Krajem veljače održana je stranačka konvencija njemačke Ljevice - jedne od najvažnijih europskih lijevih stranaka – na kojoj je izabrano novo stranačko vodstvo. Janine Wissler i Susanne Hennig Wellsow suočavaju se s mnogim izazovima, među kojima su ovogodišnji izbori za Bundestag, ali i stagnirajuća potpora stranci koja trenutno ne uspijeva dohvatiti dvoznamenkastu podršku birača. O perspektivama Ljevice, ali i o široj njemačkoj političkoj sceni te očekivanom ishodu jesenskih izbora razgovaramo s Ingarom Soltyem, analitičarem Zaklade Rosa Luxemburg.
Kako komentirate izbor novog stranačkog vodstva?
Izbor Janine Wissler i Susanne Hennig Wellsow, dakle dvije žene, kao kopredsjednice svakako znači novo poglavlje. Konačno, Katja Kipping i Bernd Riexinger stranku su vodili većinu vremena otkako je nastala spajanjem stare Stranke demokratskog socijalizma (PDS) i organizacije WASG sa zapada zemlje. Kopredsjednice dolaze iz dvije vrlo različite struje. Wissler je vrlo karizmatična post-trockistica iz Hessena, vrlo je elokventna sindikalistica orijentirana prema klasnoj borbi. Hennig Wellsow je u osnovi skovala plan da Bodo Ramelow postane premijer Tiringije. Za razliku od Wissler, ona je otvorena za mogućnost da Ljevica sudjeluje u koalicijama. Čitav sukob unutar stranke vodi se upravo oko pitanja da li bi Ljevica trebala slijediti strogo opozicijski kurs ili treba sudjelovati u vlasti, a ako treba, onda pod kojim uvjetima i koliko kompromisa je moguće napraviti. Te podjele u osnovi su premoštene izborom ove dvije kandidatkinje. Doduše, ako pogledate rezultate stranačke konvencije, vidite da su političari koji su podržavali Aufstehen ("Ustanite", pokret koji je organizirala utjecajna, ali kontroverzna političarka Ljevice Sahra Wagenknecht, op.a.) kažnjeni. Ljudi poput Harrija Grünberga ili Ralfa Krämera nisu izabrani u stranačku vodstvo, a riječ je o ljudima s tradicionalnom sindikalističkom pozadinom, koji su predstavljali starije glasače ljevice. Mislim da bi problem mogao biti to što stranka postaje prehomogena.
Kako Ljevica stoji u širem kontekstu njemačke političke scene, naročito s obzirom na to da će se u rujnu održati nacionalni parlamentarni izbori?
Svaki novi početak daje novi impuls, naročito u izbornoj godini. Međutim, ove 2021. vlada potpuno nova situacija. Kompletan period Riexingera i Kipping protekao je obilježen Angelom Merkel, a sada dolazi kraj njenom kancelarskom mandatu. Kršćansko-demokratska unija (CDU) prije korona-krize je bila urušena, razapeta između moderne građanske stranke, dakle Zelenih, i antimodernističke krajnje desnice u vidu Alternative za Njemačku (AfD). CDU je imao ozbiljnih problema da premosti taj jaz, no stranka sada iz korona-krize izlazi ojačana, u skladu s činjenicom da je kriza ojačala vlade diljem svijeta. Unutar CDU-a postojali su sukobi, stranku je zamalo preuzeo tržišni fundamentalist Friedrich Merz, ali na posljetku je za nasljednika Merkel izabran Armin Laschet. Laschet predstavlja nastavak smjera koji je zacrtala Merkel, a to je postepena liberalizacija, odnosno modernizacija stranke, uz umjereni neoliberalni kurs. Istovremeno, on nema karizmu niti upravljačke sposobnosti Merkel, pa će situacija biti otvorena.
Čini se da su se Zeleni već jasno odlučili na koaliciju sa CDU-om i po svemu sudeći te dvije stranke će nakon jesenskih izbora činiti novu vladu. Ne postoje izgledi za formiranje lijevog bloka socijaldemokrata (SPD), Zelenih i ljevice, niti bi ta koalicija imala aritmetičku većinu. Pitanje je kako će se u toj situaciji Ljevica postaviti. Stranka trenutno poručuje biračima da, ukoliko žele da nova vlada bude socijalna, trebaju glasati za Ljevicu. Međutim, to nije presnažna izborna platforma, s obzirom da je politička situacija mirna i da svi očekuju koaliciju CDU-a i Zelenih.
Osim što ne postoje izgledi za formiranje lijevog bloka na nacionalnoj razini, i u samoj stranci postoje ozbiljni prijepori oko mogućeg sudjelovanja u vlasti. Vanjsku politiku Ljevice doživljava se kao potpuno nekompatibilnu s onom koju vode sve ostale stranke, te se Ljevicu tako potpuno diskvalificira kao partnera?
Žestoke rasprave se vode oko toga da li bi stranka trebala žrtvovati svoje vanjskopolitičko usmjerenje. Naime, Ljevica je jedina stranka u Bundestagu koja se protivi svim stranim misijama njemačke vojske. Stranka bi bila protiv bilo kakvih novih misija, ali pitanje je što da napravite s već postojećima, a ne možete ih zaustaviti već prvog dana vlasti. Jedno stranačko krilo boji se da će taj stav biti žrtvovan i da će to imati dalekosežne posljedice. Međutim, ne mislim da će se to dogoditi. Te rasprave mogu utjecati na vanjskopolitčke pozicije stranke, ali smatram da neće doći do stvaranja crveno-crveno-zelene koalicije SPD-a, Ljevice i Zelenih.
Prema anketama stranka je već dugo zapela na otprilike 7,5 posto potpore njemačkih birača?
Ne pripadam katastrofičarima koji misle da Ljevica neće na nacionalnim izborima u rujnu preći izborni prag od pet posto i ući u parlament. No ako dobije samo šest posto glasova, to će utjecati na njenu mogućnost da izaziva socijaldemokrate po pitanju socijalne pravde. U Berlinu, gdje je Ljevica dio vladajuće koalicije, 1,8 milijuna Berlinčana ima izravne koristi od zakonskog ograničenja visine stanarine, a krenula je i kampanja za socijalizaciju stambenih korporacija koje posjeduju više od 3,000 stanova, pri čemu bi ta socijalizacija, dakako, bila provedena uz naknadu dosadašnjim vlasnicima tvrtki. Dakle, moguće je vladati na "pobunjenički" način. Također, stranka se pod prijašnjim vodstvom obnovila. Većina aktualnih članova pridružila se proteklih godina, a na zapadu Njemačke je Ljevica najmlađa stranka. Više nema opasnosti da uslijed starog članstva "izumre", što je prije izgledalo moguće. Ljevica, dakle, ima budućnost. Naravno, novi članovi uglavnom dolaze iz urbanih područja, to je problem kojim će se stranka morati pozabaviti. Tijekom mandata Riexingera i Kipping Ljevica se ukorijenila u zdravstvenom sektoru, uvelike feminiziranom što se tiče radne snage, kao i u lokalnim kvartovskim i podstanarskim inicijativama. Istovremeno stranka gubi potporu u tradicionalnoj bazi, odnosno industrijskom radništvu.
Što očekujete od izgledne buduće vlade CDU-a i Zelenih?
Jasno je da će nova vlada biti mnogo više buržujska, a mnogo manje socijaldemokratska, jer relativno socijalne politike aktualne vlasti potječu od SPD-a. Na primjer, pokušali su, vrlo sporo i korak po korak, rješenja u pitanjima socijalne sigurnosti i osiguranja za nezaposlene vratiti na stanje prije neoliberalnih reformi. No što se naredne vlade tiče, SPD sasvim sigurno neće biti u njoj, nisu htjeli biti ni u sadašnjoj vladi. Izvjesno je da će svaki pomak prema zelenoj ekonomiji, koji će provesti vlada CDU-a i Zelenih, neće naštetiti korporacijama te će cijena pomaka ka klimatskoj neutralnosti biti isporučena nižim klasama. To bi u kombinaciji s drugim nadolazećim pitanjima klasne borbe, poput onog tko će platiti cijenu korona-krize, moglo voditi gubljenju iluzija oko Zelenih, pogotovo kod mlađih lijevo orijentiranih birača koji su povjerovali njihovoj retorici sličnoj onoj Barracka Obame, odnosno retorici progresivnih neoliberala.
