Kada hrvatski predsjednik pomiluje zločinca koji je ubijao srpsku djecu samo zato što su druge nacionalnosti, onda je to čin za svaku osudu i duboka antieuropska i anticivilizacijska odluka s one strane razuma, poručio je početkom 2010. tadašnji srpski predsjednik Boris Tadić svom hrvatskom kolegi Stjepanu Mesiću, koji je na samom kraju predsjedničkog mandata pomilovao Sinišu Rimca, osuđenog na osam godina zatvora zbog ubojstva srpskog civila u Pakračkoj Poljani. Zbog odluke kojom je aktom milosti nagradio tog bivšeg pripadnika postrojbe Tomislava Merčepa i tjelohranitelja Gojka Šuška, poznatijeg kao jednog od ubojica članova zagrebačke obitelji Zec, Mesić se s kritikama suočio i u Hrvatskoj. Ovdašnji mediji tada su pisali o "crnoj, bespotrebnoj mrlji kojom je ukaljao svoj ugled", pozivajući predsjednika na odlasku da se pokaje. "Nemam se zbog čega kajati jer pomilovanja nemaju veze s kaznom. Uostalom, sva pomilovanja koja je predložila Komisija, ja sam prihvatio. Nijednom nisam mijenjao njen stav", uzvratio im je Mesić.
Odluci kojom je Rimcu skratio kaznu za godinu dana prethodio je čitav niz spornih pomilovanja, kojima je Stjepan Mesić na slobodu pustio veći broj osuđenih zbog preprodaje droge, zlouporabe položaja i ovlasti, iznuda, pljački, ratnih zločina i ubojstava. Za razliku od Franje Tuđmana, koji je većinu odluka o pomilovanjima potpisao u debeloj tajnosti, drugi hrvatski predsjednik je za gotovo svaku od svojih polagao račune javnosti. Pritom je odgovornost uvijek prebacivao na Komisiju za pomilovanja, na čijem je čelu do kraja 2001. bio Josip Boljkovac, bivši ministar unutarnjih poslova koji je slovio za Mesićevog bliskog prijatelja.
Odlukom od 23. travnja 2005. Mesić je za jednu godinu srezao kaznu Nikoli Dragušinu zvanom Niger, koji je 1996. osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad Hrvatima na području Pakraca
Kako smo pisali u prošlom broju Novosti, Mesić se već u prvim mjesecima svog mandata našao u središtu skandala zbog pomilovanja Natali Šunjić, Igora Perka i Siniše Pleštine, inače rođaka Dijane Pleštine, supruge tadašnjeg premijera Ivice Račana, osuđenih na ukupno 15 godina zatvora zbog preprodaje 5200 tableta ecstasyja. Na tu odluku nisu burno reagirali samo mediji, već i Josip Buljan, načelnik Odjela za suzbijanje droga splitske Policijske uprave. Buljan je u priopćenju medijima izrazio ogorčenje pomilovanjem osuđenih zbog prodaje narkotika te se, kako je istaknuo, nakon spoznaje da radi Sizifov posao odlučio povući s mjesta načelnika. Pritom je poručio da se na "splitskim ulicama otvoreno razgovara o cijeni milosrđa Komisije za pomilovanja koja iznosi i do 100.000 maraka". Te navode negirao je Ivan Zvonimir Čičak iz Hrvatskog helsinškog odbora, koji je uz bivše saborske zastupnike Srećka Bijelića, Antu Karića i Tomislava Duku, jednog od ministara pravosuđa u Račanovoj vladi Stjepana Ivaniševića, nekadašnjeg istarskog župana Stevu Žufića, visokog dužnosnika MUP-a Vladimira Fabera i HNS-ovu Zoricu Jerković bio član prve Mesićeve Komisije.
Zahvaljujući njihovom prijedlogu, na slobodu je 2001. pušten Josip Brdar, bivši Boljkovčev vozač koji je u svibnju 1998. osuđen na tri godine i osam mjeseci zatvora zbog iznuđivanja 500.000 maraka od karlovačkog poduzetnika Nikole Hanžela i lažnog predstavljanja. Prema pisanju medija, Boljkovac je nekoliko puta pokušao progurati pomilovanje Brdara, koji naposljetku nije odležao ni trećinu svoje kazne, no nije imao većinu glasova, pa je iskoristio priliku kada su neki od članova Komisije bili odsutni.
Iste godine pomilovan je Antun Lovik, koji je od prije rata bio na izdržavanju kazne u Lepoglavi zbog pljačke banke u Kölnu. Iz zatvora je pušten početkom 1990-ih, uz obrazloženje da se uključuje u obranu Hrvatske. Nakon završetka rata nije se vratio na dosluženje kazne, već je postao vozač tadašnjih visokih državnih i vojnih dužnosnika, Ivana Milasa i generala Martina Špegelja. Sud u Duisburgu osudio ga je 1996. na 15 godina zatvora zbog više razbojništava u Njemačkoj, a na zahtjev hrvatskoga pravosuđa izručen je u ožujku 2000. Pritom mu je kazna umanjena za sedam godina. Na preporuku Komisije za pomilovanja, Mesić mu je 15. studenoga 2001. srezao kaznu za još tri godine i time ga pustio na slobodu. Nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora, Lovik je sudjelovao u prepadu na kombi kojim je prevoženo 1,2 milijuna kuna utrška s Ininih benzinskih stanica.
Jednom od skandaloznijih Mesićevih odluka umanjene su kazne pripadnicima MUP-a koji su 3. rujna 1991. sudjelovali u ubojstvu poznatog istarskog ugostitelja Srbislava Petrova
S negativnim kritikama Mesić se suočio i nakon odluke iz srpnja 2001. kojom je za dvije godine umanjio kaznu Mariju Žarkoviću, osuđenom na 12 godina zatvora jer je 1992. u Makarskoj ubio Nenada Devčića, pripadnika Prve gardijske brigade Tigrovi. Nekoliko mjeseci kasnije pomilovan je i njegov otac Ante Žarković, osuđen zbog poticanja na ubojstvo na četiri i pol godine. Kazna mu je smanjena na tri godine i tri mjeseca, a zatvor zamijenjen uvjetnom osudom s rokom kušnje od pet godina. Tragični događaj iz srpnja 1992. započeo je u lokalnom kafiću, gdje je Devčić bio s dvojicom kolega. Prišao im je Žarković stariji, napao ih zato što su navodno istukli jednog lokalnog mladića, pri čemu je jednog od Tigrova udario u glavu i pobjegao. Pripadnici HV-a dali su se u potjeru za njim, a pokraj kuće u kojoj se skrivao opkolio ga je njegov sin Mario Žarković s desetak prijatelja. Tada je dotrčao Ante i optužio gardiste da su ga pretukli, što je bio povod da ih rulja napadne. Devčić se pokušao spasiti bijegom u lokalni Dom zdravlja, gdje ga je Žarković mlađi, pred očima liječnika koji je pokušao pomoći pripadniku HV-a, pretukao do smrti.
Nakon što je u javnost dospjela informacija da je Mario Žarković 1986. kao maloljetnik sudjelovao u ubojstvu češkog turista, Mesić je raspustio svoju Komisiju za pomilovanja, ocijenivši njen rad "neprihvatljivim i skandaloznim". "Za nove članove bit će imenovani oni koje predlože institucije koje se bave s tim poslom ili neki osvjedočeno objektivni ljudi", poručio je predsjednik, koji je u travnju 2002. za novu predsjednicu Komisije imenovao Nevu Šibl, umirovljenu sutkinju Vrhovnog suda. Uz HNS-ovog Antu Karića, koji je izabran na funkciju zamjenika predsjednice, te Vladimira Fabera, koji je bio član i prijašnje Komisije za pomilovanja, u to tijelo imenovani su profesor Šefik Nadarević, književnik Branislav Glumac i kriminalist Darko Borovina.
Manje je poznato da je u lipnju 2000. Mesić pomilovao Dejana Milića, višestruko osuđivanog pripadnika Tigrova iz Našica. Milića, koji je 1988. osuđen zbog teške krađe, a 1993. zbog napada na službenu osobu u obavljanju dužnosti, još se 1992. sumnjičilo da je zajedno sa Željkom Belinom, Dubravkom Leskovarom, Ivanom Grgićem i Zdravkom Plesecom 18. prosinca 1991., obučen u uniformu HV-a i naoružan automatskom puškom, upao u kuću Srbina Petra Mileusnića iz Novske. Nakon što su Mileusnića pretukli i ostavili da leži u nesvijesti, ubili su njegovu 21-godišnju kćer Goranku, suprugu Veru i susjedu Blaženku Slabak. Zagrebačko vojno tužiteljstvo uskoro je odustalo od progona Grgića i Pleseca, a protiv Beline, Leskovara i Milića pokrenuto je suđenje. No postupak vođen pred Vojnim sudom u Zagrebu okončan je u studenome 1992. zbog primjene Zakona o oprostu. Pet godina kasnije Dejan Milić osuđen je na 12 godina zatvora jer je 30. ožujka 1998. u zaprešićkom disko-klubu "Podmornica" ubio Tomislava Ilića, s kojim se sukobio ranije te večeri, te ozlijedio još dvije osobe. Kako se navodi u odluci o pomilovanju koju su Novosti pronašle u Državnom arhivu, gdje se čuvaju sve odluke donesene do kraja 2003., kada je na snagu stupio novi Zakon o pomilovanju, s obavezom objave imena pomilovanih u Narodnim novinama, Mesić mu je tu kaznu 11. srpnja 2000. umanjio za jednu godinu. Na temelju kaznene prijave Petra Mileusnića, Milić je u ožujku 2013. naposljetku proglašen krivim i za ratni zločin počinjen u Novskoj. Kažnjen je s još devet godina zatvora.
Zbog pomilovanja Siniše Rimca prosvjedovao je predsjednik Srbije (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
U istom navratu Mesić je za dvije godine umanjio kaznu Vicku Rožiću, bivšem pripadniku 73. bojne Vojne policije iz Trogira, koji je u listopadu 1996. osuđen na 14 godina zbog ubojstva 23-godišnjeg Damira Šustića zvanog Strize i ranjavanja još jedne osobe početkom prosinca 1995. u trogirskoj diskoteci. Iako je Rožić policiji bio poznat po brojnim deliktima, Mesić ga je novom odlukom iz svibnja 2005. pustio na slobodu. Već naredne godine Rožić je nožem teško ranio tadašnjeg čelnika kaštelanske Hvidre Jozu Certu.
Uz pripadnike hrvatske vojske i policije, Mesić je pomilovao veći broj Srba osuđenih zbog ratnih zločina. U javnosti je najviše odjeknula njegova odluka od 26. ožujka 2001. kojom je oslobodio Vasu Graovca, Milenka Milakovića, Bogdana Banića, Đuru Kuzmanovića i Miloša Horvata. Njihovo pomilovanje uvjetovano je puštanjem na slobodu Marina Marića, Nedjeljka Varićaka i Željka Draškovića, koji su u srpskim zatvorima odsluživali visoke kazne zbog špijunaže u korist Hrvatske za vrijeme rata. "Predložili smo za pomilovanja petoricu hrvatskih državljana koji nakon Oluje nisu napustili Hrvatsku. Riječ je o ljudima starije životne dobi, a oni su osuđeni nategnutim sudskim presudama koje su donesene pod političkim pritiskom. To nisu osuđivani zbog ubijanja civila, nego pljačke imovine Hrvata", priopćeno je tada iz Komisije za pomilovanja.
Najzanimljiviji je slučaj spomenutog Miloša Horvata, kojeg je 1997. Županijski sud u Osijeku bez čvrstih dokaza osudio na pet godina zatvora zbog kaznenog djela genocida, odnosno "narušavanja tjelesnog i duševnog zdravlja Hrvata koje je kao jedan od osnivača Štaba teritorijalne obrane u baranjskom selu Branjini od kolovoza do prosinca 1991. prisilno raseljavao". Optuženi je tvrdio da je u navedenom periodu radio u Njemačkoj, gdje živi od 1970-ih, te da je u Baranju dolazio samo tokom praznika, pri čemu nikada nije nosio oružje. U dokaznom postupku je utvrđeno da nije nosio ni odoru, ikoga ispitivao ili mučio, niti prijetio ubojstvom, no svejedno je osuđen na pet godina zatvora. Pored manjinskih organizacija, za Horvatovo oslobođenje založio se Jacques Paul Klein. Prema pisanju medija, Klein je prije nego što je napustio mjesto prijelaznog upravitelja UNTAES-a u pismu Tuđmanu zatražio da se Horvata pusti na slobodu.
Odluka kojom je pomilovan Dragiša Čančarević
Narednih godina, u početku normalizacije odnosa Hrvatske i Srbije, te obustave preko 200 kaznenih postupaka u kojima se Srbe pred hrvatskim pravosuđem teretilo za ratne zločine, a za koje je, prema riječima tadašnjeg državnog odvjetnika Mladena Bajića, "zaključeno da su olako pokrenuti", Mesić je umanjio kazne još desetorici pravomoćno osuđenih za to kazneno djelo. Odlukom od 19. prosinca 2002. za jednu godinu skratio je kaznu Milanku Stanisavljeviću, nekadašnjem čuvaru logora Bučje, koji je 1995. osuđen na 10 godina zatvora. U presudi požeškog Županijskog suda navodi se da je Stanisavljević kao pripadnik srpskih paravojnih formacija sudjelovao u zastrašivanju, protuzakonitom odvođenju i zatvaranju većeg broja osoba hrvatske nacionalnosti. "Nanosio im je velike patnje i teško narušavao zdravlje na način što je Zlatka Erlbeka i Marijana Šmita tukao batinama, plastificiranim električnim kablovima, nogama i drugim podesnim sredstvima, posebno grupe zatvorenika odvodio i prisiljavao ih na prinudni rad oko mjesta Bučje i u okolnoj šumi, te zajedno sa stražarima navedenog logora provodio mjere izgladnjivanja, što je dovelo do teškog narušavanja njihovog zdravlja", piše u presudi.
Aktom milosti predsjednik je nagradio i Branka Stankovića, nekadašnjeg inspektora milicije SAO Krajine osuđenog na šest godina zatvora, na način da mu je kaznu također umanjio za jednu godinu. Stankovića je Županijski sud u Osijeku 2002. proglasio krivim, utvrdivši da je krajem 1991. i početkom 1992., zajedno sa Zoranom Rujevićem, u milicijskoj stanici u Dardi "u najmanje deset navrata ispitivao Adama Mesara, koji je prethodno uhićen kao pripadnik MUP-a, pri čemu su ga tukli, nanijevši mu tjelesne ozljede od čijih posljedica mu je smanjena funkcija sluha". Stanković je u svojoj obrani tvrdio da je Mesara ošamario "samo jedanput prilikom obavijesnog razgovora vođenog nakon što smo u njegovoj septičkoj jami našli pušku, a on nije htio priznati da ima još jednu".
Odlukom od 23. travnja 2005. Mesić je za jednu godinu smanjio kaznu Nikoli Dragušinu zvanom Niger, koji je 1996. pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Dragušin je osuđen na najvišu kaznu zato što je 19. kolovoza 1991. rukovodio napadom na Pakrac, sudjelovao u otmici ravnatelja pakračke bolnice Vladimira Solara te zato što je svojim podređenima u prosincu 1991. naredio egzekuciju hrvatskih civila u Veberovom sokaku. Zbog pomilovanja tog bivšeg zapovjednika Teritorijalne obrane Pakraca prosvjedovala je Udruga hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata, smatrajući da je takav postupak "uvreda za sve poginule branitelje, njihove obitelji i one koje još uvijek traže svoje zatočene i nestale".
Višestruko osuđivani pripadnik Tigrova – Dejan Milić (Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL)
Na prijedlog Komisije za pomilovanja od 23. travnja 2005. za tri godine srezana je kazna Damjanu Vukmiroviću iz Gornjih Vrhovina, također osuđenom na maksimalnu kaznu zatvora. Prema pisanju Novog lista, Vukmirović je bio kapetan i zapovjednik voda krajinske vojske u razdoblju od 1991. do 1995., kada je zapovjedio topničko djelovanje po Otočcu, zbog čega je život izgubilo najmanje šest civila. Mesić ga je odlučio pomilovati unatoč protivljenju Ministarstva pravosuđa, iz kojeg su upozorili da je Vukmirović za vrijeme izdržavanja kazne stegovno prijavljivan. U istom navratu pomilovan je Slobodan Bosanac, koji je sredinom 1995. ubio više civila u Voćinu i na području sjeverozapadno od Papuka. Proglašen je krivim i zato što je u kolovozu 1991. u Voćinu uhitio poslovođu hotela Branka Ilića te ga odveo u pravcu logora, nakon čega se Iliću gubi svaki trag. I u slučaju Bosanca Ministarstvo se protivilo smanjenju kazne, međutim predsjednik Mesić mu je 20-godišnju kaznu umanjio za dvije godine.
Pažnju medija i organizacija za zaštitu ljudskih prava privukao je slučaj Dragiše Čančarevića, zapovjednika Četvrte policijske postaje u Borovu koji je na tu dužnost imenovan nakon mirne reintegracije. U sastav MUP-a preuzet je iz redova krajinske milicije, a prije imenovanja prošao je stroge sigurnosne provjere. No tri godine kasnije uhapšen je pod sumnjom da je 1991. zapovijedao i sudjelovao u fizičkom i psihičkom maltretiranju zarobljenih civila i vojnika hrvatske nacionalnosti. Čančarević je na suđenju tvrdio da je riječ o zamjeni identiteta, da je 1991. u miliciji u Borovu bio u ekipi za očevid te da nije imao pristup zatvorenicima. Iako na kraju nije dokazano da je zapovijedao zatvorom, Županijski sud u Vukovaru ga je u travnju 2001. osudio na 13 godina zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, a kao otegotna okolnost mu je uzeta "predanost i revnost u nanošenju psihičkih i fizičkih boli". U listopadu iduće godine Vrhovni sud je djelomično prihvatio njegovu žalbu te ga pravomoćno osudio na deset godina.
Još za boravka u zatvoru Čančarević je zbog lažnog svjedočenja i klevete tužio sedmoricu svjedoka, od kojih su neki tvrdili da ga poznaju od 1975., kada je tobože radio u Kombinatu Borovo i imao guste brkove. Međutim, osuđeni je u to vrijeme imao 14 godina i išao u osnovnu školu. U istom je navratu podnio kaznene prijave protiv vukovarskog suca Ante Zeljka zbog nesavjesnog rada i trojice policajaca zbog krivotvorenja dokaza tokom istražnog postupka. Kako su Novosti već pisale, u međuvremenu je dokazano da su vukovarski policajci krivotvorili zapisnik o oduzetim stvarima iz Čančarevićevog stana, odnosno u njega dodali fotografije zarobljenika koje je navodno zlostavljao, pa im je izrečena "upozorba neposrednog rukovoditelja za počinjeni propust". Kao i u drugim prijavama i tužbama koje je podigao, ni u ovom slučaju nisu utvrđeni elementi kaznenog djela. Čančareviću, kojem je pomoć pružio Građanski odbor za ljudska prava na čelu sa Zoranom Pusićem, odbijen je i zahtjev za reviziju sudskog procesa. U zatvoru je naposljetku odležao devet godina jer mu je odlukom od 5. listopada 2006. predsjednik Mesić kaznu umanjio za jednu godinu. Tu odluku kritizirao je dio mainstream medija, nazvavši Čančarevića "krvnikom iz Borova". "Očito postoji želja da se ne pomiluje Srbe. Oni koji tako misle neka pokrenu to pitanje preko onih institucija koje imaju inicijativu za zakonsku regulativu, da se kaže da Srbe ne možemo pomilovati, bez obzira na okolnosti nakon što su osuđeni za bilo koji zločin. To će u Europi biti pozdravljeno pljeskom", poručio im je Mesić.
U prosincu 2009., u istom navratu kada je pomilovao Sinišu Rimca, Mesić je za jednu godinu umanjio kaznu Branku Ljubišiću, kojeg je Vrhovni sud osudio na 14 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Kako se navodi u presudi, Ljubišić je od početka siječnja do kraja svibnja 1992. bio zapovjednik osiguranja srpskog logora u Bileći, gdje su mučeni hrvatski branitelji s dubrovačkog područja. "Ljubišić je naređivao čuvarima da nas tuku, a i sam nas je tukao. Jednog je zarobljenika tukao električnim kabelom od glačala tako da mu krv nije prestala teći tri dana. Naređivao nam je da jezikom ližemo parket u prostoriji u kojoj smo se nalazili, i to bi morali raditi po cijeli dan", posvjedočio je jedan od zarobljenih pripadnika MUP-a.
Odlukom od 29. rujna 2008. za pola godine umanjena je kazna nekadašnjem pripadniku HVO-a Romeu Blaževiću, kojeg je sud u BiH 2002. osudio na tri godine zatvora. Blažević je osuđen zbog premlaćivanje zarobljenika Rudolva Jazelića u zatvoru u Ljubuškom i još jednog zarobljenog pripadnika Armije BiH. Krivim je proglašen i za prisiljavanje jedne zarobljenice logora Heliodrom da prijeđe neprijateljsku liniju kako bi vratila tijelo njegovog brata, pri čemu joj je prijetio ubojstvom djece. Nakon što mu je presudu potvrdio Vrhovni sud BiH, Blažević je pobjegao u Hrvatsku, gdje je odslužio dio kazne.
Jednom od skandaloznijih Mesićevih odluka umanjene su kazne pripadnicima MUP-a koji su 3. rujna 1991. sudjelovali u ubojstvu poznatog istarskog ugostitelja Srbislava Petrova. Toga dana u večernjim satima policajci Ivan Strmečki, Zdenko Tomaić te bivši specijalac Ekrem Kadirić zvani Valter, koji je za tu priliku pobjegao s liječenja u Ljubljani, na jednom raskrižju kod Buja zaustavili su vozilo kojim je upravljao Petrov. Potom su mu stavili lisice na ruke te ga prisilili da s njima ode na predio Kućibreg, gdje ga je Kadirić do smrti izmlatio čekićem. Petrovljevo mrtvo tijelo je vratio u automobil, polilo ga kerozinom i zapalio. Na suđenju pred Okružnim sudom u Rijeci uskoro se doznalo da je Petrovljevo ubojstvo naredio Niko Barun, tadašnji zapovjednik Policijske stanice Buje, koji je bez ikakvih dokaza zaključio da je ugostitelj vođa "četničke bande". "Nakon ubojstva Petrova sastali smo se Strmečki, Kadirić i ja s Barunom. Strmečki je Barunu ispričao detalje ubojstva, a on nam je čestitao. Rukovali smo se, a nisam siguran je li bilo i ljubljenja", priznao je tokom istrage Tomaić, tada zamjenik zapovjednika umaške policije. Suđenje za ubojstvo Petrova jedno je od najdugotrajnijih u povijesti hrvatskog pravosuđa. Naime, prvo suđenje iz 1992. i drugo iz 2000. godine završili su proglašenjem krivih svih optuženih, ali oba puta Vrhovni sud je ukinuo presudu. Naposljetku su 2003. Barun i Strmečki pravomoćno osuđeni na osam, odnosno sedam godina zbog poticanja na ubojstvo, a Kadirić, koji je do 2000. bio u bijegu, na zatvorsku kaznu od 15 godina. Odlukom od 27. listopada 2004. Stjepan Mesić je Barunu umanjio kaznu za tri godine, a u 2007. odbio mu je novu molbu za pomilovanje. U lipnju 2005. pomilovan je i Strmečki, tako što mu je kazna umanjena za godinu i šest mjeseci.
Bez kritika iz regije nije prošla ni odluka od 2. lipnja 2005. kojom je za dvije godine srezana kazna Stjepanu Grandiću, pripadniku tzv. gospićke skupine koji je uz Mirka Norca i Tihomira Oreškovića osuđen na dugogodišnju kaznu zbog zločina nad srpskim civilima na gospićkom području. Grandić, koji je bio ratni zapovjednik u Perušiću, osuđen je na 10 godina jer je organizirao i sproveo likvidaciju 20-ak civila. Dana 25. listopada 1991. naredio im je da se iz bivšeg skladišta streljiva perušićke kasarne, gdje su bili zarobljeni, ukrcaju u kamion. Na lokaciji Lipova glavica potom su ih likvidirali pripadnici HV-a te njihova tijela polili benzinom, zapalili i ostatke prekrili zemljom. Molbu za pomilovanje Grandić je ponovio naredne godine, no ona mu je odbijena.
(Nastavlja se)
