Operacija "Saveznička snaga" (Allied Force), odnosno NATO-vo bombardiranje SR Jugoslavije, započela u 20 sati 24. marta 1999. i završena 10. juna iste godine nakon potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslavenske vojske i policije s Kosova, po mnogim analitičarima predstavljala je početak nove epohe međunarodnih odnosa i donijela više intervencija pojedinih država i saveza poduzetih s različitim opravdanjima bez suglasnosti UN-a.
Bombardiranje, koje je trajalo 78 dana, nije bila prva vojna akcija u postjugoslavenskim ratovima. NATO je 1995. u operaciji "Namjerna sila" želio onesposobiti snage bosanskih Srba nakon granatiranja sarajevske tržnice Markale kada je stradalo 37 civila, a prema nekim tvrdnjama vojnih stručnjaka američki avioni navodno su započeli operaciju "Oluja" onesposobljavanjem radarskih postrojenja na Plješivici.
Razlog za reagiranje NATO-a bio je sukob između vlasti SRJ i Srbije predvođene Slobodanom Miloševićem s jedne te albanskih separatista uz podršku Albanije s druge strane, koje je rezultiralo sve većim brojem žrtava i izbjeglica, posebno na albanskoj strani. S obzirom na razvoj sukoba, postojali su planovi da se već ujesen 1998. godine bombardiraju položaji Vojske Jugoslavije čije su jedinice već tada napustile kasarne i ulogorile se oko naseljenih mjesta. Kako se stanje smirilo, vojska se do marta vratila u baze.
Situacija je ponovo postala složena na proljeće kada su zapeli srpsko-albanski pregovori u Rambouilletu i kad je u Račku 15. 1. 1999. nađeno 45 mrtvih Albanaca. Za mnoge u Srbiji i dan-danas postoje kontroverze jesu li oni bili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova, s obzirom da su testovi "parafinskih rukavica" koje su na njihovim rukama izveli zapadni forenzičari sugerirali korištenje vatrenog oružja, ali je isto tako činjenica da su među njima bili i 18-godišnja djevojka, 12-godišnje dijete i 99-godišnji starac.
U napadima su prvo gađani vojni ciljevi, iako ispražnjeni i često usred naseljenih mjesta, kao i brojne tvornice koje su imale i vojnu i civilnu proizvodnju ("Utva" Pančevo, Duvanska industrija Niš ili "Zastava" Kragujevac), a samo je sreća spasila Srbiju od teške ekološke katastrofe kad su gađani "Prva iskra" u Bariču gdje se proizvodio eksploziv ili kemijska industrija "Zorka" u Šapcu. Srušeni su brojni mostovi, uključujući sve preko Dunava u Novom Sadu, više vijadukata i tunela, prekinuti su putevi, željezničke pruge i elektro-mreža, porušene škole, bolnice, spomenici kulture, crkve i manastiri, s karte su zbrisani cijeli dijelovi naselja kao npr. u Surdulici, a pogođena je i kineska ambasada.
Iako se iz Beograda tvrdilo da šteta od bombardiranja iznosi oko sto milijardi dolara, ekonomski eksperti iz Grupe -17 procijenili su štetu na "tek" 30 milijardi dolara što bi, s obzirom na razlike u tečaju, danas bio barem za trećinu veći iznos.
Ipak, najtragičnije su ljudske žrtve čiji broj do danas zbog raznoraznih interesa nije jednoznačno određen. Vlasti Srbije uporno su izbjegavale dati konkretnu cifru. Jedini koji je nešto govorio o tome bio je nekadašnji predsjednik vlade Mirko Cvetković, koji je na obilježavanju desetogodišnjice bombardiranja izjavio da su poginula 1.002 pripadnika vojske i policije te 2.500 civila, među kojima 89-oro djece, dok je 12.500 ljudi ranjeno.
Ako neće država, hoće Fond za humanitarno pravo (FHP). Oni su naveli da je u napadima NATO-a život izgubilo 754 ljudi - 454 civila i 300 pripadnika oružanih snaga. Među civilima je 207 njih srpske i crnogorske nacionalnosti, 219 Albanaca, 14 Roma i 14 drugih nacionalnosti. Ukupno su stradala 274 pripadnika vojske i policije te 26 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), naglasio je FHP. Na teritoriji Srbije stradalo je 260 ljudi, u Crnoj Gori 10, a 484 na Kosovu. Među poginulim pripadnicima vojske i policije bilo je 108 mlađih od 25 godina, uglavnom ročnika. Najviše poginulih bilo je u Surdulici (29 žrtava u dva napada), 16 radnika RTS-a u Beogradu, 19 civila u Nišu u nekoliko napada, ukupno 15 u Aleksincu te isto toliko u Grdeličkoj klisuri, kada je NATO pogodio vlak, uključujući i tri neidentificirane žrtve.
Među žrtvama NATO napada na Kosovu je 77 albanskih civila koji su poginuli u Koriši, 64 Albanca u Bistražinu koji su bili na putu prema Albaniji, kao i 29 Albanaca, 7 Srba i šest pripadnika VJ koji su stradali na mostu u selu Lužane, dok su autobusom putovali za Prištinu. Toj brojci dodajmo i šest poginulih i 12 ranjenih civila koji su stradali od kasetnih bombi nakon 1999. kao i trojicu poginulih srpskih deminera koji su 2012. u rejonu Pančićevog vrha čistili teren od neeksplodiranih projektila. Od posljedica bombardiranja teže i lakše je ranjeno oko 6.000 civila, među njima 2.700 djece.
S druge strane, ispada da je bombardiranje bilo okidač, ali naravno ne i opravdanje za još žešći pogrom vlasti usmjeren prema Albancima. Prema podacima FHP i FHP-a za Kosovo, za tih 78 dana srpske snage su ubile 6.901 Albanca koji nisu učestvovali u ratu, dok su pripadnici OVK ubili 328 srpskih civila i 136 Roma i drugih nealbanaca koji također nisu sudjelovali u oružanom sukobu. U sukobima su poginula i 1.204 člana OVK i 559 pripadnika oružanih snaga VJ-a i MUP-a Srbije. Posrednih žrtava ima još, s obzirom na korištenje projektila s osiromašenim uranom. Od 1999. u Srbiji se bilježi znatan rast broja slučajeva karcinoma, prema nekim podacima čak za petinu.
Proljeće 1999. obilježila je i izbjeglička kriza. Po statistici UNHCR-a ukupan broj izbjeglica s Kosova 9. juna iznosio je 862.979 osoba, od kojih se u narednim mjesecima vratilo njih oko 750.000. S druge strane, Kosovo je u ljeto 1999. i kasnije napustilo oko 100.000 Srba i drugih nealbanaca, a velik broj onih koji su ostali ili se vratili bili su žrtve albanskog terora npr. u velikom pogromu 2004. kad je stradao i veliki broj pravoslavnih crkava i manastira.
Operaciju "Saveznička snaga" pratile su, barem prvih dana, osude svjetskih medija i nevladinih organizacija za ljudska prava. Mediji su zašutjeli kad su posao informiranja preuzele nadležne službe u NATO-u pri čemu su TV stanice (RTS) i repetitori uništavani ili je njihovo emitiranje na pojedinim frekvencijama ometano i sprečavano.
NATO su zbog bombardiranja osuđivale i brojne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava. Amnesty International je naročito osudio gađanje putničkog vlaka na mostu u Grdeličkoj klisuri i bombardiranje zgrade RTS-a, koje je ocijenio kao ratni zločin. Prema izvještaju Human Rights Watcha tokom bombardiranja dogodilo se oko devedeset odvojenih incidenata u kojima je došlo do pogibije civila čiji se broj po HRW-u kreće između 489 i 528.
Međunarodne organizacije posebno su se osvrnule na upotrebu kasetnih bombi. Potvrđeno je sedam takvih slučajeva, a sumnjalo se na još pet sličnih incidenata u kojima su ubijeni civili. Najozbiljniji od njih bio je 7. maja u Nišu kada je usred dana NATO napao aerodrom u predgrađu kada je poginulo 15 civila, a ranjeno njih 28. Ostaci kasetnih bombi nađeni su nekoliko kilometara dalje u različitim dijelovima grada - kraj zgrade za patologiju niškog KBC-a na istoku grada, na tržnici i autobusnoj stanici u strogom centru, kao i u većem broju dvorišta uz veliku materijalnu štetu. Tadašnji generalni sekretar NATO-pakta Javier Solana potvrdio je odgovornost NATO-ovih snaga za napad, pa se čak i izvinio zbog ovog promašaja. Dok su Amerikanci od sredine maja prekinuli korištenje kasetnih bombi, Britanci su ih nastavili koristiti sve do kraja operacije.
Za razliku od brojnih antiratnih akcija vezanih uz Ukrajinu ili ranije uz Irak, reakcije u svijetu bile su prilično mlake, osim u Kini, što ne čudi s obzirom da je u napadu pogođena i njihova ambasada u Beogradu. Zabilježeni su protesti oko baze u Avianu, u Italiji, odakle su avioni polijetali na zadatke, kao i na još nekim evropskim lokacijama u kojima je sudjelovala mahom ljevica. U Hrvatskoj su glas digli mirovni aktivisti i Šuvarova Socijalistička radnička partija.
Mlako je reagirao i Međunarodni sud pravde u Hagu koji se proglasio nenadležnim oko tužbe Savezne Republike Jugoslavije protiv osam država članica NATO-a za prekomjernu upotrebu sile i genocid prilikom bombardiranja Jugoslavije 1999. godine, uz obrazloženje da SRJ u trenutku podnošenja tužbe 24. aprila 1999. nije bila članica UN-a, Konvencije o genocidu, niti statuta Međunarodnog suda pravde, što su nužni preduvjeti za nadležnost suda.
S druge strane, taj se sud proglasio nadležnim po međusobnim tužbama koje su Hrvatska i BiH podnosila protiv Srbije i obrnuto. Isto tako, odmah nakon početka agresije Rusije na Ukrajinu Međunarodni kazneni sud, osnovan 2002. najavio je istrage, iako Rusija, kao ni SAD ili Kina, nije potpisala da priznaje njegovu nadležnost. Vojni i civilni rukovodioci zemalja NATO-a zbog zločina prilikom bombardiranja SRJ izbjegli su kazneni progon, za razliku od većeg broja vojnih i političkih rukovodilaca Srbije i SR Jugoslavije koji su pred međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju odgovarali i za zločine na Kosovu, uključujući i Račak.
