Obučen u uniformu vojnog policajca, 20-godišnji Jožica Mudri je 25. veljače 1992., oko 19 sati, došao u kuću Rade Radosavljevića iz Daruvara. Nakon višesatnog razgovora s 36-godišnjim civilom, Mudri je, motiviran njegovom srpskom nacionalnošću, izvadio pištolj i iz neposredne blizine ispalio 11 metaka u Radu, njegovu suprugu Jovanku te maloljetne sinove, Dejana i Nenada, pucajući im u glave. Budući da je 14-godišnji Dejan i dalje davao znakove života, ubojica mu je kuhinjskim nožem zadao još osam ubodnih rana u trbuh i prsni koš. Potom je mrtva tijela posložio jedno do drugog na pod trpezarije te ih minirao eksplozivom. Prije bijega iz kuće Radosavljevića, pripadnik HV-a je ukrao video-rekorder i daljinski upravljač koje je kasnije poklonio svojoj djevojci.
Pred Okružnim sudom u Bjelovaru, gdje mu nije suđeno za ratni zločin, nego za ubojstva, teško djelo protiv opće sigurnosti i krađu, Jožica Mudri je tvrdio da se na smaknuće cijele obitelji odlučio nakon što mu je njegov nadređeni Miroslav Guberović rekao "da mora likvidirati tog smrada" i dao mu u tu svrhu na raspolaganje automobil i pripadnika njihove jedinice Miroslava Moulisa, koji mu je pokazao kuću Radosavljevića. Međutim, na kraju je u siječnju 1994. za četverostruko ubojstvo osuđen samo direktni počinitelj, i to na jedinstvenu kaznu od 13 godina zatvora, koju mu je Vrhovni sud uskoro preinačio u 15. Mudri nije odležao niti trećinu kazne jer mu ju je predsjednik Franjo Tuđman odlukama o pomilovanju tokom 1995. i 1996. umanjio u četiri navrata. Na koncu mu je u svibnju 1997., povodom proslave sedme godišnjice hrvatske državnosti, i to na prijedlog ministra pravosuđa Miroslava Šeparovića, tada jedinog ovlaštenog za pokretanje postupka pomilovanja po službenoj dužnosti, neizdržani dio kazne zamijenio uvjetnom osudom s rokom kušnje od pet godina.
Odlukom o pomilovanju od 6. studenog 1995. Tuđman je pustio na slobodu Dinka Mijatovića, policajca koji je 1992. likvidirao direktora slatinske poslovnice Jugobanke Nikolu Kosića
Kako smo pisali u prošlom broju Novosti, Tuđman je potpisao 3266 od ukupno 4327 odluka o pomilovanjima koje su hrvatski predsjednici donijeli u 30 godina. Za svoga mandata oslobodio je na stotine pripadnika HV-a i MUP-a, među kojima ubojice, silovatelje i otmičare srpskih civila. Veći broj počinitelja takvih težih kaznenih djela pomilovan je nakon pisma koje je Tomislav Penić, tada voditelj Odsjeka za pomilovanja, a danas jedan od HDZ-ovih odvjetnika, krajem 1994. uputio Hrvoju Šariniću, predstojniku Tuđmanovog ureda. Penić se u svom prijedlogu založio za češća pomilovanja sudionika Domovinskog rata, i to povodom proslave državnih praznika i drugih "značajnijih datuma i događaja za hrvatski narod". "Mišljenja sam, naime, da takav plemeniti gest državnog poglavara, osim izraza milosti pojedincu, po svojoj suštini predstavlja oživotvorenje temeljnih, ljudskih vrednota, koje uživaju nepodijeljene simpatije javnosti, a državi i njezinu predsjedniku pribavljaju atribute humanosti i demokratičnosti", napisao je Penić u pismu koje smo pronašli u Hrvatskom državnom arhivu.
Osim za pomilovanje Jožice Mudrog, koji je danas predsjednik Sportskog ribolovnog društva Toplica, a u međuvremenu je bio i član Izvršnog odbora sportske zajednice Grada Daruvara, time je utaban put za puštanje na slobodu nekolicine pravomoćno osuđenih za ubojstva starijih Srba nakon akcije "Oluja", ali i Dinka Mijatovića, policajca koji je 19. veljače 1992. likvidirao direktora slatinske poslovnice Jugobanke Nikolu Kosića. Toga dana, u poslijepodnevnim satima, vojni policajci Luka Perak i Damir Hokal pojavili su se na vratima Kosićeve kuće u Slatini, oteli ga i odveli u karaulu na Dravi, gdje ga je čekao Mijatović. Mijatović je potom Kosića odveo u jednu prostoriju u kojoj se nalazio nepoznati muškarac. "Sjećam se da ga je Mijatović prije nego što će pucati pitao: 'Je li, stvarno nećeš ništa reći o tome kome si dao novac? Četnicima?' Poslije je Kosićevo beživotno tijelo u Dravu gurnuo taj muškarac koji je bio s nama", posvjedočio je Perak pred Vojnim sudom u Osijeku, koji je njega i Hokala zbog otmice osudio na po godinu dana uvjetno, a Mijatovića zbog ubojstva na četiri i pol godine zatvora. Odlukom o pomilovanju od 6. studenog 1995., Tuđman je Mijatovića oslobodio izvršenja preostale kazne. Prema pisanju Feral Tribunea, za pomilovanje je najzaslužniji Ante Šimara, ratni povjerenik Vlade RH za Slatinu i nekadašnji HDZ-ov saborski zastupnik kojem je Mijatović bio osobni tjelohranitelj. Navodno je Mijatović iz zatvora prijetio da će reći sve što zna ne ispuni li se obećanje o njegovu brzom oslobođenju. Naime, Šimara je nakon Kosićevog ubojstva postao direktor, a potom i većinski vlasnik Slatinske banske, nastale preuzimanjem imovine i svih potraživanja lokalne filijale Jugobanke. Nikola Kosić se do danas vodi kao nestala osoba.
Među pomilovanima je Zvonimir Lasan Zorobabel, koji je 20. kolovoza 1995. ispalio metak u glavu Srbinu Janku Ćakiću i potom ga zapalio zajedno s njegovom kućom
Na prijedlog novoimenovane Komisije za pomilovanja, u kojoj su uz njenog novog-starog predsjednika Vladimira Šeksa te spomenutog Penića bili Mladen Markač, general protiv kojeg će haško tužiteljstvo uskoro podignuti optužnicu zbog ratnih zločina u "Oluji", Ljubomir Antić, povjesničar i jedan od osnivača HSLS-a, te HDZ-ovi Vesna Škare-Ožbolt, Mirko Tankosić i Ivan Tolj, dok su njihovi zamjenici bili slikar Ivan Lacković Croata i pravnik Mario Včelik, pomilovan je Zvonimir Lasan Zorobabel. Taj pripadnik 15. domobranske pukovnije HV-a 1996. je osuđen na šest godina zatvora zbog ubojstva Janka Ćakića 20. kolovoza 1995. u selu Zečevo nedaleko od Kistanja. Nakon što mu je ispalio hitac u glavu, Lasan je tijelo 58-godišnjeg Srbina zapalio zajedno s njegovom kućom. Kazna mu je u veljači 1997., i to na prijedlog ministra Šeparovića, prvo umanjena za tri godine, a potom je nakon tri mjeseca sasvim oslobođen. Još dok je bio u zatvoru, Lasana se zajedno s Nikolom Rašićem i Ivanom Jakovljevićem, također pripadnicima HV-a, sumnjičilo da je istog dana kada i Ćakića ubio i Savu Šolaju, 70-godišnjaka s invaliditetom koji se nakon "Oluje" vratio živjeti u Oćestovo kod Knina. Zbog nedostatka dokaza, sva trojica su oslobođena.
Na slobodi se uskoro našao i njihov nekadašnji suborac iz 15. pukovnije Veselko Bilić zvani Srećko, koji je ranije bio pripadnik HOS-a. Bilića, koji je od 1976. do 1993. počinio osam teških kaznenih djela, šibenski Županijski sud je u siječnju 1996. osudio na osam godina zatvora jer je mjesec dana nakon "Oluje", u Pavićima, zaseoku Bribirskih Mostina, iz bezobzirne osvete ubio Daru Milošević, baku aktualnog potpredsjednika hrvatske Vlade Borisa Miloševića. Kako se navodi u presudi, Bilić je 7. rujna 1995. oko četiri sata ujutro upao u kuću 76-godišnjakinje, jer je mislio da se unutra nalazi pripadnik krajinske vojske kojeg je htio zarobiti i iskoristiti za rad na obnovi svoje zapaljene kuće u obližnjem Krkoviću. Nakon što se uvjerio da je Dara Milošević sama, predstavio joj se kao ustaša i iz neposredne blizine ispalio metak u čelo.
Jožica Mudri, koji je 1992. likvidirao cijelu obitelj Radosavljević, danas je predsjednik Sportskog ribolovnog društva Toplica (Foto: Facebook)
Na suđenju, tokom kojeg je svoju žrtvu u nekoliko navrata nazvao četnikušom, utvrđeno je da je Bilić toga dana neovlašteno nosio uniformu HV-a jer je zbog zdravstvenih problema demobiliziran prije završetka "Oluje". Naredne godine Vrhovni sud mu je osmogodišnju kaznu umanjio za pola godine, tvrdeći da se radi o običnom ubojstvu, bez elemenata bezobzirne osvete. Bilić je iste godine nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora zbog silovanja žene srpske nacionalnosti u selu Gorica, no ta mu je kazna zbog nedostatka dokaza naposljetku ukinuta. Ukupno je izdržao tri i pol godine kazne koju je dobio zbog ubojstva Dare Milošević. Nakon što mu je u studenom 1997. najprije odbijena molba za pomilovanje, predsjednik Tuđman mu je 13. svibnja 1998. kaznu umanjio za dvije godine, a zbog dobrog vladanja i zdravstvenih problema u istom mjesecu naredne godine, povodom Dana državnosti, neizdržani dio kazne zamijenio s uvjetnom na pet godina. Bilić je 2009. bio svjedok obrane generala Ante Gotovine u Haagu, gdje je tvrdio da su za zločine počinjene tokom i nakon "Oluje" odgovorni "pijani pojedinci". U svom je svjedočenju izjavio da je ubojstvo Dare Milošević bilo slučajnost, ne iskazavši nikakvo kajanje. "Svi u Krajini bili su za mene neprijatelji i četnici, od 18 godina nadalje. Pa što sam trebao reći 'Dobra večera, bako' nakon svega što su meni učinili", rekao je Bilić. Danas živi u Šibeniku, a umirovljeničke dane krati pišući pjesme, većinom vjerske tematike. Ubojica starice jednu od njih je naslovio "Stop nasilju nad ženama".
Na prijedlog Miroslava Šeparovića, aktualnog predsjednika Ustavnog suda, 27. svibnja 1998. je za dvije godine umanjena kaznu Dani Krznariću iz Otočca, osuđenom na sedam godina zatvora zbog ubojstva Mile Radakovića u ličkom selu Jošani. Kako se navodi u izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora, 65-godišnji Radaković je dva mjeseca nakon "Oluje" metalnom šipkom zatučen do smrti.
U istom navratu pomilovan je hrvatski prognanik Vlado Gavrić, koji je 28. travnja 1995., na benzinskoj stanici kraj hotela "Slaven", smještenoj uz autocestu nedaleko od Nove Gradiške, ubio 25-godišnjeg Srbina Tihomira Blagojevića. Prema spisima iz tog slučaja, Gavrić je policiji izjavio da je "10 do 13 dana prije štetnog događaja došao na ideju da počini ubojstvo osobe srpske nacionalnosti". Zbog toga je svakodnevno odlazio na parkiralište ispred hotela, gdje je prisluškivao razgovore prisutnih da bi "mogao utvrditi da žrtva bude osoba srpske nacionalnosti, a ne da slučajno ubije nekog drugog". Kada je Blagojević kobnog dana došao na benzinsku stanicu po gorivo, Gavrić mu je prišao s leđa i zario mu nož u prsa. Kako su Novosti već pisale, ubojstvo se dogodilo na području razgraničenja pod nadzorom UNCRO-a, gdje su se autocestom mogli kretati ljudi s obje strane. Iz osvete, grupa ljudi bliskih Blagojeviću je ubrzo postavila zasjedu na autocesti, otela nekoliko hrvatskih putnika, a po nekim izvještajima nekolicinu i ubila. Taj incident poslužio je kao povod za pokretanje vojno-redarstvene akcije "Bljesak", praćene zbjegom tisuća srpskih civila i brojnim zločinima koji do danas nisu procesuirani. Županijski državni odvjetnik iz Požege je Vladu Gavrića optužio zbog ubojstva 10. srpnja 1995., ali suđenje nije bilo ni započelo kada ga je Tuđman 27. svibnja 1998. pomilovao oslobodivši ga od kaznenog progona.
Franjo Tuđman – oslobađao je i višestruke ubojice (Foto: Goran Jakus/HaloPix/PIXSELL)
Naredne godine, povodom proslave Dana državnosti, za dvije godine umanjena je kazna Mariju Dukiću, pripadniku 134. domobranske pukovnije, kojeg je Županijski sud u Zadru početkom 1998. osudio na šest godina zatvora zbog ubojstva civila Petra Bote. Dukić se, zajedno s Gojkom Ljutićem i Nevenom Brčićem, u večernjim satima 28. rujna 1995. dovezao do Botine kuće u benkovačkom selu Kolarina, za koje su Dukić i Brčić izjavili da je "četničko mjesto". Boti su naredili da im preda svoje ovce, a dok su Brčić i Ljutić ukrcavali blago u kombi, Dukić ga je smaknuo s dva metka. Istom presudom Dukić je oslobođen optužbe da je početkom rujna 1995. u Mokrom Polju ubio gotovo slijepu staricu Savu Babić (82), iako je nedaleko od njenog leša pronađena čahura ispaljena iz njegovog pištolja. Dukić je tvrdio da je pištolj kupio desetak dana nakon tog zločina.
Tih godina pomilovan je i veći broj pripadnika HV-a, osuđenih zbog težih kaznenih djela koja su počinili izvan službe. U svibnju 1995. Tuđman je pomilovao Matu Borozana, koji je u studenom 1991. usred Splita smaknuo 28-godišnjeg Petra Lolića. Automobilom mu je zapriječio put i pred očima mladićeve zaručnice ispalio metak u glavu. Borozan je pred splitskim Vojnim sudom 1994. za to zlodjelo osuđen na 11 godina zatvora, da bi već iduće godine Komisija za pomilovanja predložila da mu se kazna smanji za šest godina, a ostatak zamijeni uvjetnom kaznom. U istom navratu na slobodu je pušten Jure Mijatović, koji je kao pripadnik HOS-a sudjelovao u obrani Vukovara. Mijatović, stopostotni ratni invalid u kolicima, u travnju 1994. je, nalazeći se u stanju bitno smanjene uračunljivosti, na hodniku bolnice u Varaždinskim Toplicama hicem iz pištolja usmrtio liječnika, također hrvatskog branitelja, Dalibora Kraljića, i to nakon što ga je ovaj upozorio da tu ne smije pušiti.
Među pomilovanima je i Tihomir Apari, nekadašnji pripadnik diverzantske Samostalne uskočke satnije (SUS) iz Osijeka, koji je početkom 1990-ih ubio vlastitu suprugu. Kazna od 11 godina zatvora mu je smanjena u tri navrata, 1995., 1996. i 1998. godine. Apari je najpoznatiji kao jedan od svjedoka u procesu koji se za ratne zločine počinjene u Osijeku 1991. još uvijek vodi protiv Branimira Glavaša. Svjedočio je da je Glavaš zapovijedao SUS-om te da mu je osobno naredio da uzme stan u osječkoj Ulici kardinala Šepera, a vlasnika Predraga Markovića ubije i baci u Dravu. Kako bi diskreditirala svjedoka, Glavaševa obrana se pozvala na Aparijevu kriminalnu prošlost.
Osječaninu Borislavu Bešliću je u svibnju 1998. kazna za četverostruko ubojstvo umanjena za pola godine. Taj 41-godišnji pripadnik 5. domobranske pukovnije se 18. lipnja 1994. vratio s položaja ponijevši automatsku pušku. Te večeri je preskočio zaključana vrata osječkog kafića "Grafičar" u kojem su se odvijale dvije privatne proslave. Kada su gosti zapjevali narodnu pjesmu "Šote, mori, Šote" i pjesmu "I tebe sam sit kafano" Harisa Džinovića, koje je on nazvao srpskima, Bešlić je zgrabio pušku i ispalio 45 metaka, ubivši četiri i ranivši osam osoba.
U travnju 1996. pomilovan je hrvatski vojnik Ivica Alić, koji je 12. prosinca 1994. u riječkom ugostiteljskom objektu "Žabica" posegnuo za službenim pištoljem i ubio svog suborca Miljenka Glavića. Tuđman mu je neizdržani dio kazne zamijenio uvjetnom osudom na tri godine, a Alić je danas predsjednik gospićke Hvidre. Po službenoj dužnosti, na prijedlog ministar pravosuđa, u veljači 1997. pomilovano je 66 sudionika Domovinskog rata, a među njima Miljenko Rom, koji je u alkoholiziranom stanju 12. listopada 1993. iz automatske puške, ispred sisačke vojarne "Berislav Pavičić Bera", ubio jednog i ranio drugog muškarca. Potom je uletio u vojarnu i pokušao ubiti još dvojicu suboraca. Pomilovan je tako što mu je zatvorska kazna odrezana za jednu godinu.
Miroslav Šeparović i Vladimir Šeks predlagali su pomilovanja (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
Neposredno nakon završetka akcija "Bljesak" i "Oluja", Franjo Tuđman je potpisao dvije odluke o pomilovanjima kojima je na slobodu pušteno 502 građana srpske nacionalnosti protiv kojih se pred vojnim sudovima u Zagrebu, Bjelovaru, Karlovcu i Splitu vodio postupak zbog sumnje da su počinili kazneno djelo oružane pobune. Odlukom od 15. svibnja 1995. od daljnjeg kaznenog progona oslobođeno ih je 47, a drugim aktom od 30. prosinca iste godine, na prijedlog ministra Šeparovića, još 455. "U okružnim zatvorima trenutno su pritvorene još 244 osobe protiv kojih se vodi kazneni postupak, a čije pomilovanje nije obuhvaćeno odlukom predsjednika. One su osumnjičene za djela oružane pobune u težem obliku te za ratne zločine, od kojih je 31 uhićen za vrijeme akcije 'Bljesak', a ostali su uhićeni za vrijeme i neposredno poslije vojno-redarstvene akcije 'Oluja'", poručio je tada Šeparović, najavljujući brojne procese za ratne zločine, u kojima se sve do sredine 2000-ih gotovo isključivo sudilo pripadnicima krajinske vojske i JNA.
U jednom od takvih postupaka osuđen je Nikola Mladenić, general-major JNA i predstavnik komande Vojnopomorske oblasti iz Rijeke. Optužnicom mu se, zajedno s 31 drugim pripadnikom JNA, stavljalo na teret da su od 14. rujna 1991. do 28. siječnja 1992. zapovjedili ili prenijeli podčinjenima zapovijedi o opkoljavanju svih gradova i civilnog stanovništva na području Splita i okolice te otvaranju vatre po gradovima, naseljima i civilnom stanovništvu. "Znam da je za Split i okolicu - za slučaj napada na vojne objekte - bilo označeno 36 strateških ciljeva koji su bili predviđeni za gađanje. Sve te planove, koji su rađeni u Generalštabu, spalio sam čim su događaji počeli izmicati kontroli. U Hrvatskoj sam rođen, tu živim i tu ću umrijeti, Hrvat sam po nacionalnosti i kako bih mogao biti okupatorom svoje domovine i proglašen ratnim zločincem", rekao je Mladenić pred splitskim Županijskim sudom, koji ga je 1993. osudio na 15 godina zatvora. Vrhovni sud mu je potom kao olakotnu okolnost uzeo što je smanjio ratnu štetu na hrvatskoj strani te se, za razliku od drugih optuženih, dobrovoljno vratio u zemlju i odazvao na suđenje. Kaznu mu je umanjio za pet godina. U zatvoru, gdje je u više navrata maltretiran, proveo je četiri godine i sedam mjeseci, nakon čega ga je u svibnju 1997. Tuđman oslobodio neizdržanog dijela kazne. "Osuđen sam zato što sam, po njima, znao za sve što se događa i što sam 'tonuo u zločin zajedno s JNA'. Nigdje nije navedeno što sam konkretno učinio protiv Hrvatske, ali sam proglašen krivim za sve poteze JNA na području srednje Dalmacije. Stavljen mi je na teret napad na sinjske kasarne, a zna se da je te kasarne napao HV. Terećen sam za sve događaje u Splitu, premda se zna da je Sveto Letica (zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, op. a.) prvi napao brodove JRM-a i da su brodovi tek onda odgovorili", kazao je Mladenić 1998. u intervjuu za Feral Tribune.
Naredne godine Tuđman je udijelio pomilovanje Franji Borovcu, oficiru JNA hrvatske nacionalnosti iz Virovitice, koji je u travnju 1996. osuđen na pet godina zatvora, također zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. "Kriv je što je u razdoblju od 10. rujna do 15. prosinca 1991. na području Šida, Orolika i Srijemskih Laza, u vrijeme napada tzv. JNA i četničkih paravojnih formacija na RH, u namjeri stvaranja Velike Srbije, kao potporučnik tzv. JNA i zapovjednik voda haubica od 122 mm u sastavu tzv. Gardijske brigade topničkog diviziona, određivao elemente za otvaranje vatre i zapovijedao vojnicima da s vatrenih položaja pucaju na Tovarnik, Komletince, Slakovce, Stare Jankovce, Nove Jankovce, Otok, Privlaku, Nuštar, Cerić, Đeletovce i Vinkovce, bez izbora vojnih ciljeva, pri čemu je od ispaljenih granata poginulo i ozlijeđeno više osoba, dok je potpuno i djelomično oštećeno više obiteljskih kuća, stanova, gospodarskih objekata i crkava", navodi se u presudi koje su Novosti dobile od Županijskog suda u Osijeku. Borovac je u svojoj obrani tvrdio da ga je rat zatekao u Zadru, gdje je završio Vojnu akademiju i odakle je htio pobjeći. No to mu nije uspjelo jer su ga avionom odvezli u Beograd na promociju i potom poslali u Požarevac, odakle je prebačen na ratište. Također je tvrdio da je jednom odbio zapovijed te da je u više navrata pokušao sabotirati napade na hrvatska mjesta, zbog čega su mu nadređeni prijetili smrću i slanjem trudne supruge u logor. Nakon raspuštanja rezerve i povratka u Hrvatsku krajem 1991., Borovac se dragovoljno priključio ZNG-u, a potom i HV-u. Kao hrvatski vojnik je ratovao u bitkama kod Pakraca, Lipika i u Posavini. Tuđman ga je pomilovao u svibnju 1998. tako što mu je neizdržani dio kazne zamijenio s uvjetnom, uz rok kušnje od tri godine.
Od masovnih pomilovanja koristi su imali i višestruko osuđeni narkodileri. Odlukom od 29. svibnja 1996. na slobodu je pušten Miro Pivac zvani Vlaj iz Splita, koji je 1992. osuđen zbog prodaje četiri kilograma heroina. Tri godine nakon pomilovanja je uhvaćen s 443 grama iste droge. Nakon mjesec dana izdržavanja kazne u proljeće 1997. je oslobođen i Mladen Milić, koji je osuđen na tri godine zatvora, također zbog prodaje heroina. Početkom 2000. je ponovno završio u zatvoru zbog ponavljanja djela. Povodom pomilovanja Natali Šunjić, Igora Perka i Siniše Pleštine, splitskih dilera osuđenih na ukupno 15 godina zatvora zbog pretprodaje 5200 tableta ecstasya, s kritikama se u prvim mjesecima predsjedničkog mandata suočio Stjepan Mesić. Drugi hrvatski predsjednik ukupno je pomilovao 689 osoba, o čemu ćemo pisati u idućem broju Novosti.
Milost za Davora Huića
Na prijedlog Komisije od 25. studenog 1997. Franjo Tuđman je pomilovao Davora Huića, bivšeg savjetnika premijera Tihomira Oreškovića i aktualnog predsjednika neoliberalne udruge poreznih obveznika Lipa koji je nedavno, ispred stranke Fokus, istaknuo svoju kandidaturu za zamjenika gradonačelnika Zagreba. Huić je 1997. osuđen na šest mjeseci zatvora zbog kaznenog djela teškog ugrožavanja javnog prometa, a Tuđman mu je neizdržani dio kazne zamijenio uvjetnom s rokom kušnje od tri godine.
Jednu od skandaloznijih odluka o pomilovanjima donio je akademik Vlatko Pavletić dok je u prosincu 1999. bio v. d. predsjednika Republike. Na slobodu je pušten Ivan Peko, član splitskog HDZ-a koji je bio osuđen na godinu dana zatvora jer je u selu Čaporice kraj Trilja, u alkoholiziranom stanju, automobilom naletio na 11-godišnju djevojčicu koja je preminula od ozljeda. Prema pisanju tjednika Globus, nakon nesreće se nije zaustavio, a u policiju se javio tek sutradan. Pavletić se potom pravdao da se prilikom pomilovanja isključivo vodio mišljenjem Šeksove Komisije. Za osuđenog se založio tadašnji splitsko-dalmatinski župan Branimir Lukšić koji je poručio da Peko neće ići u zatvor dok god je on na čelu županije. Ubrzo je Peko imenovan za ravnatelja Uprave za ceste Splitsko-dalmatinske županije, a kasnije ga se sumnjičilo da je dodjelom poslova bez natječaja tu tvrtku oštetio za 20 milijuna kuna.
(Nastavlja se)
