Sretan ti Dan žena, draga čitateljice! Sretan Dan žena i tebi, dragi čitatelju! Petak je, godina gospodnja 2024., Dan žena formalno tek 115. po redu, a tako mi se ponekad i čini, kao da smo tu tek 115 godina. Uče nas, kratka je i jednostavna povijest žena iz političke, ekonomske, kulturne itd. perspektive, sužena je i mala, da se zahvatiti dlanom i s njega otpuhati ne posebno upregnutim muškim dahom, dok rukice stišću krunice a nogice kleče na mrzlim pločama na Trgu Bana Josipa Jelačića.

Smiješni su, treba ih ignorirati, zanemariti, to su redikuli, govori se za kafićkim stolovima, komentira se pod člancima o pojavi klečavaca na teritoriju RH. Gledam lica, muški. Čitam imena komentatora, muški. Lako vama ignorirat budalu, pomislim, meni nije. Uglavnom, ljuta sam.

Zato ću vam s posebnim upozorenjem prenijeti proglas žena kojima ću se, ako kičma posluži, pridružiti baš 8. marta u 18:00 na Trgu žrtava fašizma, rascijepan kroz pitanja postavljena N. A. (70, Split), nekadašnjoj radnici Jugoplastike umirovljene davne 1994. Čisto da nas podsjeti zašto je važno znati da ništa nije smiješno oko borbe za ženska prava i pravično društvo, da ne treba ignorirati i jezikom omalovažiti nekog kao budalu, jer ćemo onda ostati praznih ljudskopravaških žepova. Nema tu redikula, oni su samo pješadija, oni što istrče prvi i koji nam se prvi pribroje kad oni za koje su istrčavali krenu proskribirati što je to pravo i pravda.

Kažu Faktivke, žene koje organiziraju Noćni marš u Zagrebu: Osmi mart naš je dan, dan kada slavimo borbu koja traje desetljećima, koja zove na otpor i na ulice, borbu koja daje nadu. Je li vam drago da nove generacije izlaze na ulice, da se bore

Drago mi je, kako mi ne bi bilo drago! Ali i nije mi drago. To znači da smo kao društvo izgubili neke vrijednosti koje smo imali. Radije bih da simbolično obilježimo taj dan i nastavi svaka svojim poslom. U neka se doba činilo da će i bit tako. Kad sam se ja zaposlila u Jugoplastici, davne 1973., došla sam tamo iz srednje konfekcionarske, na odjel termoplastike. Tamo se Dan žena obilježava ovako. Organizira bi se domjenak. Svake godine. Za žene. Svaka bi žena dobila crveni karanfil. U prvom tromjesečju je uvik rasla i plaća, tako da smo taj dan, posebno mi žene, čekale s većim guštom nego Božić. Je, Božić se slobodno blagova svake godine, mislila sam jedno vrime da ćete i zbog toga morat na ulice. Zamisli, obrazuješ nekoga, daš mu olovku u ruke, a šta budala radi, šara po povijesti. Di to ima! Nama bi direktor održa govor, kao socijalizira nas je, socijalizamira (smijeh), citira bi Rosu Luxemburg… Ona je isposlovala da žene budu slobodne. On bi nju citira da se mi naučimo cijeniti, da se osnažimo međusobno. Znate li vi mladi za nju?

Znamo… Ali… Kakvo vi znate za nju

A šta vi mladi mislite da smo mi stari svi bili glupaci? To vam je novotarija sad, od tranzicije naovamo. Žene čiste kuću, a muški povijest.

Ali želin dodat i da nije svaka žena bila priznata ni onda. Ova koja je radila je radila, ako je radila sa sela, radila je i po vrtlu, ako je živila s familijom, radila je i oko staraca. Mi smo non-stop radile. Ali najteže je bilo ženama koje su bile kućanice i po zemlji, njih je malo ko vidija. Moja svekrva nije radila, ali je znala za Rosu isto. Čitala je novine, nešto malo knjige, družila se sa ženama i govorila mi: "Radi, imat ćeš svoju plaću, niko te neće zaje…" Njoj bi neviste za Dan žena nakupovale robe, a ona bi njima skuvala ručak. Njoj ta roba nije trebala, pa bi ona to sve muževim sestrama, neudatima, poslala na selo. Pa su one priko nje imale sukanja, traveša, pumparica… Žena za ženu, tako je to bilo di je moglo bit. Možda bi njih trebalo intervjuirati.

Hvala na prijedlogu. Hoću. To jest, budem. Nego… Kažu Faktivke dalje: I ove godine pozivamo vas da hrabro i prkosno marširate – u ime onih koje su nam kroz povijest pokazale kako se stvara pokret, u ime prijateljica koje pružaju osjećaj sigurnosti u izlascima, u ime žena koje hrabro pričaju o nasilju u fakultetskim kabinetima i ginekološkim ordinacijama, u sudnicama, na ulicama i u četiri zida, u ime radnica likvidiranih i stečajnih poduzeća koje ustrajno traže isplatu desetljećima ignoriranih dugova.

Ne razumin se u današnja vrimena pa se ne bi tila ni mišat, je li. Vi mladi bi tribali nama reć šta tribate od nas, kako da vam mi doprinesemo, i mi bi vama tribali reć kako smo zamišljali svoju starost. Neki su i mladi popadali, kad se samo rata sitim. Teško mi je čut ovakve stvari, kad gledan da vam obrazovanje nije donilo šta vam triba, jer se uvik nađe neka budala na putu, neko na položaju ko diktira šta ćete i u koja doba pojist, kolika će vam bit plaća, hoćete li imat pravo na porodiljni, godišnji, bolovanja... Ja sam radila tri smjene, jutro, popodne, noć, pa si slobodan i ispočetka. Muž je inzistira na tome da radim, imala sam veću plaću od njega. On je radija u jednom manjem gradskom poduzeću. Kad je Jugoplastika krenila u stečaj… Znalo se da će loše završit. Kutle, sindikati, privatizacija, ko je kriv… Činjenica je da od parole tvornice radnicima ostalo tvornica radniku, to jest – direktoru. Puno žena iz Jugoplastike je penziju dočekalo na birou, po trafikama i dućanima, neke i po bancima na Pazaru. Zamisli te muke, radi i po buri i po kiši pod ceradom… Tugo moja. Tu se i raspa Dan žena. To je u tranziciji krenilo. Kad je došla ova država. Nije više bilo karanfila i govora, nego pogni glavu i čekaj plaću. Više se nismo osjećali… Zajedno. Osjećali smo se izdano. Meni je srića u nesrići bila to što mi se kičma raspala, pa sam isposlovala invalidsku penziju.

A kako ste se osjećali kad su rušili tvornicu na Brodarici?

Nama je simbolički i zapravo srušen jedan ideal. Zatrta svaka ideja o jednakosti. Zato mi je drago čut da izlazite na ulice i da se borite. Ne smite zaboravit. Svašta se da izmislit i izmontirat o onim vrimenima, ali radnik se poštiva. Meni je najgore kad kažu da vas vraćaju u prošlost, da vas unazađuju. Govorim vam ja, relikt prošlosti, nama je bilo dobro. Vi živite u sadašnjosti, kako je reka premijer, da, da, o onome krimosu, vi živite u stvarnosti reduciranog izričaja. Kad je takva sadašnjost, onda je sve podložno interpretaciji. Morate se protiv toga borit! Morate imat pravo na svoju interpretaciju. Institucije koje vas štite u društvenom smislu. Ko će inače?

I kažu na kraju organizatorice marša: Na nama je da prenosimo riječi onih koje iz mjeseca u mjesec strepe za svoj život. Na nama je da upiremo prstom za one čiji su prsti slomljeni od udaraca, na nama je da se borimo u ime onih koje privilegiju marširanja nemaju jer se od prvog do prvog bore za puko preživljavanje. Ne odustajemo jer rastu i inflacija i rasizam i broj ubijenih u Gazi. Rastu nasilje i desnica, raste broj femicida, ali raste bome i naš bijes. Jeste i vi ljuti?

Ljuta jesam, više radi vas mladih nego nas starih. I jer ste kao žene preuzele tako velik teret na sebe. A opet, ko će nego mi.

Imate dosta progresivne ideje i razmišljanja.

Nisam ja progresivna, nego smo mi zaboravili zašto smo radili, kakvo smo društvo imali. To je tragedija. Oni neka kleče. Dosadit će im. Nije to naviklo. Ali opet, nikad nemoj podcijenit budalu. Pješadija, dobro ste ih nazvali. Ni ne znaju šta su ni kome služe. Najgore je služit društvu koje nema ideju o sebi ili koje jedan dio svog društva smatra nevažnim. To nije društvo. To je jedno veliko ništa. Pozdrav Faktivkama!

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma