Naš sugovornik Dimitrije Birač zaposlen je u Arhivu Srba u Hrvatskoj gdje, između ostalog, sprema doktorat o razlozima dezintegracije Jugoslavije. Brošura Lav Trocki "O usponu nacizma", koju je priredio, izašla je kao prilog Ljetopisu SKD-a Prosvjeta za 2021. godinu. Njen izlazak povod je ovom razgovoru.
Nećemo opširno prepričavati biografiju Lava Trockog, pod pretpostavkom da su osnovne stvari čitaocima poznate. Samo nekoliko natuknica o prijelomnim trenucima prije njegova prisilnog egzila iz SSSR-a.
Lav Trocki je poznati ruski komunist, član boljševičke partije. Rođen je 1879. godine. Bitno je da je on već nakon 1905. napisao rad "Dostignuća i perspektive", gdje je ustanovio da će iduća revolucija u Rusiji vjerojatno biti socijalistička, da je ruska buržoazija preslaba da izvrši revoluciju i da će to morati napraviti radnički pokret pod vodstvom partije, da će sovjeti biti ta privremena institucija koja će se razvijati. Na to polazište Lenjin je došao 1917. u svojim "Aprilskim tezama" i tu počinje njihova uža suradnja. Iako je bio prvi čovjek revolucije i Lenjinov glavni suradnik, nakon Lenjinove smrti poražen je u unutarpartijskim borbama te je 1927. protjeran iz zemlje.
O cik-cak politici
Slijedi razdoblje rada iz egzila.
Tek nekoliko zemalja htjelo ga je propustiti. Morao je potpisivati razne sporazume da se neće miješati u njihova unutrašnja pitanja. Na kraju je završio u Meksiku, gdje ga je likvidirao Staljinov agent. Na situaciju progona, a sa sobom je uzeo svoju arhivu, reagirao je jačom autorskom aktivnošću. Prvi smjer je revolucionaran. Zna da ima sljedbenike s kojima treba komunicirati. Piše znanstvene analize, polemike i polemičke spise u kojima analizira situaciju u Sovjetskom Savezu i tendencije u radničkom pokretu. Imao je čitav niz spisa o vojnoj politici i o usponu fašizma. U fokus mu krajem 1920-ih dolazi to što se događa u Njemačkoj, pojava Hitlera i nacističkog pokreta. Treba imati na umu da ove analize pravi na temelju informacija koje dobiva sa zakašnjenjem jer je u egzilu. Kao i to da početkom 1930-ih piše svoje remek-djelo, "Historiju ruske revolucije". Nakon toga piše druge poznate knjige, pa i "Izdanu revoluciju", što je bilanca onoga što se događa u SSSR-u.
Za razliku od narodne fronte, Trocki zagovara ujedinjenu frontu – savez ljevice, socijaldemokracije i radničkih partija, odnosno KP. Kaže da treba surađivati jer je glavni cilj fašizma zatiranje radničke demokracije i radničkih organizacija
"O usponu nacizma" izbor je iz veće cjeline. Čime ste se vodili pri odabiru članaka?
S njegovim spisima upoznao sam se prije desetak godina, kad sam počeo ulaziti u tematiku povijesti revolucija i pitanja o nacizmu. Htio sam pokazati da je njegova analiza fašizma, odnosno nacizma najpronicljivija u 20. stoljeću. Riječ je o odličnoj primjeni materijalističke metode na društvena pitanja. To je također odlična primjena klasne analize, s minimalnim fokusom na naciju i rasu. Njegova metoda isključivo je vezana uz političke procese, on ne piše u kabinetu, nego s odlučnim ciljem da prodre u njemačku radničku klasu i njeno rukovodstvo, da utječe na trenutnu politiku Kominterne. Politička analiza mora biti takva da uspijeva anticipirati određene tendencije u društvu, da bi se moglo djelovati. Ovdje se vidi da njegova analiza vrlo efikasno anticipira događaje. On ne piše post festum, već kad se stvari događaju. Birao sam članke koji će, po mom sudu, pokazati te kriterije, imajući na umu da imam ograničen prostor.
Trocki prati nastanak fašizma, ako ne od početka, onda od trenutka kad počinje imati aspiracije da preuzme vlast. Prvi tekst je i naslovni, "O usponu nacizma".
Trocki piše o tri klase u društvu. Navodi ih kao radnike, sitnu buržoaziju-malograđanstvo i krupnu buržoaziju. Unutar sukoba rada i kapitala uvijek se vodi presudna bitka oko dinamike u kojoj sitna buržoazija nema svoju neovisnu politiku. To je onaj dio ukupne klasne strukture društva koji samog sebe eksploatira, vidi državu kao s jedne strane pomoć, zbog širenja poslova, a s druge kao nešto što joj odmaže, zbog prevelikih davanja ili poreznog presinga. Na taj način oni su u proturječnoj situaciji. Ako su uspješni, prelaze u klasu iznad i unajmljuju druge radnike. Obrnuto, ako propadnu, oni se proletariziraju. To variranje utječe i na njihovu svijest. Ponukan iskustvom 1917., kad je Kornjilovljeva pobuna prijetila ruskoj revoluciji, Trocki zaključuje: sukob u ovoj epohi, u ovom kontekstu, ovisi o njemačkoj radničkoj klasi i njemačkoj buržoaziji. Ova je u krizi, situacija je nepovoljna po nju i ona traži izlaz. Tko od te dvije klase pridobije sitnu buržoaziju, taj pobjeđuje. Da bi to bila radnička klasa, ona mora imati čvrstu organizaciju koja ima svoj put i ispravnu teoriju, verificiranu u realnosti. Poanta je da u kriznim momentima, kad sitna buržoazija ne zna što bi, a i sama ima aspiracije da povede stvari, ako bude previše kolebanja u radničkoj organizaciji, to će se prenijeti na sitnu buržoaziju i na taj način će je krupna buržoazija, krupni kapital, moći pridobiti. U tom smislu fašizam i sitna buržoazija predstavljaju prijetnju, jer krizna situacija može približiti sitnu buržoaziji krupnoj. Međutim, u kriznoj situaciji, u momentu raspadanja sistema, suspendira se demokratski poredak kao takav. Sitna buržoazija služi kao bat koji probija, ima jedan jedini cilj, a to je da se natruhe radničke demokracije, natruhe radničkih organizacija likvidiraju. Ovaj tekst pisan 1930., dobre dvije i pol godine prije dolaska Hitlera na vlast, objašnjava što treba napraviti Komunistička internacionala. U nešto kasnijem članku on upozorava njemačke radnike da dođe li fašizam na vlast, pregazit će njihove lubanje i kralježnice kao strašan tenk. Zato nakon dolaska Hitlera na vlast Trocki proglašava smrt Komunističke internacionale.
Trocki je mislio da će Hitler nadmudriti Staljina. Treba imati na umu da je dio njegovih tekstova pisan i s političko-propagandnog stajališta. No za njega nema dileme da Sovjetski Savez treba braniti
Trocki se zalaže za ujedinjenu frontu i u tom smislu radi kritiku njemačke KP i Internacionale jer tvrdi da ona svojim kolebanjem, čas pozivanjem na direktnu akciju, čas defetizmom, zbunjuje radnike.
Za razliku od narodne fronte koju smo kasnije imali, on zagovara ujedinjenu frontu – savez ljevice, socijaldemokracije i radničkih partija, odnosno KP. To je najviše došlo do izražaja u trenucima kad Kominterna ide na teoriju socijal-fašizma, gdje objašnjava da je socijaldemokracija brat blizanac njemačkom nacizmu. Prvo su vjerovali da je Hitler prolazna pojava, a kad je došao na vlast, da slijedi prava revolucija jer su fašisti na vlasti. To se odražavalo i u svakodnevnim okolnostima jer su svi signali prema njemačkoj radničkoj klasi bili dvosmisleni. Čas ste s Hindenburgom, čas niste. Trocki to naziva cik-cak politikom, koju je već ranijih godina uočio kod Staljinovog rukovodstva. On je tu cik-cak politiku, da događaji u potpunosti upravljaju vama i da ste u stanju za 180 stupnjeva iz dana u dan preokrenuti svoju politiku, bez obzira na brojnost i razinu žrtve, zapravo vidio i kao jednu od osobina staljinizma. Situacija u Njemačkoj, posebno nakon propale Kineske revolucije, bila je samo još jedno polje događaja gdje su Staljin i Kominterna provodili tu cik-cak politiku, što je imalo smrtonosne posljedice. Trocki kaže da, nasuprot tome, treba surađivati jer je glavni cilj fašizma zatiranje radničke demokracije i radničkih organizacija. Pošto ste vi socijaldemokrati i borite se za radnike na svoj način, a mi na svoj, trebamo surađivati jer je to naš glavni neprijatelj. Nije glavni neprijatelj socijaldemokracija, zbog izdaje. Fašizam i radničke organizacije se međusobno isključuju. Gdje ima jednog, nema drugog. Opet daje za primjer Kornjilova, koji je ujedinio protivnike socijalističke revolucije. Ta pobuna je suzbijena.
U kakvom odnosu stoje demokracija i fašizam, što je i naslov jednog članka?
Marksisti kažu da demokracija in abstracto ne postoji, već samo konkretna i klasna. Postoji radnička i buržoaska demokracija. Radničke organizacije, partije, sindikati, udruge, zadruge – to je vid radničke, buduće socijalističke demokracije. One moraju egzistirati u jednom društvu ako hoćemo da se u jednom trenutku dogodi socijalistička revolucija. Dok je buržoaske demokracije, dok stvari idu koliko-toliko normalno, ovo nekako koegzistira. Međutim, svojim usponom fašizam koristi buržoasku demokraciju da bi ukinuo radničku, a onda u krajnjoj liniji i samu buržoasku demokraciju. Tako da je uspon njemačkog nacizma likvidacija radničke demokracije i likvidacija radničkih organizacija.
Strovaljivanje u rat
Što bi bio njemački bonapartizam?
Njemački bonapartizam nije bonapartizam u usponu kapitalizma, već u njegovom propadanju. Marksisti su smatrali 20. stoljeće zadnjom fazom kapitalizma, onom imperijalističkom, kad će svjetski ratovi biti realnost i time okolnosti za revoluciju. Trocki kaže da je to što se događa u Njemačkoj bonapartizam u opadanju i da ima sasvim drugačije posljedice. On upozorava da postoji određeni bonapartistički element, uzdizanje između dviju klasa, nastupanje u službi arbitra, a ustvari u službi krupne buržoazije. Reći da je nešto fašizam je jedno, ali reći da je bonapartizam je drugo. Nikako ne možemo u danom trenutku borbe stavljati znak jednakosti jer to zamagljuje daljnju analizu i političku akciju. Bonapartizam jest bio oko Brüninga, Hindenburga, Papena, ali kad Hitler dolazi na vlast, to je otvorena čizma krupne buržoazije prema radničkoj demokraciji.
On čak piše o Hitleru kao pacifistu, s napomenom da njegova pisma treba znati analizirati.
Za razliku od drugih analitičara, Trocki je bio i lider epohalnog događaja. Bio je u visokoj politici gotovo jedno desetljeće. Političke procese analizirate drugačije kad ih gledate iznutra ili izvana. On prepoznaje da je otvoreno pismo koje je Hitler napisao von Papenu rudnik zlata za analizu Hitlerove politike. Poanta pisma je bila da se dodatno ne antagoniziraju njemački suparnici i da se u međuvremenu mora inzistirati na pacifizmu, dok to bude odgovaralo Njemačkoj. Shvatio je jednu bitnu istinu, da bi međunarodna diplomacija priznala pravo Njemačke na ponovno naoružavanje, Nijemci se prethodno trebaju ponovno naoružati. Pacifizam je promišljena politika koja će trajati dok se Njemačka ne naoruža. Datum nove evropske katastrofe bit će određen vremenom koje je potrebno Njemačkoj da se naoruža. "Trebat će nekoliko godina da se Evropa strovali u rat", napisao je Trocki 1933.
Nakon pakta Ribbentrop-Molotov, Trocki daje svoju analizu suradnje Hitlera i Staljina, koja je vrlo pesimistična u smislu da bi Staljinov SSSR i Hitler mogli paktirati. Nije doživio Drugi svjetski rat u cjelini jer ga je Staljin dao ubiti, pa ipak, nije li tu zaoštrio svoje disidentstvo preko mjere?
Trocki je još u oktobru 1938. rekao da staljinistička birokracija pokušava na sve načine zadržati Hitlera na nekoj sigurnosnoj razini, da ne bi došlo do napada. Iz tog straha ona radi razne poteze, a to je u krajnjoj liniji mogućnost približavanja Staljina Hitleru. To se i dogodilo nepunih godinu dana nakon te prognoze. On je mislio da će Hitler nadmudriti Staljina. Treba imati na umu da je dio Trockijevih tekstova pisan i s političko-propagandnog stajališta. No za njega nema dileme da Sovjetski Savez treba braniti.
Iz djela Trockog nastao je trockizam. Četvrta internacionala i danas postoji. Neke grupe na ljevici pozivaju se na njega kao svog učitelja. Može li se danas govoriti o trockistima kao političkom stavu koji je suvremen?
Trockisti su duže vrijeme bili marginalizirani. Ernest Mandel u jednom tekstu o trockizmu kaže da je to etiketa neprijatelja Trockog, dok je sam Trocki sebe nazivao boljševikom-lenjinistom. Što se tiče organizacijskih pitanja unutar radničke organizacije, partije itd., tu spisi Trockog nisu najvredniji. Puno značajniji su ovi koji govore o realnim procesima oko Ruske revolucije, nacizma, ekonomske debate 1920-ih, Kineske revolucije i niza drugih fenomena, posebno njegove teorije permanentne revolucije i nejednakog i kombiniranog razvoja.
