Njemački parlamentarni izbori uvijek se željno iščekuju i temeljito prate. Ovom zgodom bili su iščekivaniji, a vjerojatno i medijski praćeniji nego prijašnji. Prvi razlog je taj što je Angela Merkel odlučila napustiti politiku. Ona je odlazeća kancelarka, a taj bi njen status mogao potrajati mjesecima, možda se protegne i u sljedeću godinu. Nekadašnja Mädchen koja je poodavno postala Mutti dostojno je ispraćena; kako je i red, spomenik je uglancan, a na spomeničkoj razini njeno skorašnje političko umirovljenje doslovce je verificirano. Berlinski Muzej voštanih figura Madame Tussauds postavio je novu figuru Merkel, mnogo opušteniju nego što su dosadašnje. Nova Merkel je umirovljenica koja ima slobodnog vremena: odjevena je u hlače i kariranu košulju, na nogama joj planinarske cipele, preko ruke ruksak.
Tko će biti novi njemački kancelar, još ne znamo, a još manje znamo kada će biti izabran. Sve vodi prema tome da će kandidat SPD-a Olaf Scholz postati četvrti socijaldemokratski kancelar poslije Drugog svjetskog rata (nakon Willyja Brandta, Helmuta Schmidta i Gerharda Schrödera) i treći koji je to postao a da nije čelnik stranke (poslije Schmidta i Schrödera u prvom mandatu). Scholz i SPD mogu itekako biti zadovoljni rezultatom, iako je put do ureda kancelara u Berlinu još dug. Kada bi u prošlosti kancelari bili socijaldemokrati, oni obično ne bi bili relativni izborni pobjednici. Scholzov SPD s osvojenih 206 mandata to jest. Prije nepune dvije godine socijaldemokrati su bili na svom povijesnom poratnom dnu. Ankete su im davale tek 12 posto, bili su četvrta stranka u državi, ispred njih su bili CDU/CSU, Zeleni i Alternativa za Njemačku (AfD). U nešto manje od dvije godine SPD je svoju popularnost više nego udvostručio i u nedjelju, 26. rujna osvojio 25,7 posto. Njihov koalicijski partner i to stariji (što u novoj vladi, gotovo je potpuno izvjesno, neće biti), CDU/CSU ostvario je najlošiji rezultat u povijesti osvojivši tek 24,1 posto glasova i 196 mandata. Mora da se u stranačkim centralama u Berlinu i Münchenu sa sjetom sjećaju izbora otprije osam godina kada su osvojili 311 mandata. Mnogi smatraju da bi bolje prošli da su umjesto čelnika CDU-a Armina Lascheta za kancelara kandidirali čelnika CSU-a Markusa Södera. Doduše, ta je koalicija to dva puta učinila i oba su kandidata iz CSU-a – Franz Josef Strauß i Edmund Stoiber – bili gubitnici.
Zeleni su treći, bit će da kod njih vladaju pomiješani osjećaji. Čak 118 mandata i 14,8 posto glasova najbolji im je rezultat u povijesti. Oni i njihova kandidatkinja za kancelarku Annalena Baerbock vjerojatno se čeznutljivo sjećaju razdoblja otprije samo šest mjeseci kada su u anketama vodili. Uoči izbora već su objavljivane analize radnog naslova "From top to flop", što bi manje pristojni sportski novinari valjda preveli "Od zlata do blata".
Prvo pitanje je što je to napravio Scholz. U aktualnoj velikoj koaliciji on je vicekancelar i ministar financija. Ministarsko je mjesto u pandemiji koronavirusa dobro iskoristio. On je bio zadužen da u njemačku ekonomiju i socijalu upumpava desetke milijardi eura i to je marljivo činio. No osim što je nešto činio, da bi bio uspješan na izborima nešto i nije činio. Uglavnom nije griješio. U borbi za sljednika Angele Merkel ostavljao je dojam smirenog i staloženog čovjeka, što se vidjelo i u debatama s Laschetom i Baerbock u kojima im je prepuštao verbalno kreševo i greške. Jezikom političke korektnosti, Scholzu se može prigovoriti manjak karizme. Na razumljivijem, i nešto manje korektnom jeziku, to znači da je čovjek dosadan. Čak toliko da su ga njemački mediji još 2003. godine nazvali "Scholzomat" – spoj prezimena i imenice "automat" – potaknuti njegovim dosadnim govorima sa suhoparnim birokratskim rječnikom.
Drugo pitanje je kako sastaviti vladu. SPD i Zeleni to ne mogu samostalno. Potreban je treći, a najizgledniji treći su liberalni demokrati. FDP je osvojio 92 mandata, odnosno 11,5 posto glasova. Sigurno je da Zeleni i FDP ne mogu biti dominantni u budućoj koaliciji i te su dvije stranke u postizborne pregovore krenule obrnutim putem. Prvo će razgovarati međusobno, vidjeti mogu li se dogovoriti, pa će tek potom razgovarati s izbornim pobjednikom. Dogovor neće biti lagan. Zeleni su za brzu tranziciju prema niskougljičnoj ekonomiji, liberali su za sporiji tempo, a to nije jedina bitna točka razmimoilaženja. Dogovore li se, slijede pregovori sa SPD-om, a ni to neće biti lako. Opet ćemo navesti tek jednu točku razmimoilaženja. Socijaldemokrati žele povisiti minimalnu plaću na 12 eura po satu (sada je 8,5 eura), liberali tvrde da je to previše i nemoguće. No koalicija crvenih, zelenih i žutih je najizglednija. Moguća je i koalicija bez crvenih, dakle s crnim (preciznije crno-plavim) CDU/CSU-om sa zelenima i žutima, ali CDU/CSU je takorekuć odmah poslije izbora počeo djelovati kao opozicijska stranka. Jesu još na vlasti, Merkel je još kancelarka, ali dojam je da se radni stolovi u ministarstvima već prazne. Nakon 16 godina vlasti koalicija CDU/CSU je spremna za oporavak u opoziciji. Treća je mogućnost još jedna vlada velike koalicije socijaldemokrata i kršćanskih demokrata, odnosno kršćanskih socijalista. No malo je tko spreman kladiti se na to. Velike koalicije su izmorile velike stranke, a izmorile su i Njemačku. Osim problema čelnika, mnogi analitičari smatraju da je loš rezultat CDU/CSU-a posljedica upravo tog zamora. Četvrta mogućnost su prijevremeni izbori.
Razdoblje vladavine Merkel donekle je umrtvilo politiku u Njemačkoj. U posljednja četiri mandata, u tri je na vlasti bila velika koalicija, a u toj je koaliciji uvijek CDU/CSU bio vodeći. No 12 godina velikih koalicija uvelike je izbrisalo tradicionalne lijevo-desne ideologijske prijepore i smanjilo uobičajeni sadržaj pojma "opozicija". Očekuje se da će posljedica formiranja vlade koja neće biti velika crveno-crna koalicija (uz još eventualnu asistenciju žutih liberala) biti razgaranje ideološki potaknutih rasprava, a to bi trebalo značiti i da se politika vraća modernoj politici. Neke druge bitne promjene u Njemačkoj se ne očekuju. Njena se ekonomija oporavlja dobro, u Europskoj uniji ne treba očekivati nikakve velike iskorake, barem ne do francuskih predsjedničkih izbora u travnju sljedeće godine. Velike promjene ne treba očekivati ni zato što će okosnica nove vlade, kakva god da bude, biti stranke i ljudi koji su i u sadašnjoj vladi i vlasti. Za kraj recimo još da je u Bundestagu i nacionalistički AfD s 83 mandata, tvrdo lijevi Linke s 39 mandata, a jednog zastupnika, prvi put od 1949. godine, dobila je danska nacionalna manjina.
