Na prošlomjesečnim njemačkim parlamentarnim izborima Ljevica je dobila svega 4,9 posto glasova, dok je 2017. osvojila 9,2 posto. Sada nije ni prešla cenzus te je u Bundestag ušla zahvaljujući osvojenim direktnim mandatima. Kako tumačite aktualni poraz, koliko su pridonijeli unutarstranački sukobi, a koliko problematični vanjskopolitički stavovi, poput suzdržanosti oko evakuacije iz Afganistana?
Rezultat je zaista katastrofalan. Za Ljevicu je 2017. glasalo 4,3 milijuna birača, a sada s neznatno povećanom izlaznošću svega 2,27 milijuna. Potpora Ljevici se prepolovila, a u parlamentu će imati 39 zastupnika, umjesto dosadašnjih 69. Istina je da u stranci postoje jake suprotnosti, koje nije lako pomiriti. Primjerice oko migracija ili toga treba li pokušati vratiti glasače koje je preotela krajnja desnica, ili pitanja treba li aktivno mijenjati stvari sudjelovanjem u vlasti, ili biti suštinska opozicija statusu quo i kapitalizmu, što naročito očekuju glasači s nižim prihodima. Pitanje Afganistana jest bilo važno i otežalo je situaciju. Dio stranke bojao se sudjelovanja u saveznoj vladi koja bi bila uključena u strane ratove. Međutim, vanjska politika u kampanji nije igrala ulogu, sve se vrtjelo oko socijalne pravde i klime. Ljevica je igrala na stvaranje progresivne većine i crveno-crveno-zelene koalicije s SPD-om i Zelenima. Oklijevala je kritizirati, primjerice Olafa Scholza koji je umiješan u goleme korupcijske skandale, ili Zelene zbog njihove tržišno orijentirane klimatske politike. Istovremeno se poručivalo da se progresivne politike tih stranaka neće realizirati bez Ljevice, što evidentno kod glasača nije rezoniralo. Mnogima je po svaku cijenu bilo stalo da ne pobijedi CDU-ov kandidat Armin Laschet, pa su taktički glasali za socijaldemokrate. Također, SPD-ov program nije više bio neoliberalan. Zalagali su se održavanje mirovinskog sustava i socijalne sigurnosti, povećanje minimalne plaće i poreza za bogatije. Sve je to još konkretnije tražila Ljevica, međutim, nekako je izgubljena priča o tome zašto je ona drugačija.
Kakva je budućnost Ljevice?
Ovo je posljednji put da je istok spasio Ljevicu. Na istoku zemlje stranka je dobila 10 posto glasova, a na zapadu 3,6 posto. Međutim, stranka na istoku iz demografskih razloga odumire, naročito u zabačenim područjima. Osim toga, u prošlosti nije postojala radikalno desna stranka za koju su glasali protestni glasači. Uvelike se promijenio profil stranačkog članstva, koje je sve više zapadno i urbano. No, politika orijentirana na urbana socijalna i stambena pitanja, poput berlinske kampanje za nacionalizaciju stanova u vlasništvu privatnih tvrtki, neće nadoknaditi gubitke na istoku i u ruralnim krajevima. Za tako nešto bi u Berlinu, Kölnu, Hamburgu ili Münchenu trebali osvajati 20-25 posto glasova, što se neće dogoditi. Ljevica na sljedećim saveznim izborima mora preći pet posto, uključujući mnogo bolji rezultat na zapadu, i to sa smanjenim resursima. To će biti teško. Ne smatram da se Ljevica treba potpuno iznova osmisliti, ali mora narednih godina analizirati konstelaciju i identificirati vlastitu upotrebnu vrijednost.
Novu vladu izgledno će činiti koalicija SPD-a, Zelenih i liberalnih Slobodnih demokrata, odnosno FDP-a. Što to znači za Njemačku?
Po njihovom narativu Njemačka je u vrijeme Angele Merkel bila u inerciji, a sada slijede dinamika i progres koji će zemlju odvesti u budućnost. Problem za SPD je da će, iako je u Bundestag ušao i stanoviti broj iskrenih ljevičara, o značenju budućnosti i progresa odlučiti Zeleni i FDP. Što se tiče ekonomskog statusa njihovih birača i članova obje stranke su buržoazijske, a FDP-ovi ekonomski recepti oslanjaju se na proteklih 40 godina neoliberalizma. Po općem mišljenju iz dosadašnjih je pregovora kao pobjednik izašao FDP. Odlučeno je da će biti zadržane ustavne prepreke zaduživanju i da neće biti novih poreza. Scholz je vjerojatno sretan što će predsjednik FDP-a, tržišni fundamentalist Christian Lindner, po svemu sudeći postati ministar financija. On sam je socijaldemokrat – pobornik neoliberalne Agende 2010, a zahvaljujući FDP-u lakše će ograničiti utjecaj ljevice u SPD-u. Pomak u pitanjima klimatskih politika i digitalne infrastrukture će biti skup. Isto vrijedi i za posljedice korona-krize i održavanje mirovinskog sustava. Neki planirani projekti stvorit će poslove i ekonomsku dinamiku, ali s druge strane doći će do socijalnih rezova, pa će modernizaciju platiti niže klase. Zadatak Ljevice je da bude jasna lijeva opozicija vladi koja će doživjeti neuspjeh i u klimatskoj politici i u pitanjima industrijske politike i tržišta rada te da izgradi narativ o tome zašto je potrebna.
Merkel je vodila politiku štednje unutar Europske unije, a teret krize iz 2008. svaljen je na "rastrošne" južne članice, iako je izazvana strukturnim nejednakostima unutar EU-a. Što očekujete po pitanju politike prema EU-u i svijetu?
Ne mislim da će biti promjena što se tiče, primjerice, korona-obveznica koje ipak na neki način adresiraju strukturalne nejednakosti unutar EU-a. Nastavit će se i ekonomski rast temeljen na izvozu. Što se ostalog tiče, Sjedinjene države se pod Bidenom sve više koncentriraju na suprotstavljanje Kini, dok se sukob s Rusijom delegira Europljanima. Europska komisija je pod vodstvom Ursule von der Leyen postala agresivnija. Očekujem da se takav trend nastavi, naročito zato što će u novoj vladi vanjsku politiku vjerojatno voditi Zeleni, koji zastupaju desnije pozicije nego SPD.
