Otkako je 2016. godine sporazumom Europske unije i Turske zaustavljen dosad najmasovniji izbjegličko-migrantski val usmjeren ponajprije prema Austriji, Njemačkoj i Švedskoj, svakome razumnom bilo je jasno da se radi o privremenom polurješenju, ali vodećim političarima Europe i Europske unije protekle četiri godine nisu bile dovoljne da osmisle održiviji model za odgovornije nošenje sa željom milijuna ustrašenih i očajnih ljudi da nađu bolji život u bogatijim zemljama Unije. U kampovima u Turskoj već četiri godine boravi između tri i pol i četiri milijuna izbjeglica i migranata iz ratom, siromaštvom i besperspektivnošću pogođenih zemalja Bliskog istoka i Afrike, a Bruxelles financijski – i to ne osobito izdašno – pomaže Ankari da brine o ljudima koji sad čine oko pet posto stanovništva Turske. Zar se mislilo da će tako ići dovijeka? Zar je netko mislio da će se milijuni ljudi tek tako pomiriti s time da ostatak života provedu u izbjegličkim šatorima i kontejnerima u Turskoj, ili da je Turska sposobna u kratkom roku usisati u svoju privredu toliki broj radno sposobnih muškaraca i žena? Na kraju, zar je itko mogao vjerovati da se turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u jednom času, kad mu zatreba, neće dosjetiti da izbjeglice i migrante stavi u funkciju svojih geopolitičkih interesa, to jest da neće zaključiti da briselske milijarde nisu dovoljna satisfakcija za uslugu koju čini Europi zadržavajući Sirijce, Afganistance, Iračane, Irance, Pakistance i druge bjegunce od smrti i gladi na teritoriju Turske, da neće zaključiti da mu treba nešto više?
Europska je unija, dakle, u proteklih četiri-pet godina prešla put od otvorenih vrata izbjeglicama ponajprije u Njemačkoj do odluke da se svim raspoloživim policijskim i represivnim sredstvima štiti vanjska granica EU-a na tursko-grčkoj međi, gdje turske vlasti od prošloga tjedna dovoze tisuće migranata i puštaju ih prema Grčkoj, odnosno prema EU-u. Erdogan se odlučio na taj potez zbog toga što su se jako zakomplicirale turske operacije u području Idliba u Siriji. Turska, zapravo, želi okupirati taj dio susjedne joj države, što je naišlo na otpor Rusije i snaga odanih službenoj vlasti u Damasku koje djeluju na tom području. Otvaranje vrata migrantskom valu Erdoganov je poziv Uniji i NATO-u, to jest Americi, da mu pomognu u Idlibu, gdje je, rekosmo, ušao u sukob s Rusijom s kojom je ranije počeo ozbiljno vojno surađivati, a ta suradnja donijela mu je sumnjičavost i distancu NATO-a i Washingtona. U više od četiri godine Europska unija nije uspjela smisliti ništa pametnije i efikasnije od zaustavljanja migranata golom silom koja možda neće ostati ograničena samo na policijske trupe. ‘Grčka je štit i vanjska granica EU-a. Grčka je jamac stabilnosti za cijeli europski kontinent. Govorim to kao premijer zemlje s područja iste migracijske rute. Dobri odnosi između Turske i EU-a ovise o obje strane. Pokušat ćemo deeskalirati cijelu situaciju. Važno je da Grčka sa svojim sigurnosnim snagama spriječi eventualni novi val nezakonitih migracija’, rekao je hrvatski premijer Andrej Plenković kad je u utorak, s čelnicima EU-a i grčkim premijerom, posjetio nemirno pogranično područje između Turske i Grčke.
Tokom više od četiri godine Europska unija nije učinila ništa da ublaži moć Erdoganove ucjene, niti je postigla išta da se – kako se proklamiralo – ‘problem riješi na njegovom izvorištu’, a to prije svega znači u – Siriji. Europska unija nije ni za milimetar povećala svoj utjecaj u Siriji i na Bliskom istoku: ondje danas situacijom gospodare Rusija, Iran, Turska i Sjedinjene Države. Isto tako, Unija nije u protekle četiri godine ni pokušala razviti učinkovite mehanizme za borbu protiv skupina koje organizirano krijumčare izbjeglice i migrante na željene destinacije u Europi. Dokaz tome jest činjenica da u Bosni i Hercegovini trenutno boravi desetak hiljada ljudi koji žele ući u EU, a kojima je pritom najveća prepreka policija Republike Hrvatske koja ne preže ni od brutalnosti: ti ljudi su iz Turske do BiH došli uglavnom zahvaljujući krijumčarima, kao što je jedan broj njih – opet zahvaljujući organiziranom kriminalu – bez sumnje uspio prijeći hrvatsku granicu i otići dublje u EU, dok su stotine njih uhvaćene na području Republike Hrvatske. ‘Hrvatska se trudi i zbog toga biva kritizirana da je preoštra i pregruba prema migrantima, no to je težak posao koji bismo radili još intenzivnije da uđemo u Schengen. To je i u interesu Slovenije’, rekao je predsjednik Zoran Milanović tokom prošlotjednog radnog posjeta Sloveniji. Hrvatska je taj posao radila zbog toga što ga nije radila Grčka, pa je to usput odlučila iskoristiti da dokaže svoju sposobnost za članstvo u šengenskoj zoni.
Erdoganova odluka da potakne izbjegličko-migrantski pokret prema EU-u u Hrvatskoj je odmah rezultirala prijedlozima da se vojne jedinice pošalju na državnu granicu ili da se vojska pripremi za pomoć policiji u obrani granice od golorukih i izmučenih muškaraca, žena i djece. U tim prijedlozima i razmišljanjima nema nikakve logike ni razuma, ukoliko zanemarimo da je u toku unutarstranačka izborna kampanja u HDZ-u, pa su migranti iz islamskih zemalja zgodan poligon za bildanje domoljubnih mišića. Zašto bi Hrvatska vojska sad išla na granicu, ako su europski čelnici odlučili da se migrante svim sredstvima zaustavi na tursko-grčkoj granici, što dosad nije bio slučaj? Zašto sad vojska, ako to nije bilo potrebno i ako se o tome uopće nije razmišljalo u situaciji u kojoj je Grčka puštala izbjeglice i migrante da praktički neometano ulaze u tu zemlju iz Turske te da potom nastavljaju do Bosne i Hercegovine ili Srbije, odnosno do hrvatske granice? Osim toga, izvjesno je da će i Bugarska i Sjeverna Makedonija posvetiti više pažnje zaštiti svojih granica, naročito Skopje jer je blizu tome da ubrzo dobije datum otvaranja pristupnih pregovora s Europskom unijom, a slično će se – u skladu sa svojim sigurnosnim kapacitetima – postaviti i Srbija, Crna Gora te Bosna i Hercegovina. Ostane li Erdogan i dalje nepopustljiv, i uspiju li deseci ili stotine tisuća ljudi – unatoč nabrojanim barijerama – u kratkom roku doći do hrvatske granice, to će značiti da se Europska unija raspala i da se usput raspala i poneka država na putu od Grčke do Hrvatske. To se ne čini realnim scenarijem, ali to nije smetnja Nikoli Grmoji i sličnima da zahtijevaju hitno slanje vojnika na granicu.
Umjesto što razmatra aktiviranje armije i zahvaljuje bogu što se u Grčkoj promijenila vlada, pa je sad ta država preuzela čuvanje vanjske granice EU-a, Hrvatskoj bi bilo korisnije da svoje predsjedanje Unijom iskoristi za pokretanje razgovora o održivom rješenju izbjegličko-migrantskog problema kojim je trenutno obuhvaćeno ukupno oko pet milijuna ljudi stacioniranih uglavnom u Turskoj i u Siriji. Riječ je, dakle, o jedan posto stanovništva EU-a. Prostora za inicijativu itekako ima, pogotovo stoga što ključne države Unije – Njemačka, Francuska, Nizozemska, Italija, Belgija, Španjolska, Švedska – nemaju nikakvu konstruktivnu ideju jer su ustrašene jačanjem svoje ksenofobne desnice upravo na migrantskoj temi, dok blok predvođen Mađarskom i Poljskom ne može dobaciti dalje od opasivanja ‘Tvrđave Europe’ bodljikavom žicom i tenkovskim cijevima. Europska unija ostat će bez smisla ako se oružjem suprotstavi želji svakog muslimana da ostvari sigurniji i bolji život u Frankfurtu ili u Malmöu, ako suspendira ili negativno redefinira neka od temeljnih ljudskih prava, kao što je pravo na traženje azila. Hrvatsku angažiranost pritom se ne bi moglo okarakterizirati preambicioznom i megalomanskom, jer ova zemlja ima relativno svježe i relevantno iskustvo rata, zbjegova, izbjeglištva.
‘Odgovor Hrvatske kao trenutne predsjedateljice Vijećem Europske unije sadržan u stavu kako će Hrvatska svim raspoloživim sredstvima pomagati u tome da zaštiti vanjske granice EU-a, bez naglašenog osvrtanja na budućnost i perspektivu zaštite ljudskog života svih izbjeglica i migranata, ne može biti odgovor zemlje koja je i sama ne tako davno iskusila beznađe rata i izbjeglištva’, napisao je pater Tvrtko Barun, voditelj Isusovačke službe za izbjeglice, u otvorenom pismu javnosti objavljenom u ponedjeljak. ‘Općenito diskurs koji osobe koje u potrazi za sigurnošću i zaštitom žele stupiti na europsko tlo u potpunosti dehumanizira proglašavajući ih isključivo prijetnjom i ugrozom od koje se treba štititi svim raspoloživim sredstvima (dakle i pod cijenu ljudskog života?!) nije prihvatljiv za Europu koja bi trebala počivati na temeljima solidarnosti i zaštite ljudskih prava.’ I još: ‘Prošle je godine najmanje 2275 osoba umrlo dok su prelazile Sredozemno more pokušavajući doći do europskog teritorija, broj stradalih raste iz dana u dan, vjerojatno iz sata u sat. Isusovačka služba za izbjeglice diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj, nužnim smatra uspostavljanje sigurnih i zakonskih puteva kako bi se osobama kojima je potrebna zaštita omogućilo da je traže u Europi bez rizika po vlastite živote. Primjeri takvih puteva jesu programi preseljenja, olakšavanje spajanja obitelji, privatno sponzorstvo i korištenje programa humanitarne vize. U trenutnoj situaciji i druge promišljene i humane alternative koje će spriječiti daljnje stradavanje i zadržavanje ljudi u nehumanim uvjetima.’
Ali nema tko čuti patera Tvrtka: u današnjoj Europi, čini se, političari su počeli vjerovati da se izbori dobivaju raspirivanjem straha od drukčijih i nuđenjem kardinalnih rješenja za otklanjanje izmišljenih strahova.
