstvo SAD-a – ali bez političke volje i podrške u ključnu se operaciju ne trebaju ni upuštati. Nje, međutim, nema ni na vidiku, što samo znači da će uskoro, jer su novi radikali puno manje strpljivi od prethodnika, neka nova grupa selefija sa stalnim primanjima iz inozemstva i viškom vremena u boljem slučaju samo planirati akciju u ime kalifata koji snivaju. Uspiju li, svi će, je li, biti zgroženi i puni osude za njihovo djelo. Završe li u lisicama, bit će to tek još jedan izliječen simptom bolesti čiji se uzrok ignorira malo više od dva desetljeća.
