Nakon 23 dana štrajka, radnici zagrebačkog Studentskog centra (SC) početkom prosinca izborili su potpisivanje kolektivnog ugovora. To je 30. prosinca uspjelo i radnicima Hrvatske pošte: nakon što su najavili štrajk, poslodavac im je ponudio nastavak pregovora koji su ekspresno doveli do potpisivanja spomenutog ugovora.

Daljnje akcije radnika u borbi za svoja prava najavljene su već za 14. siječnja, kada bi moglo štrajkati 135 radnika Egisa na autocesti Zagreb – Macelj; francuski poslodavac Egis–Roud operejšn Kroacija, koji za koncesijsko društvo Autocesta Zagreb – Macelj obavlja poslove redovnog održavanja, namjerava smanjiti materijalna prava radnika kroz kolektivni ugovor za deset posto, čime bi radnici na godišnjoj razini ostali bez dva milijuna kuna. Predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić rekao je medijima da Egis već treći put u kratkom razdoblju najavljuje smanjivanje radničkih prava. Hoće li biti štrajka ovisit će o postupku mirenja, nakon kojeg će biti jasno hoće li Egis odustati ili ne od svojih namjera.

Štrajk radnika sc-a bila je uspješno provedena industrijska akcija. Na takvim primjerima trenutačno neorganizirani i pasivni radnici vide da se dobrom organizacijom i terenskom, radničkom solidarnošću dolazi do pobjede – kaže Zlatan Topalović

Mogući štrajk najavili su i predstavnici sindikata Zagrebačkog holdinga jer se, kako kažu, ne primjenjuje kolektivni ugovor. Zagrebački holding je krajem travnja 2016. jednostrano otkazao Temeljni kolektivni ugovor, a početkom studenoga radnicima je nametnut novi Pravilnik o radu. Vrhovni je sud 30. prosinca potvrdio odluku Županijskog suda u Zagrebu po kojoj Uprava ZG holdinga nije imala opravdan razlog za otkazivanje tog ugovora. Ima li i dalje u tom trgovačkom društvu razloga za štrajk, ostaje da se vidi.

Zakuhalo se i u Hrvatskoj elektroprivredi (HEP). Denis Geto, predsjednik HEP-ovog sindikata Tehnos, već je najavio da će radnici organizirati štrajk ili čak javnu pobunu ukoliko Vlada odluči prodati 25-postotni paket dionica HEP-a kako bi tim novcem otkupila MOL-ove dionice u Ini. Zanimljivo će biti pratiti i pregovore Vlade s predstavnicima radnika javnih službi, jer za razliku od državnih službi, s njima još nije postignut dogovor oko povećanja osnovice plaće za šest posto sukladno sporazumu iz 2009. godine. A Vlada bi trebala znati da profesori i medicinske sestre već imaju štrajkačkog iskustva…

Najave radničkih štrajkova govore da bi godina pred nama mogla donijeti neke nove strategije u borbi za radnička prava. Od naših sugovornika koji se aktivistički i organizaciono bave radničkim borbama pokušali smo doznati postaju li radnici klasno osvješteniji i time motiviraniji i buntovniji te kakva je perspektiva za radništvo u Hrvatskoj u idućoj godini.

- Činjenica da se na prste jedne ruke mogu nabrojati štrajkovi u proteklom periodu govori o stupnju na kojem je danas radnički pokret - kaže za ‘Novosti’ Zlatan Topalović, jedan od pokretača Radničkog portala, medija koji nastoji doprinijeti osvještavanju i organiziranju radnika, i udruge Hrvatski centar za radničku solidarnost (HCRS).

Za slabu povezanost i neorganiziranost radnika u prvom su redu, kaže, odgovorna rukovodstva sindikalnih centrala koje okupljaju najveći broj radnika.

Štrajkovi i druge pobune radnika sve su češći. No oni su još uvijek prvenstveno uzrokovani materijalnom situacijom, a ne klasnom osviještenošću – smatra Denis Geto i najavljuje borbu protiv moguće privatizacije hep-a ‘svim raspoloživim sredstvima’

- Rukovodstva sindikalnih centrala u svakoj prilici amortiziraju radničko nezadovoljstvo koje je pretpostavka da bi se došlo do klasne svijesti. Umjesto da u klasni sukob uđu kao predstavnici radnika, ta su rukovodstva u svom djelovanju posvećena tome da guše radničku borbu. Umjesto da raspiruju radnički požar, ona u suradnji s državom tržište radne snage prilagođavaju potrebama tzv. poslodavaca - dodaje Topalović.

Smatra da radnike može ohrabriti činjenica da ipak postoje sindikati s pravim radničkim rukovodstvima koja su na njihovoj strani i koja zajedno s članstvom vode svakodnevnu borbu protiv poslodavca i kapitalističke države koja je tim poslodavcima servis. Riječ je o manjim, ali značajnim borbenim sindikatima, poput Nove solidarnosti koja je pod vodstvom Predraga Sekulića postala simbolom borbe za prava radnika Rafinerije Sisak.

Povevši pirotehničare u štrajk, i Novi sindikat Marija Ivekovića je doprinio tome da Hrvatski sindikat humanitarnog razminiranja i tvrtka Mungos konačno potpišu kolektivni ugovor. Isti je sindikat u suradnji s nekim drugim sindikatima zaslužan i za kolektivni ugovor koji su potpisali već spomenuti radnici Studentskog centra. U takve sindikate ubraja se i Regionalni industrijski sindikat (RIS): samo formalno regionalan, on radničku solidarnost svakodnevno iskazuje na prostoru cijele zemlje pomažući sindikalno neorganiziranim radnicima.

- Upravo štrajk radnika SC-a možemo opisati kao uspješno provedenu industrijsku akciju koja je ohrabrila radnike u drugim granama i sektorima. Takve uspješne radničke akcije najviše plaše tzv. poslodavce i našu domaću, kompradorsku političku elitu. Na takvim primjerima trenutačno neorganizirani i pasivni radnici vide da se dobrom organizacijom i terenskom, radničkom solidarnošću dolazi do pobjede te da nisu osuđeni na poraze koje su kao pripadnici radničke klase u proteklom periodu pretrpjeli - ističe Topalović.

Ne treba zaboraviti ni spomenuti borbeni sindikat Tehnos, koji vodi Denis Geto.

- Problem kapitalista je taj što se smanjuje količina bogatstva koju je moguće otkinuti od usta radnika, bilo manjim plaćama ili lošijim radnim uvjetima, pa trebaju posezati sve dublje u džepove radnika. Što dublje guraju, to će više radničkih šamara dobiti. I to su razlozi zašto su štrajkovi i druge pobune radnika sve češći. No oni su još uvijek prvenstveno uzrokovani materijalnom situacijom i borbom za preživljavanje, a ne klasnom osviještenošću - kaže Geto i najavljuje borbu protiv moguće privatizacije HEP-a ‘svim raspoloživim sredstvima’.

Zbog dosadašnje politike i mjera vlade Andreja Plenkovića u ovoj godini mogli bismo više nego ikada ranije gledati spektar radničkih akcija. I to u organizaciji tzv. malih sindikata koji spašavaju ovdašnji sindikalni obraz.

- Povećana opterećenja državnog proračuna populističkim mjerama koje se ovih dana implementiraju, poput naknada za pripadnike HVO-a, avione, smanjenja PDV-a na struju, smanjenja prihoda od doprinosa na plaće najbogatijima, negdje se moraju nadoknaditi, a povijest pokazuje da se to može napraviti jedino pritiskom na radnu populaciju, rasprodajom državnih resursa ili zaduživanjem. Takve stvari teško da mogu proći bez žestokog odgovora obespravljenih u društvu, a to su danas svakako i radnici - ističe Denis Geto.

Dimitrije Birač, ekonomist i jedan od osnivača udruge Hrvatski centar za radničku solidarnost, kaže da kapital koji posluje u Hrvatskoj koristi pojam konkurentnosti kao povod za rezanje radničkih prava. U donedavnoj recesiji rezala su se radnička prava i plaće a radnici otpuštali kako bi se kapital održao u tzv. tržišnoj utakmici, odnosno da ne bi propao. U posljednje vrijeme, za kakvog-takvog privrednog uzleta, opet se koristi argument konkurentnosti kako bi se onemogućilo povećanje radničkih prava, plaća i zapošljavanje.

- Za primjer ću uzeti jednog menadžera iz tekstilne industrije koji je rekao da bi povećanje minimalca ugrozilo mnoga radna mjesta u toj industriji. A radnici u njoj rade gotovo kao robovi. Njegovo je objašnjenje, a znamo da on govori u ime svih poslodavaca, kako hrvatska tekstilna industrija nije dovoljno konkurentna u odnosu na druge i u tom kontekstu si njegova firma ne može priuštiti povećanje troškova. Besmislica je da vlasnici i direktori poduzeća traže od radnika da prihvate njihovu poziciju u kapitalizmu i na tržištu. Baš zato što to shvaćaju, radnici neće i ne trebaju prihvaćati apele poslodavaca da im režu prava radi višeg cilja konkurentnosti vlasnika, odnosno daljnje akumulacije profita - govori Birač.

U ovoj godini očekujemo i sindikalnu kampanju i aktivnosti vezane uz povećanje minimalne plaće. Zlatan Topalović pozdravlja povećanje iznosa ionako mizernog minimalca, ali kaže da tih nekoliko stotina kuna neće riješiti niti jedan od glavnih radničkih problema. U borbi za radnička prava valja se okrenuti i spašavanju ugovora o radu na neodređeno, koji bi prema Zakonu o radu trebao bit dominantan oblik ugovora kojim se reguliraju radni odnosi, što već godinama nije.

- U posljednjih pet godina tek je oko pet posto novozaposlenih angažirano putem ugovora na neodređeno. Što je s ostalih 95 posto prekarnih radnika? Dakle ugovor o radu kojim se reguliraju odnosi između tzv. poslodavaca i radnika je ključan. Što vrijedi da mi se plaća poveća i za 30 posto ako sam agencijski radnik ili ako sam zaposlen na određeno, recimo na godinu dana? U tom slučaju ne mogu dugoročno računati na svoje radno mjesto i ne mogu dobiti kredit u banci kako bih si osigurao osnovne uvjete za život - ističe Topalović.

U suradnji s pojedinim sindikatima, ove se godine organizirano iz kruga bliskog radničkim inicijativama namjerava pokrenuti kampanja protiv prekarnog rada. Naši sugovornici s Radničkog portala i iz Hrvatskog centra za radničku solidarnost smatraju da je ugovor o radu na neodređeno danas jedno od ključnih polja borbe za radništvo. Bez njega je radnicima praktički onemogućeno sindikalno organiziranje, niti mogu uputiti svoje zahtjeve zbog straha od otkaza ili neproduljenja ugovora.

Što se tiče većine medija i njihova praćenja radničkih borbi, Birač ih opisuje kao uglavnom nevjerodostojna i iskrivljena.

- Da bi mediji vjerodostojno pratili radničke borbe potrebna je promjena političko-ekonomskog konteksta, što je manje izgledno, ili izglednije, porast utjecaja medija koji prate prvenstveno radničke teme s ciljem utjecaja na sindikalno i radničko organiziranje - smatra Birač.

Drugim riječima, dok se u Hrvatskoj ne pojavi ljevica koja će znati prepoznati važnost političkog djelovanja među radnicima i s radnicima, oni ne smiju očekivati da će se njihov položaj poboljšati bez borbe. Za početak, ona se sastoji i u čvršćem povezivanju s radničkim medijima i u širenju njihove istine, u čemu radništvo kao subjekt itekako mora sudjelovati.