Od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. februara, bivši njemački kancelar Gerhard Schröder našao se prilično iznenada u vrlo delikatnoj situaciji. Socijaldemokrati, stranka koju je vodio od 1999. do 2004., pokrenula je proces njegovog izbacivanja iz svojih redova, a zatim mu oduzela i ured koji je koristio u Bundestagu, zajedno s osobljem koje je u tom uredu radilo. Iako je bilo i takvih najava, ipak mu zasad nije oduzeta penzija. No tu mjerama protiv bivšeg kancelara bliskog Putinu i snažno uključenom u ruske energetske kompanije, vrlo vjerojatno neće biti kraj. Opozicijska Kršćansko-demokratska unija tražila je, na primjer, da se Schrödera uključi na popis osoba pod sankcijama Evropske unije, a preliminarnu istragu protiv njega zbog moguće posredne umiješanosti u zločin protiv čovječnosti pokrenulo je i državno tužiteljstvo. Ovoga je tjedna Schröder objavio i da odustaje od ulaska u nadzorni odbor Gazproma.

Iako je i ranije bio povremeno prozivan zbog svoje uloge u ruskim kompanijama, prije svega Sjevernom toku, Rosnjeftu i Gazpromu, Schröder je donedavno uživao relativno visoku razinu poštovanja. Premda je na vlasti bio svega sedam godina, u usporedbi sa 16 Angele Merkel, njegovo ime obilježava jedan ključni period razvoja Njemačke prema vodećoj ekonomskoj sili Evrope. Njegov pad do razine "narodnog neprijatelja" i potencijalnog ratnog zločinca tim je šokantniji.

Schröder je na vlast došao nakon izbora 1998. ostvarivši najbolji rezultat za socijaldemokrate još od 1980. kada su zadnji put prije toga bili na vlasti. Također je prvi puta u vladajuću koaliciju uveo dotad pretežno antiestablišmentski orijentirane Zelene. Iako nominalno najljevija vlast koju je Njemačka imala u poslijeratnoj povijesti, vlada koju su vodili Schröder i njegov vicekancelar Joschka Fischer, nekadašnji komunistički revolucionar i kasnije lider Zelenih, uklopila se u tadašnju modu "trećeg puta", koja je zapadnu socijaldemokraciju pomaknula znatno udesno. Osim neoliberalnih reformi, ta "crveno-zelena" vlada ostala je zapamćena i po, za njemačke prilike, neuobičajeno ratobornoj vanjskoj politici, osobito prilikom bombardiranja SR Jugoslavije 1999.

Njegov odlazak s vlasti 2005. nije bio posljedica nekog katastrofalnog izbornog poraza, nego odluka koja je trebala olakšati političku stabilnost formiranjem "velike koalicije" s kršćanskim-demokratima. Nakon odlaska u političku penziju, Schröder je nastojao svoju reputaciju naplatiti kao lobist za velike kompanije, osobito na projektima s političkom težinom. Osim spomenutih ruskih kompanija, Schröder je slične funkcije obavljao i u nizu njemačkih i evropskih kompanija, organizacija i fondacija te jednoj kineskoj kompaniji.

Iako je uvijek imalo i svojih kritičara, njemačko oslanjanje na ruske izvore energije, plan koji se često veže uz Schröderovo ime, imao je široku podršku na cijelom političkom spektru, kao i podršku njemačkog kapitala. Industrijska dominacija Njemačke u Evropi u velikoj je mjeri izgrađena na dostupnosti relativno jeftinih energenata iz Rusije. Bivši kancelar često se pojavljivao kao javno lice zagovora suradnje s Rusijom. Sada je izgleda postao i javno lice njemačkog obračuna s vlastitom višedesetljetnom politikom. S obzirom na to da je bogato materijalno nagrađen za svoje lobističke aktivnosti i funkcije koje je obavljao u političkoj penziji, Schrödera je teško žaliti.

No njegove aktivnosti posljednjih godina svakako nisu bile samo njegove. Kada je 2018. bio službeni izaslanik njemačke vlade na ceremoniji prisege novog-starog predsjednika Turske, Recepa Tayyipa Erdoğana, zapravo je potvrdio svoju ulogu njemačkog "šaptača" autoritarnim saveznicima, od kojih se respektabilni političari trebaju suptilno distancirati, a istodobno i paziti da ih ne naljute previše. Ti turski izbori nisu značajni samo po masovnim izbornim makinacijama vladajuće stranke, nego su i održani u atmosferi strahovite represije. Trećeplasirani kandidat Selahattin Demirtaş svoju je kampanju, na primjer, vodio iz zatvorske ćelije. "Otkazivanjem" Schrödera veze njemačke države s autoritarnim i agresivnim režimima neće se prekinuti. Prema aktualnim planovima, dobar dio ruskog plina trebao bi se zamijeniti onim iz Katara, apsolutne monarhije s katastrofalnim stanjem ljudskih prava.