Godina 2017. proglašena je godinom superizbora u Njemačkoj. A u to što će se tamo na izborima događati uprte su oči cijele Evrope, pa i svijeta. Istina je da su izbori za njemački parlament (Bundestag) tek na jesen, točnije od 17. do 24. septembra, no već i izbori za pojedine pokrajine ili zemlje (Landtagswahlen), s obzirom na to da je Njemačka sastavljena od 16 saveznih država (Bundesländer), pobuđuju velik interes jer ukazuju na trendove koji bi na saveznim izborima mogli kulminirati.
spd-ov slogan o ‘više pravednosti’ pokazuje potpunu izgubljenost toliko potrebne antisistemske orijentacije, pa čak i sposobnosti da se ponudi alternativa cdu-u. ‘Više’ u odnosu na šta? Koliko ‘više’? Kome ‘više’? - pita Mladen Lazić
No istina je isto tako da je svaka njemačka savezna država osebujna, s velikom autonomijom, koja se ogleda i u specifičnim stranačkim tradicijama. Što se dogodi u jednoj, uopće ne mora slijediti u drugoj. Bilo kako bilo, neki su pokrajinski izbori održani već lani, a ove godine sezonu su otvorili oni u Saarlandu, održani 26. marta. Za njima će slijediti dva izlaska na birališta u maju, najprije u Schleswig-Holsteinu, a ubrzo nakon toga i u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, najmnogoljudnijoj njemačkoj pokrajini.
U Saarlandu, na za sada zadnjim izborima, nije bilo puno eksperimentiranja. Tako ih barem komentira Peter Dausend, javljajući se svojim prilogom neposredno nakon objave rezultata iz Saarbrückena, glavnoga grada Saarlanda, na jugozapadu Njemačke, u nekada uglednom, a sada još samo utjecajnom liberalnom tjedniku ‘Die Zeit’. Činjenice govore sljedeće: pobjednik izbora je, očekivano, CDU sa 26,8 posto osvojenih glasova. Drugi je SPD (29,6 posto), treća je Ljevica (Die Linke) sa 12,9 posto. Alternativa za Njemačku (AfD) – od koje mnogi strepe jer je znak novog desnog populizma, kakav je u Njemačkoj parlamentarnoj politici donedavno bio nezamisliv – dobila je ‘samo’ 6,2 posto glasova. Iako je to dobra vijest, ona nije reprezentant općeg stanja u zemlji, gdje vlada mišljenje kako će oni najesen sigurno ući u Bundestag s barem desetak posto glasova i time otvoriti borbu za treću najjaču snagu u zemlji, na što su donedavno pretendirali Ljevica i Zeleni. Prvi više, a drugi sve manje opravdano s obzirom na politiku koju vode i na izborne rezultate koje postižu (na ovim izborima u Saarlandu četiri posto). I to je jedan od njemačkih paradoksa: zemlja s možda najrazvijenijom ekološkom sviješću građana, koja daje i praktične rezultate u nizu gradova i pokrajina (s obzirom na energentsku politiku koju vode i demokratizaciju odlučivanja o njoj), već dugo ne nalazi načina da to produktivno pretoči u parlamentarni život. Isto tako, barem potencijalno progresivne koalicije crveno-crveno-zelenih (SPD, Ljevica, Zeleni), valjda zbog narcizma razlika, koje često nisu male, nikako da šire zažive ni na lokalnim, a pitanje je hoće li i na saveznom nivou. Što tek reći o sudbini liberala (Freie Demokratische Partei, FDP) koji, u po mnogima još uvijek solidnoj njemačkoj liberalnoj demokraciji, muku muče s pukim opstankom kao parlamentarna stranka. I na izborima u Saarlandu osvojili su bijednih 3,3 posto.
Za Die Linke vidim jedinu dobru opciju ukoliko uđu u koaliciju sa spd-om i Zelenima. U suprotnom će biti na margini, bez ikakvog realnog utjecaja – ističe Krunoslav Stojaković
U slučaju Saarlanda sve je išlo na ruku velikim strankama, no svi se slažu da je to više zasluga dugovječne Annegret Kramp-Karrenbauer, čiju pobjedu treba pripisati više njoj samoj negoli CDU-u Angele Merkel iz kojega dolazi, ili SPD-u na čijem čelu je Sigmara Gabriela odmijenio Martin Schulz. Zato njihove stranačke središnjice nisu likovale, iako su opet na vlasti. Njoj nije naštetila ni pompa oko lansiranja Schulza u novu zvijezdu SPD-a, koji bi ga trebao preporoditi i spasiti ‘uljuđenu’ Njemačku. Što je, uostalom, uloga vrlo slična onoj Merkelove, postojeće zvijezde na zalasku kojoj pogoršane prilike, paradoksalno, idu na ruku da najesen i kao takva osvoji i četvrti mandat. No postoje i neke razlike među njima.
- Nakon izbora u Saarlandu situacija se iskristalizirala tako da SPD zapravo nije dobio onoliko glasova na koliko su računali – već se priča o tome da je možda efekt Martina Schulza prošlost – a i Ljevica je izgubila malo glasova, no ništa dramatično. Neki analitičari bliski SPD-u to tumače kao posljedicu jasne koalicijske namjere SPD-a da ide zajedno s Ljevicom – ali to je desno krilo SPD-a i skoro svi čelni ljudi te partije ne misle tako. Također je važna poruka Schulza što je javno podržao lijevog kandidata Socijalističke partije Francuske (PS) Benoita Hamona u trenutku kada ovoga vlastita partija napušta – rekao nam je Krunoslav Stojaković iz Zaklade Rosa Luxemburg za jugoistočnu Evropu.
Desniji mainstream i različito liberalni mediji, poput ‘Sterna’ i ‘Die Zeita’, objavljuju feljtone o tome kako mladi ponovno otkrivaju stranke i nadaju se velikoj izlaznosti, zbog uvelike i medijskom zaslugom inducirane dramatičnosti situacije, u kojoj je Alternativa za Njemačku dosegla, po nekim ispitivanjima javnog mnijenja, a njih je bezbroj i rezultatima se međusobno ne podudaraju, deset do 15 posto potpore glasača. Isto istraživanje daje CDU/CSU-u 31 do 38 posto, SPD-u tek 20 posto, a Ljevici desetak.
‘Vrijeme je za više pravednosti. Vrijeme je za Martina Schulza’ – glasi marketinški slogan pod kojim se SPD predstavlja svojim ‘potrošačima političkih poruka’, pokušavajući ih motivirati na veliki izlazak na jesenje izbore. Nakon što je napravljena rošada i na čelo stranke doveden iz drugog konteksta poznat Martin Schulz, donedavni predsjednik Evropskog parlamenta – jer, po riječima samog dotadašnjeg predsjednika SPD-a Sigmara Gabriela, on ne bi imao nikakve šanse – očito je da se i u toj stranci igra na kartu više Evrope, a protiv desnog populizma. Ali ne samo to. Naš drugi sugovornik, sociolog Mladen Lazić, nije fasciniran.
- Kad je o Nemačkoj reč, već sam ključni slogan o ‘više pravednosti’ pokazuje potpunu izgubljenost toliko potrebne antisistemske orijentacije, pa čak i sposobnosti da se ponudi alternativa konzervativcima u CDU-u. Naime, šta taj slogan znači? ‘Više’ u odnosu na šta? Koliko ‘više’? Kome ‘više’? Kome se on obraća? Tu je po svoj prilici i najveći problem ove stranke: koga ona nastoji da mobiliše? U ideološkoj konfuziji koju je stvorila floskula o ‘smrti proletarijata’ stranka je, već odavno, izgubila adresata, zajedno sa dramatičnim slabljenjem sindikata, i ne uspeva da ga nađe izvan opšteg građanina-državljanina, a tu beznadežno kaska za sistemskim strankama, dok joj aktivističku omladinu ‘kradu’ desni ekstremisti. Rečju, mislim da ne treba mnogo očekivati od ‘obnovljene’ socijaldemokratije, čija je glavna ‘novost’ imenovanje lidera koji u svom bogatom dosadašnjem političkom životu – doduše, na široj, evropskoj pozornici – nije ponudio ništa više od standardnih aktuelnih sistemskih ideja - ocjenjuje Lazić.
Krunoslav Stojaković pokušava biti nijansiraniji.
- Martin Schulz je, otkako je izabran za novog predsjednika partije i stranačkog kandidata za kancelarsku poziciju, uspio promijeniti javni diskurs u Njemačkoj i pomjeriti ga ka socijalnom pitanju. Do tada je dominirala izbjeglička kriza na kojoj je najviše politički profitirao desničarski AfD. Koliko je Schulz uvjerljiv drugo je pitanje, jer ipak je on čovjek Gerharda Schrödera, protiv čije se ekonomske i socijalne politike sada postavlja, namjeravajući vratiti SPD ’svojim korijenima’. Također je kao predsjednik Evropskog parlamenta podržavao mjere štednje i prisilnu ekonomsku politiku prema Grčkoj. No za samo dva mjeseca podigao je rejting SPD-a na 32 posto, što je jednako rejtingu CDU-a. Mijenjajući diskurs uspio je barem dvije stvari: prvo, popularnost AfD-a je pala na nekih deset posto jer se u javnosti ne raspravlja više toliko često o izbjegličkoj krizi, a ekonomski i socijalno AfD nema što ponuditi osim klasičnih liberalnih politika; drugo, mijenjajući diskurs uspio je da oduzme mnogo potencijalnih glasova Ljevici i Zelenima - ističe Stojaković.
U stilu infotainmenta mogli bismo reći da je predviđanje o tome što će se dogoditi na izborima za Bundestag na jesen pitanje za milijun dolara. Teško da itko ima uvjerljiv i činjenicama potkrepljen odgovor na njega. Ali jedno je sigurno. Ti rezultati neće ovisiti samo o razvoju situacije u Njemačkoj, već i o događajima koje će na dnevni red postaviti istodobno krhka i željezna globalna ‘geopolitička’ situacija. Pa ako su nas u ‘unipolarnom’ svijetu evroatlantske hegemonije, u kojoj nikada nije vladala međusobna idila različito moćnih država, veliki igrači ipak donekle predvidljivo gazili, mi na poluperiferiji svih sistema sada više ne znamo s koje sve strane mogu stići novi udarci.
Vratimo li se untarnjemačkoj situaciji, vidimo je da pesimizam intelekta i optimizam volje preživio, barem na ljevici. S pozicije optimizma volje Stojaković, čija je Zaklada bliska Ljevici, vidi stvari ovako:
- Die Linke je izgubila status socijalno i ekonomski jedine progresivne političke opcije, jer se i SPD sada smatra takvom opcijom, pa je trenutačno negdje između osam i deset posto po anketama. Zelena stranka je ideološki potpuno neodlučna i stoga gubi na podršci, trenutačno su negdje između šest i osam posto. Političko preslagivanje u Njemačkoj je takvo da bi prvi put šanse za koaliciju SPD-Die Linke-Grüne da skinu CDU s vlasti bile izgledne. SPD je prilično otvoren po tom pitanju, a Grüne su podijeljeni između lijevog, npr. Jürgen Trittin, i desnog krila, gdje su i Cemk Özdemir i Katrin Göring-Eckardt, što je još jedan razlog zašto mnogo gube po anketama. Mislim da će na sljedećim izborima u Njemačkoj prvi put postojati prava šansa da se smijeni CDU, no za Die Linke vidim jedinu dobru opciju ukoliko uđu u koaliciju sa SPD-om i Zelenima. Tako trebaju postupiti, budu li druga najjača stranka unutar koalicije. U suprotnom će biti na margini, bez ikakvog realnog utjecaja, štoviše, za sve što ne bude išlo po planu bit će oni krivi jer neće uspjeti progurati ni djelić onoga što su u kampanji obećali.
Stojaković još jednom naglašava da opasnost od AfD-a ne treba stranačkim i medijskim napuhavanjem samo povećavati.
- AfD će sigurno ući u parlament, no ne s potporom koju su u nekom trenutku uživali, možda s nekih desetak posto, maksimum - predviđa.
Za pesimizam intelekta pobrinuo se u široj slici sociolog Mladen Lazić.
- Levica je do sada, u svetu u celini, podbacila u pokušajima da duboku krizu aktuelnog – globalizujućeg – režima kapitalističke akumulacije iskoristi za ponovnu mobilizaciju antisistemskih snaga. Pokreti koji su nastali uglavnom kao spontana reakcija na krizu, u SAD-u, Španiji, Grčkoj… nisu se pokazali održivim na duže staze, a stranke koje su na tim pokretima zasnovane brzo su svedene na defanzivne uloge, čak i kada su dospele na vlast, kao u Grčkoj. Stare pak leve partije – socijaldemokratskog usmerenja – koje su odavno napustile ne samo antisistemsku orijentaciju već i politike snažnije državne intervencije u korist podčinjenih društvenih grupacija, nemaju snagu da još jednom radikalnije promene svoju strategiju, sada u smeru izvornih ideja - govori Lazić.
Podsjeća i na katastrofalnu situaciju u Velikoj Britaniji.
- Tako su britanski laburisti, i pored očigledno širokog nezadovoljstva članstva stanjem i perspektivama koje je ostavilo blerovsko vođstvo, osim promene lidera stranke, zamrzli dalju promenu stranačke politike - dodaje.
Ta tvrdoglava ‘umjerenost’, uostalom kao i ‘stezanje remena’ na koje su njemački birači uvijek pristajali, ne pripišemo li ih mentalitetnim osobinama jednog naroda koji se opekao na ekstremizmu da bi ga navodno odbacio jednom zauvijek, ima i puno prozaičnija objašnjenja. Ona se nalaze u materijalnoj koristi, čak i dijelova barem stare radničke klase, od ovakvog državno vođenog i izvozno orijentiranog neoliberalizma. Pa dok ide, ide. Iako se kraj toj politici odavno dobro vidi, još uvijek je ništa produktivno ne nadomješta u mjeri da bi povelo kritičnu masu u smjeru da izborima promijeni pravac razvoja.
