Izborna kampanja u Njemačkoj primiče se kraju, a svakim danom sve se izglednijim čini da se nakon izbora 26. rujna novi kancelar neće zvati Armin Laschet, nasljednik Angele Merkel na čelu Kršćansko-demokratske unije, nego Olaf Scholz, kancelarski kandidat socijaldemokrata i ministar financija u aktualnoj vladi velike koalicije. Prema anketama, Scholza bi na direktnim izborima biralo između 45 i 50 posto birača, a Lascheta svega petina, dok kandidatkinja Zelenih Annalena Baerbock zaostaje još i više. Scholzova popularnost dijelom je uzrokovana i suverenim dojmom koji ostavlja ovaj 63-godišnji SPD-ov centristički političar i bivši gradonačelnik Hamburga, kao i smirenošću kojom podsjeća na samu Merkel. Njegov uspjeh zadnjih se tjedana prelio na SPD, koji s otprilike 25-26 posto podrške u svim anketama vodi za četiri do šest postotna boda pred CDU-om. Na trećem mjestu se nalaze Zeleni s 15 do 17 posto podrške, a slijedi liberalni FDP, ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD) i Ljevica, koja sa svega šest posto anketne podrške de facto vodi bitku za ostanak iznad izbornog praga. Razloge strmoglavog pada CDU-a mnogi vide u neuvjerljivosti samog Lascheta, inače premijera najmnogoljudnije njemačke pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije, kao i u nesnalaženju tijekom ovoljetnih dramatičnih poplava. O dramatičnosti situacije govori i to da se u kampanju, suprotno najavama, uključila i sama Merkel koja je još uvijek najpopularnija političarka u Njemačkoj, no čini se bez rezultata. Pa ipak, definitivne zaključke o izbornom pobjedniku ne treba donositi prebrzo. Prije izbora 2005. sve ankete su CDU-u predviđale čitavih 10 posto prednosti, no na sam dan izbora su CDU i SPD, koji je tada vodio Gerhard Schröder, ostvarili podjednak rezultat. Osim toga, Lachet je u svojoj karijeri više puta pobjeđivao u situacijama koje su izgledale već izgubljene.
Javnost se posljednjih tjedana zabavlja nagađanjima i prognozama o mogućim postizbornim koalicijama, a za sada je gotovo sigurno jedino to da će u vladi prvi put od 1961. sjediti tri stranke. Najviše šansi analitičari daju koaliciji SPD-a, Zelenih i liberala, kao i koaliciji CDU/CSU-a, Zelenih i liberala. Unatoč tome što se SPD izjasnio protiv nastavka velike koalicije, to je također opcija, po potrebi uz uključivanje Zelenih ili liberala. Te dvije stranke, međutim, dijele vrlo ozbiljne razlike: liberali su izrazito fiskalno konzervativni i zalažu se za smanjenje poreza i ograničavanje zaduživanja, dok Zeleni zahtijevaju veća ulaganja u ekološku i digitalnu transformaciju, veće poreze i određenu redistribuciju prema siromašnijima. Teoretski je moguća i progresivna vlada sastavljena od SPD-a, Zelenih i demokratsko-socijalistički orijentirane Ljevice, koja bi predstavljala daleko najveći diskontinuitet. Posljednjih tjedana, štoviše, CDU i Laschet plaše Nijemce upravo takvom lijevo orijentiranom vladom. Ljevica, naime, dijelom potječe iz PDS-a, stranke bivših istočnonjemačkih komunista. Premda stranka već odavno sudjeluje u više pokrajinskih vlada, a onu u Tiringiji čak i predvodi njen premijer Bodo Ramelow, za CDU je oduvijek bio prioritet držanje Ljevice što dalje od vlasti. Za vladu s Ljevicom šanse su prilično male, prije svega zato što joj SPD i Zeleni zamjeraju da je uslijed svojih vanjskopolitičkih stavova (stranka se, primjerice, zalaže za raspuštanje NATO-a) regierungsunfähig, odnosno "nesposobna za vladanje". To je, tvrde, dokazala i suzdržanim stavom – uzrokovanim principijelnim protivljenjem stranim intervencijama – u Bundestagu prilikom glasanja o evakuacijskoj operaciji iz Afganistana. Međutim, ne treba u potpunosti isključiti ni ovu mogućnost. Ljevica je za takvu koaliciju izrazila snažan interes, a berlinski Die Tageszeitung smatra da bi takva vlada na unutarnjopolitičkom planu imala itekako smisla, jer bi mogla modernizirati infrastrukturu, smanjiti društvene nejednakosti i provesti zelenu transformaciju.
Istog dana izbori se održavaju i u istočnoj saveznoj pokrajini Mecklenburg-Zapadna Pomeranija i u gradu Berlinu, koji ima status pokrajine. U primorskoj pokrajini sa svega 1,6 milijuna ljudi do sada je na vlasti bila koalicija CDU-a i SPD-a, a ankete sada socijaldemokratima predviđaju gotovo 40 posto glasova, naspram 17 posto za CDU, 14 za AfD i 10 za Ljevicu. U Berlinu je zadnjih pet godina vladala upravo crveno-crveno-zelena koalicija. Kako sadašnje ankete predviđaju vrlo slične rezultate kao i 2016. – dvadesetak posto za socijaldemokrate te približno po 15 posto za Zelene i Ljevicu – moguće je da će njemačkom metropolom nastaviti vladati ista koalicija.
Njemački će izbori nezavisno od rezultata sasvim sigurno velik utjecaj imati i na čitavu Europsku uniju. Nakon što se formira nova vlada, Njemačku prvi put nakon 16 godina, odnosno od 2005., neće voditi Merkel. Dosadašnja kancelarka donijela je nekoliko važnih i ključnih odluka. Pod njenim vodstvom EU je savladala krizu eurozone iz 2009. Šest godina kasnije, Merkel je pokazala humano lice i u Njemačku tijekom takozvane izbjegličke krize primila više od milijun izbjeglica, unatoč znatnoj političkoj cijeni koju su ona i njena Kršćansko-demokratska unija platile. Također, u svijetu kojim sve više vladaju iracionalni desni populisti poput Donalda Trumpa i Borisa Johnsona ili autokrati protiv Vladimira Putina, Viktora Orbána ili Recepa Tayyipa Erdoğana, staložena njemačka kancelarka izgledala je kao bastion racionalnosti i prosvjetiteljstva. Ne treba, međutim, zaboraviti da je Merkel donijela i neke uvelike problematične odluke. Odupirala se uspostavi fiskalne i transferne unije unutar EU-a, a tijekom dužničke i grčke krize pristala je na narativ o "štedljivim sjevernjacima" i "rastrošnim južnjacima" te inzistirala na povratku dugova. Takva politika je brojne milijune ljudi na jugu Europe zakucala u siromaštvo, a strukturne makroekonomske probleme i neuravnoteženosti unutar EU-a ostavila nedirnutima. Merkel je, osim toga, nakon 2015. dijelom preuzela desne antimigrantske narative. Interese Njemačke i njene industrije uvijek je pretpostavljala interesima EU-a kao cjeline, a iz istih je razloga – odnosno interesa njemačke autoindustrije – unatoč svim sukobima postojao i modus vivendi s Orbánom. Osim toga, unatoč svoj svojoj promišljenosti, Merkel je toliko zloglasna po otezanju s odlukama da su njemački tinejdžeri skovali glagol merkeln, koji znači kroničnu neodlučnost. Novi njemački kancelar ili kancelarka suočit će se sa sve nesigurnijim svijetom u kojem će se od Njemačke sve više zahtijevati vodstvo. I to kako unutar EU-a, za koju više nije sigurno da može funkcionirati isključivo po načelu konsenzusa, tako i u čitavom svijetu. Za takve izazove bit će potreban drugačiji politički stil, pa je upitno je li Scholz kao "kandidat kontinuiteta" najbolji izbor. Što se zapadnog Balkana tiče, iako je Merkel iskazivala snažan interes za regiju i nastojala pomoći integraciju u EU, neke od tih zemalja, primjerice Srbija, danas su neslobodnije, korumpiranije i udaljenije od Unije negoli 2005. godine.
