Za nama je 10 godina nevjerojatnog uspjeha u sastavu Europske unije, ako je vjerovati Andreju Plenkoviću. Ipak, ne samo njemu. Nešto slično ustvrdila je Roberta Metsola, predsjednica Europskog parlamenta, u posjeti Hrvatskom saboru prošlog tjedna. Pritom je našeg premijera usporedila s Lukom Modrićem, po ustrajnosti i uspješnosti. Za slučaj da se netko zapitao – jesu, Plenković i Metsola su posredno članovi iste europarlamentarne grupacije Europska pučka stranka.
Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije ipak nisu dio popisa kojim se sam Plenković već neko vrijeme rado hvališe. Eurozona i Schengenski prostor, u doglednom trenu OECD, te već ranije NATO i EU – članstva su koja premijeru izgledaju kao dostatni aduti u podvlačenju crte ispod proteklog desetljeća.
S takve pozicije on ističe da "zemlja nastavlja put na tri piste", na zelenoj tranziciji, digitalnoj transformaciji i demografskoj revitalizaciji. Akcent se zatim stavlja na numerički iskazana ostvarenja, pa se spominje upola veći BDP, smanjenje inozemnog duga po udjelu u BDP-u, pad nezaposlenosti, rast prosječne ušteđevine, itd.
Postali smo golemo odmaralište za strane turiste – domaćih je sve manje – i golemije tržište za svakovrsnu uvoznu robu široke potrošnje. Također, za novac u vidu kredita iz banaka koje smo prethodno izručili stranim vlasnicima
Vratit ćemo se zakratko u ono slavno doba pristupanja famoznoj konfederaciji, dok je ovom državom vladala koalicija lijevog centra na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem. Loši pokazatelji hrvatske ekonomije u tom času nisu toliko bili prouzročeni njegovom, pa, ne baš socijaldemokratskom ekonomskom politikom, koliko ehom globalne krize 2008. i 2009. godine. Od toga će se svijet i Hrvatska oporaviti tek na isteku Milanovićeva premijerskog mandata.
No bili smo ipak uvelike, kako se veli, strukturno nespremni. Malo bi tko drugi u toj kondiciji igrao na otvaranje tržišta, na izlaganje jačima, ali ovdje se taj čin jedva imalo dovodio u pitanje, kao da služi primarno sam sebi i folklorističkom zadovoljenju osjećaja kontinentalne pripadnosti.
Diskutiralo se, ako i o čemu, onda o tzv. kulturnom aspektu pristupanja Europskoj uniji, te dabome sigurnosnom. Ekonomske dileme ostavljene su vladi na povjerenje. Poglavlja u predpristupnim pregovorima otvarana su i zatvarana krajnje smjerno, nalik prebiranju svete knjige, da se ni pod prijetnjom mukama ne posumnja u sugerirani sadržaj.
Sraz je zato bio ispočetka vrlo bolan, pa se Hrvatska vadila iz krize i godinu-dvije duže od većine zemalja u bližem joj EU-okruženju. Paralelno je završavana transformacija ovdašnje privrede, do sadašnjeg postindustrijskog krajolika s palmama u žardinjerama. Postali smo golemo odmaralište za strane turiste – domaćih je sve manje – i golemije tržište za svakovrsnu uvoznu robu široke potrošnje. Također, za novac u vidu kredita iz banaka koje smo prethodno izručili stranim vlasnicima.
Brodogradnja je eklatantan primjer te adaptacije, gdje se najodličniju proizvodnju ove zemlje pustilo niz vodu pod upravo kokošarskim izlikama. Najviše tehnološko znanje, prikupljano desetljećima, da ne kažemo stoljećima, dopalo je u šake par hohštaplerskih profitera, a uz pogone su im dodane puste milijarde kuna javnih subvencija za restrukturiranje koje će se pokazati drugim vidom likvidacije.
Gordan Jandroković, Roberta Metsola i Andrej Plenković obilježavaju godišnjicu pristupanja (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
No dobro, škverove smo više-manje oplakali, ali propao nam je i agrar. Najjači smo ostali u uzgoju žitarica koje naveliko izvozimo, e da bismo nastavili masovno uvoziti polugotove pekarske artikle s dodanom vrijednošću.
Moglo bi se tako po industrijskim granama nabrajati unedogled, sve dok ne dođemo do IT-sektora. Ipak, njemu su na ruku išle strukturne okolnosti globalno; on je iznimno konjunkturan, kako se nekoć govorilo. Zahvaljujući tome, nije bilo stresa od notorne tzv. fleksibilizacije radnog zakonodavstva u prošlom desetljeću.
Također, jedino njemu i turizmu nije naudila četvrt stoljeća duga monetarna politika eurizacije, isprva dojčmarkizacije hrvatske valute, inače dugo vremena pogubna za sve robne proizvođače, načelno izvoznike. Njezin trijumf je finaliziran ulaskom u eurozonu, ali i to se zbilo pod najgorom općom konstelacijom, usred epohalno visoke inflacije.
Sve u svemu, pokazali smo vanredan talent za uskakivanje u zahtjevniji ekonomski kontekst u najtežemu momentu. Tako je bilo s ulaskom EU, tako i sa eurozonom. Cijenu prilagodbe, odnosno vađenja iz ekstranevolje u koju je RH sklona zapadati s istinski suicidalnom rješenošću, podnijeli su i podnose najbrojniji segmenti društva. O tome zorno svjedoči dosljedno regresivna hrvatska fiskalna politika, po tome šampionski nastrojena u okviru EU-a.
Državni proračun ovdje se mahom puni potrošačkim nametima kao što je PDV, i trošarinama, dok se kapital, bogatstvo i nekretnine oporezuju raritetno nisko. Porez na rad bio je metom poduzetničko-lobističkih nasrtaja godinama, e da bi nedavno doživio natureni epilog u obliku najave prebacivanja odluke o visini njegove stope na lokalne jedinice samouprave.
Prešućen je recentni nalaz istraživača Ekonomskog instituta u Zagrebu po kojima bi hrvatski BDP rastao i brže da nije bilo ulaska u EU, a to još nitko nije opovrgnuo. Najopipljiviji rezultat jest kataklizmička demografska situacija, sa stotinama tisuća iseljenih radnih migranata
Inducira se konkurentnost među općinama i županijama, ususret novom raslojavanju ionako neravnomjerno razvijene zemlje. Bogati će postati bogatiji, siromašnima ćemo se rugati još više. A što se tiče indikatora siromaštva u RH, navodno ne stojimo posebno loše.
Tako barem tvrdi statistika, navodeći smanjenje stope rizika od siromaštva s 19,5 u 2013. na 18,3 prije četiri godine, premda ne otkriva činjenicu rastućeg jaza između dobrostojećih i ostalih. Pored toga, prešućen je recentni nalaz istraživača Ekonomskog instituta u Zagrebu po kojima bi hrvatski BDP rastao i brže da nije bilo ulaska u EU, a to još nitko nije ni paušalno opovrgnuo.
Najopipljiviji rezultat svega toga jest kataklizmička demografska situacija, sa stotinama tisuća iseljenih radnih migranata od 2013. naovamo. Kvantitativno je taj egzodus moguće usporediti jedino s odlaskom većine Srba iz Hrvatske 1995. godine, doduše u jednom valu.
Što je najluđe, o tome se zna puno više, koliko god bilo zataškavanja te vrste čistke, a ovo sad ostaje dublje u sjeni. Srpskim se izgnanstvom netko mogao i podičiti, dok ovu migraciju svi odgovorni nastoje potisnuti iz vidokruga, pa joj se teško nalazi precizan trag i u statistici. Popis stanovništva prije dvije godine otkrio je da u RH ne živi više od približno 3,9 milijuna ljudi, ali ostali službeni izvori do danas pokazuju da uz njih tu obitava – stalno, ne sezonski – još nekoliko stotina tisuća fantomskih lica.
S druge strane, ne zna se koliko stanovnika Hrvatske u biti ne stanuje tu, nego samo imaju prijavljena prebivališta. Svejedno, pometnja biva tim veća kad se uzme u obzir množina inozemnih vlasnika nekretnina u RH. S pogodovanjem turizmu i svim tipovima turističkog poduzetništva, otvoreno je slobodno lovište za građevinske investitore i nekretninske mešetare, o čemu se pak u javnosti i medijima debatira jednako slobodno i liberalno, ali se dosljedno ne poduzima ništa. Navodno je tako zbog predstojećih izbora, mada to nipošto nisu prvi uoči kojih se pogoduje istoj biranoj skupini.
Ne samo da ih se njeguje fiskalno-politički, međutim, nego je postojeće stanje naraslo u dodatni uzrok sve mračnije pozicije onih koji u RH nastoje zadovoljiti elementarne svoje stambene potrebe. Cijena stanova je odavno izvan dosega većine njih koji tako dospijevaju u cjeloživotnu ovisnost o bankovnom zajmu, ili se uvrštavaju među one iseljene preko granice, jer javnih politika stanovanja gotovo da nema u pravom smislu te socijalno-političke djelatnosti.
Kao premijer nije se previše bunio – Zoran Milanović s Angelom Merkel 2012. (Foto: Michael Kappeler/DPA/PIXSELL)
Preostaju umirovljenici, ali njima su ostali bar stanovi useljeni još za prošle države. Penzije su im zauzvrat dotaknule povijesno dno, a njihov društveni i politički položaj lijepo ilustrira jedna vijest otprije nekoliko dana, po kojoj je Dubrovnik svrstan, kroz neku od onih top-lista u sve odreda uglednim svjetskim tiskovinama, na četvrto mjesto najboljih europskih gradova za život u mirovini. Dometnuto je da umirovljenim sretnicima takvo življenje iziskuje 2300 eura mjesečno. Da ne bismo sad još i opsovali, dovoljno je reći da prosječna mirovina u Hrvatskoj ne doseže ni petinu te svote.
Zacijelo najizrazitiji generator penzionerskog i generalno javnofinancijskog udesa ove zemlje, tumačili smo ovdje mali do srednji milijun puta, dvokomponentni je sustav obaveznog mirovinskog osiguranja. Četvrtina doprinosa za mirovine prepušta se privatnobankovnim fondovima koji nam ga potom tobože oplođuju na tržištu dionica i obveznica – samo tobože.
Ustvari parazitiraju na radničkoj štednji, bez imalo rizika po fondove, a država se primorana zaduživati uslijed produbljenog manjka sredstava za isplatu aktualnih umirovljenika. Nekritički odnos medija, stručne i šire javnosti te osobito politike u RH spram toga monstr-projekta koji guta i do milijardu eura godišnje ogleda se u izvjesnoj novijoj kampanji oko vlade i tih fondova.
Aferu možemo prigodno nazvati "Ugledni Financial Times", nakon višednevnog pobožnog citiranja navoda iz toga britansko-japanskog medija, na temu pritiska hrvatske vlade na jedan ovdašnji mirovinski fond. Jasno, vlada je pritom itekako zglajzala, ali znakovito je to da baš nitko ne postavlja upit o samoj svrhovitosti fondova. Nadalje, ni o višedecenijskim pritiscima financijskog sektora na hrvatsku politiku, vezano uz sam model takvog sustava.
Unutarnjepolitički ova država ne štima, vanjskopolitički funkcionira tek formalno. Ekološki prioriteti nemaju šanse u držanju koraka s turizmom. Pride su nam šume – jedno od najvećih prirodnih bogatstava Hrvatske – kriminalno raskrčene
Mnoge smo primjere neprincipijelnog, strukturno-koruptivnog utjecaja iz tog smjera ovdje nizali u više navrata. Fondovi tzv. drugog stupa, zajedno s njim, ne bi trebali ni postojati. Ipak, aferičnost Vlade RH nanovo je ukrala svu pažnju, te ni ovog puta nismo čuli da je najveća njezina greška podržavanje takvog sustava općenito. Uostalom, gotovo sve druge zemlje – postsocijalističke, kojima ga je Svjetska banka ekskluzivno namijenila – odbacile su ga ili neutralizirale prije negoli se ovdje primijetilo da obara vrijednost spomenutoj nesretnoj štednji.
Uza sve to, predsjednik RH Zoran Milanović ocijenio je 10 godina Hrvatske u članstvu EU-a prije nekoliko dana prilično suzdržano. "Ni uspjeh ni neuspjeh", rekao je, napominjući da "Europska unija kronično pati od nedostatka demokracije i odgovornosti". Patila je u ono vrijeme i više, ako ćemo pravo. Dok ga je Angela Merkel javno pozivala na posluh oko telekoma, dok nam je iz Bruxellesa poručivano da ne smijemo poput Italije imati svoju brodogradnju, dok su i za poljoprivrednu proizvodnju nametane kvote kako ne bismo ugrozili bogatiju konkurenciju.
"Ušli smo da se natječemo s najboljima", podsjetio je ovom prilikom Milanović, a Plenković ga – u zasebnom nastupu, nego što – nadopunio riječima da nam one tri političke teme "osiguravaju konkurentnost na globalnom tržištu". Suština je priče u tržišnoj utakmici, dakle, ali bez ma jednog igrača približnog formatu prizivanog Luke Modrića. Zgodno izgledaju one uzletne piste glavnog našeg političara, moderno i atraktivno, a svejedno su u praksi tako manjkave sadržajem da izazivaju tjeskobu.
Unutarnjepolitički ova država ne štima, vanjskopolitički funkcionira tek formalno. O demografiji i digitali smo ponešto već istaknuli, dok ekološki prioriteti nemaju šanse u držanju koraka s turizmom. Pride su nam šume – jedno od najvećih prirodnih bogatstava Hrvatske – kriminalno raskrčene. Energetika bi sama već mogla procvasti, s tolikim potencijalom vjetra i sunca, te s grandioznom hidroenergetskom infrastrukturom, naslijeđenom iz SFRJ.
No teško da i ona ima ozbiljnijeg izgleda, ako znamo kako je vlada opteretila Hrvatsku elektroprivredu zaduženjem da ispomaže kućanstva i poduzetnike u ovoj krizi. Naravno, sama intencija socijalno-političkog angažmana HEP-a nije sporna.
Problem je u načinu kojom se ta funkcija javne kompanije olako prevodi u total njena redovnog poslovanja. HEP je tako fatalno izložen na vjetrometini, pa se opet aktiviraju inicijative za njegovu privatizaciju.
S umanjenim razvojnim kapacitetom za gradnju dovoljne količine energana na odbnovljivim izvorima, s one zelene piste očito se nećemo vinuti nikad. Ukupno, nakon 10 godina svedeni smo isključivo na pragmatičnu EU-pomoć radi održanja iole vitalnog potrošačkog ekosustava i općenito na tržište. Svedeni smo na status dominija, uslužnog i pouzdanog.
Enigma (ne)zaposlenosti
Jedno od najkonkretnijih dostignuća hrvatske ekonomske politike u prvom desetljeću našeg EU-članstva jest impresivan pad broja nezaposlenih, prema službenoj statistici. U trenutku stupanja u punopravno članstvo, RH je brojala oko 350 tisuća radnosposobnih stanovnika bez zaposlenja. Danas podaci Državnog zavoda za statistiku navode njih manje od 100 tisuća – preciznije, 97215. Ipak, nitko još nije povjerovao da je ključ promjene iznađen u otvaranju novih radnih mjesta, njih četvrt milijuna.
Nema novih radnih mjesta, ustvari. Ili možda ima, ali ni blizu iznesenoj cifri, nego razlog boljoj statistici treba potražiti drugdje. Jedan dio državljana RH iseljenih na sjeverozapad EU-a nakon ulaska u članstvo, bio je ovdje na listi nezaposlenih, a zatim je brisan i s nje i s popisa rezidenata. Oni tu sliku nisu uljepšali zapošljavanjem, nego pukim iseljavanjem i micanjem iz radne statistike. Svejedno, uzroke i posljedice statističke mijene se ne može svesti isključivo na to.
Jer, neki među otišlima bili su čak i zaposleni u Hrvatskoj, te su dali otkaz radi bolje perspektive s onu stranu granice, čime nisu pozitivno utjecali na ovu bilancu. Štoviše, količina nezaposlenih je uvećana. Također, stvarni broj žitelja Hrvatske bez zaposlenja bio je veći od službeno iskazanog – a i danas ga premašuje – nakon čišćenja popisa radi vladina šminkanja stanja na tržištu rada. Tako se proširio i utisak da ova država pomno bilježi sve pojedinačne slučajeve u okviru te statistike.
U realnosti ne raspolažemo ni brojem stranaca na privremenom radu, a to je glavna skupina koja utječe na širu matematiku. Popunili su većinu ostavljenih poslova, kao i onih na koje se domaći nisu prijavljivali – poslova koji službeno nisu ni postojali. Neutvrđena količina uvozne i jeftine radne snage, deseci tisuća Bosanaca, Nepalaca i ostalih, promijenila je sve na tržištu, a da za poslodavce nije izmijenjeno ništa. Sačuvali su temeljnu im dragocjenost poslovanja u RH, nizak trošak rada.
Kusanje statističke sarme
Između niza pokazatelja napretka Hrvatske u EU i generalno, nerijetko se ističu informacije o stanju štednje u RH. Obično se naglasak stavlja na tobožnji prosjek, pa dobivamo klasični efekt sarme – znate već taj model – gdje u stvarnosti jedni zapravo kusaju meso dok im ne dojadi, a drugi samo kupus, dojadio im on ili ne. A najčešće nisu vegetarijanci, nego ih takav jelovnik obilježava kao socijalno nižu kategoriju. Svejedno, inzistira se na jedinstvenom uzorku, naročito u liberalnim medijima, gdje smo kroz periodične osvrte na štednju svi pojmljeni đuture.
Tako se kazivalo da su "Hrvati" nakon ulaska RH u EU držali ušteđenih oko 150 milijuna kuna, a par godina potom već su bili na 170 milijardi, da bi uoči stupanja zemlje u eurozonu saldo iznosio zavidnih preko 260 milijardi. Stoga je npr. 2018. godine najozbiljnije prezentirano da "prosječni Hrvat" u banci drži oko 45 tisuća kuna depozita, a 2021. je navodno već posjedovao 57 tisuća.
No takav subjekt u zbilji ne postoji, tj. zauzima jako malen dio statističke krivulje. Jedinstvenost pojma "Hrvat" ("Srbin", "Talijan", "Poljak", itd.) forsiranog s načela nacionalnog ili državljanskog, naprosto pada u vodu čim stanovnike dotične zemlje razvrstamo imovinski, socijalno, klasno. Zvuči skaredno, ali očigledno je da lakše možemo poistovijetiti pripadnike iste socijalne skupine u različitim zemljama, nego različite skupine u istoj zemlji.
U tom slučaju bi se vidjelo da u svakoj od europskih država živi malena povlaštena klasa, i široki sloj onih kojima ne može pomoći nikakvo financijsko opismenjavanje. Radnička fronta je prije mjesec dana konačno od Hrvatske narodne banke izboksala detaljnije podatke o štednji za – 2014. godinu. Doznali smo da je 1,7 posto hrvatskih državljana posjedovalo 43 postotka ukupne štednje, dok je 1,2 milijuna ljudi na računu imalo po 455 kuna, a 2,3 milijuna po 7900 kuna. I eto prosjeka: nas tri i pol milijuna, od nepuna četiri, služimo jedino za dekoriranje statistike.
