Amerika se vratila – poručio je prošlog petka na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji Joe Biden. Riječ je o najvećem svjetskom okupljanju na temu međunarodne politike i sigurnosti sa stotinama svjetskih čelnika iz više desetaka zemalja i međunarodnih organizacija.
"Znam da je prošlih nekoliko godina opteretilo i testiralo naš transatlantski odnos. Ali Sjedinjene Države su odlučne – odlučne da se ponovno angažiraju s Europom, da se s vama konzultiraju, da ponovno zavrijede poziciju povjerenja i vodstva", dodao je predsjednik Sjedinjenih Država. Istog se dana obratio i vođama grupe najrazvijenijih zemalja svijeta G7, a njegove istupe svjetski su mediji proglasili pokušajem da se SAD ponovno pozicionira kao globalni lider nakon četiri godine destruktivnog Trumpovog unilateralizma i politike "Prvo Amerika", koja je otuđila američke saveznike u Europi. Kontinentalna štampa je Bidenov povratak multilateralnoj diplomaciji pozdravila, ističući američke najave 4 milijarde dolara pomoći za svjetsku kampanju cijepljenja protiv koronavirusa, kao i povratak SAD-a u Pariški klimatski sporazum. Španjolski list El Pais navodi da je cilj "izazivača" svjetskog liberalnog poretka, odnosno Kine i Rusije – "destabilizacija demokracije na obje strane Atlantika" i zaključuje kako je "povratak supersile broj jedan u ulogu branitelja demokracije zato odlična vijest".
Trezveniji glasovi upozoravaju da nema potpunog povratka na vrijeme prije Trumpa i da će se ozbiljne nesuglasice SAD-a i Europe nastaviti. Emmanuel Macron ne odustaje od koncepta "strateške autonomije" Europske unije. Francuski predsjednik, poznat po izjavi da je NATO u stanju "moždane smrti", želi EU koja bi se mnogo više bila u stanju samostalno brinuti o obrani. Na konferenciji je ponovio da Europa više ne može računati na SAD koliko je to mogla ranije. Što se Angele Merkel tiče, iako je kancelarka pozdravila Bidenovo otkazivanje Trumpovih planova o povlačenju 12.000 američkih vojnika iz Njemačke, najavila je i da "naši interesi neće uvijek konvergirati". Njemačko-američke odnose opterećuju dva krupna problema. Prvi je Sveobuhvatni investicijski sporazum Kine i EU-a (CAI) zaključen krajem 2020. Ukoliko bude ratificiran, CAI će ogromno kinesko tržište otvoriti brojnim europskim tvrtkama – uključujući i njemačku autoindustriju, uvelike ovisnu o izvozu, no Biden taj sporazum vidi kao opasnost koja će potkopati zajednički američko-europski front prema Kini. Inače, tijekom 2020. Kina je pretekla SAD kao najveći trgovački partner EU-a: vrijednost trgovine EU-a i Kine iznosila je 709 milijardi dolara, a ona između EU-a i SAD-a 671 milijardu. Drugi problem je plinovod Sjeverni tok 2: unatoč upornom američkom protivljenju tom projektu, Njemačka ne pokazuje namjeru odustajanja. Preostalo je da se izgradi svega oko 150 od ukupno 1.230 kilometara plinovoda koji će direktno spajati Rusiju i Njemačku. Treći potencijalni problem jest to što se i Macron i mogući nasljednik Merkel na mjestu kancelara, novi predsjednik CDU-a Armin Laschet, zalažu za dijalog s Rusijom. S druge strane, Biden je u telefonskom razgovoru s Vladimirom Putinom dogovorio produženje sporazuma START, koji ograničava kapacitet spremnih nuklearnih bojevih glava na 1.550 za svaku silu. Međutim, Biden je najavio mnogo oštrije suprotstavljanje Rusiji u nizu sfera, a očekivano je i da će se geopolitička i ekonomska konfrontacija s Pekingom nastaviti, ako ne i produbiti.
Tijekom prvih tjedana u Bijeloj kući Biden je povukao i zaista pohvalne poteze, poput prekida potpore saudijskoj intervenciji u Jemenu, suodgovornoj za smrt desetaka tisuća Jemenaca i izbijanje strahovite humanitarne krize. Osim toga, u više je navrata najavio i ponovno pokretanje nuklearnih pregovora s Iranom. Bidenovi potezi otežat će poziciju regionalnim tvrdolinijašima, poput saudijskog princa Muhameda Bin Salmana, kojeg CIA smatra odgovornim za ubojstvo novinara Džamala Kašogija, ili izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. Američko okretanje lista dobra je vijest i za Palestince. No EU i njene vodeće članice, odnosno Berlin i Pariz, naći će se pod pritiskom da se odlučnije pridruže američkoj konfrontaciji s Moskvom i Pekingom. S druge strane, iako to nije u njihovom interesu, EU se s Rusijom i Kinom ne može nositi bez pomoći SAD-a. Da ne spominjemo unutrašnju razjedinjenost: brojne članice, poput Poljske, ne podupiru njemačko-francusku osovinu, ako ona i postoji. EU je, ukratko, u nezahvalnoj poziciji.
