Kakva su vaša iskustva o radu regionalne uprave i mjesne samouprave nakon prvih devet-deset mjeseci vijećničkog mandata?
Iskustva su dobra, osobno sam i dalje motiviran da dosljedno i iskreno politički djelujem, unatoč tome što se rad u dvama predstavničkim tijelima donekle razlikuje. Županijska skupština je možda efikasnija u organizaciji sjednica, ali su one uglavnom manje dinamične, no Gradsko vijeće je ipak mjesto najvažnijih rasprava i odluka vezanih uz Karlovac, odnosno županijsko središte. Budući da u tom tijelu HDZ sam nema većinu, znade biti nervoze kad nasuprot sebe ima motiviranu oporbu. Ta se nervoza očituje i uslijed toga što su posljednje tri sjednice Vijeća odrađene online, po čemu je Karlovac jedini veći hrvatski grad čije najvažnije političko nema sjednice uživo, što je opravdano epidemiološkim mjerama. Te sjednice znaju potrajati i po deset-dvanaest sati, pa mi se čini da HDZ ide linijom manjeg otpora.
Vrijedi li se i dalje, kad bolje poznajete okolnosti, boriti za bolje sutra građana i građanki Karlovca i Karlovačke županije?
Zadovoljan sam, premda prostora za napredak uvijek ima. Moj rad na sjednicama Skupštine i Vijeća tek je posljednji korak onog terenskog, koji se intenzivira u tjednima prije i poslije najavljenih tema tih sastanaka. Svakodnevne probleme i moguća rješenja nastojim prvo spoznati i artikulirati u razgovoru s ljudima, pa tek potom putem medijskih konferencija pa tek onda na sjednicama. Dakle, itekako se vrijedi boriti za bolje sutra, a pomaka u tom smjeru već ima. To je priznao i karlovački gradonačelnik Damir Mandić, izjavivši da su neki opozicijski prijedlozi, među njima i moji, prihvaćeni. Naravno, jasno mi je da velika većina građana nije zadovoljna. Grad se srozao na manje od pedeset tisuća stanovnika, s nepovoljnom dobnom strukturom za razvojne planove. Umjesto da nam blizina Zagreba bude prednost, sve više postajemo privjesak metropole: grad se ne razvija i u njemu su očite nejednakosti, što se vidi i u cijeni stambenog kvadrata koja varira od osam stotina do dvije tisuće eura. Dio užeg centra poput Gaze i Zvijezde još nema riješenu opskrbu toplinskom energijom, a širi centar kao Jamadol čak ni kanalizacijsku mrežu. Ukratko, svake godine nazadujemo, a taj nam se put prema dolje prikazuje kao nešto neizbježno. Jedini koji mogu biti zadovoljni su članstvo i simpatizeri HDZ-a te njihove obitelji, dakle manjina.
U čemu je po vašem mišljenju najveći problem? I gdje bi trebalo tražiti rješenja?
Najveći je problem dugogodišnja vladavina HDZ-a. Ne postoji vizija o tome kakav grad želimo, pa u skladu s time ni usmjeravanja razvoja. Stoga usporedo imamo zapuštena zemljišta, idealna za stambene zone i sve manje zelenih parcela između postojećih nizova zgrada. Tu stihijsku stanogradnju, kad je i ima, ne prati izgradnja odgovarajuće infrastrukture koja bi zamijenila postojeću, u iznimno lošem stanju. Doduše, ona se u posljednje vrijeme ponegdje i obnavlja, ali uglavnom EU-sredstvima, a ne gradskim i po gradskim planovima. Očito, Grad nema hrabrosti započeti s bržom obnovom kompletne infrastrukture, pa nam standard stagnira dok čekamo europski novac. Jedno od rješenja bi bilo da se gradske vlasti čvršće postave prema državi. Ovako smo stalno u podređenom položaju i to se osjeća na svim, od strane države iniciranim projektima, koji kasne ili se odrađuju neprofesionalno. Konačno, tu je golemi problem socijalne nejednakosti, pa većina Karlovčana i Karlovčanki, pogotovu starijih, nema ni za minimalno životno dostojanstvo. Mladi iseljavaju, jer ovdje ne vide budućnost. To što imamo lijepe parkove i lijepe rijeke samo podcrtava činjenicu da politika, za razliku od prirode, ne radi svoj posao na zadovoljavajući način. Bojim se da suštinske promjene neće biti dok god je ove vlasti, odnosno da bitni prijedlozi oporbe neće prolaziti. Najefikasnije bi dakle bilo da dođe do smjene, a do tada treba predlagati alternativne politike – makar samo zato da se građanima ponudi drugačija perspektiva. Vladavina HDZ-a je proizvela tmurnu stvarnost u kojoj Karlovac tavori, pa nastojim da svaki moj prijedlog sadrži bar klicu nove svakodnevnice jednoga boljega grada. Među tim prijedlozima su restrukturiranje gradske uprave i objedinjavanje gradskih poduzeća s ciljem podizanja efikasnosti i kvalitete usluga za krajnje korisnike, kompletna obnova komunalne infrastrukture, reforma javnog prijevoza, reforma mjesne samouprave i načina financiranja, donošenje poljoprivredne strategije s naglaskom na sustav za navodnjavanje, udruživanje poljoprivrednika s ciljem povećanja proizvodnje i njihovo povezivanje s drugim gradskim i županijskim subjektima, pravo na besplatan obrok u osnovnim školama i besplatan vrtić za drugo dijete u obitelji ali i vrtićko mjesto za djecu nezaposlenih. Osim što bi valjalo izgraditi bar još jedan gradski dom za starije i nemoćne, treba nam korjenita promjena politike prema starijim osobama, kao i kvalitetnija stambena rješenja i politike vezana uz ljude svih dobnih skupina, ne samo mlade i obitelji. Tu je i potreba sindikalnog organiziranje radnika u karlovačkoj trgovini i metaloprerađivačkoj industriji te podizanje njihovoga životnog standarda: iako to nije direktno u njezinoj nadležnosti, gradska i županijska vlast bi trebala sjesti s radnicima i sindikatima i razgovarati o tim problemima, pogotovu u ovo doba divljanja cijena i galopirajuće inflacije.
Imate li kakvu konkretnu poruku za karlovačkoga gradonačelnika Mandića, kojeg ste posljednjih godina sustavno kritizirali?
Gradonačelnik je i predsjednik HDZ-ove gradske organizacije u kojoj postoje unutarstranački sukobi, radi čega na prošlim izvorima nije dobio jednoglasnu podršku svoje stranke, ali je svejedno pobijedio protukandidate i dobio tu gradonačelničku utrku. Rekao bih stoga da mu potezi ne proizlaze toliko iz koncepta drugačijeg od onog njegova prethodnika, koliko iz namjere da uspostavi kontrolu nad gradskom politikom i tako prevlada sukobe unutar vlastite stranke. Mandića kritiziram stoga što su njegovi potezi i slabi i kratkoročnog učinka, pa cementiraju status quo, a to znači nazadovanje i to u trenutku dok se drugi gradovi razvijaju. Ponovit ću: u Gradu nikako da shvate da im nedostaje – vizije.
