U jednom kraćem fragmentu o kršćanstvu iz 1800. godine Hegel je, oštro kritizirajući višu klasu i njezin licemjeran odnos prema vjeri, zapisao: "Sudbina svojine postala je suviše moćna da bi nam refleksija o njoj bila podnošljiva, da bismo mogli zamisliti njeno ukidanje." Na tom tragu, više od 220 godina kasnije, mogli bismo si postaviti isto pitanje – može li ljevica s prostora nekadašnje Jugoslavije tolerirati ideju ukidanja privatnog vlasništva? Može li ta ista ljevica uopće podnijeti ozbiljnu refleksiju i kritiku kapitalizma? Može li zamisliti revolucionarne promjene? I konačno, da parafraziramo jugoslavenskog filozofa prakse Gaju Petrovića, može li ljevica danas uopće misliti revoluciju?
Ta posve nepopularna, pomalo tjeskobna pitanja našega doba, ali i neke odgovore na njih možemo iščitati u raznovrsnim radovima nedavno publiciranoga zbornika "Ljevica nakon opovrgnute revolucije" pri izdavačkoj kući Jesenski i Turk, urednika Srećka Puliga. U intersekciji tema o ljevici, mogućnosti revolucije danas, budućnosti komunizma, pitanjima progresivnog radničkog pokreta i sindikalizma, kao i suvremenim strategijama lijeve borbe, krizi ljevice i socijaldemokracije, zaboravu socijalizma i socijalističkog feminizma te pokušaju odgovora na uvijek aktualno Lenjinovo pitanje "Što da se radi?" trinaest je autorica i autora iz regije dalo svoj doprinos "rehabilitaciji" pojma revolucije. U podtekstu čitavoga zbornika zapravo leži intencija da se pojam revolucije ponovno vrati u upotrebu, odnosno teza da revoluciju treba misliti čak i nakon što je ona opovrgnuta.
Radovi zbornika nisu reducirani tek na historizaciju, riječ je o složenijem lociranju političkih diskontinuiteta i teorijskim rekonceptualizacijama koje pokušavaju izbjeći nedijalektičku podjelu na tri "sfere" lijeve borbe: teorijsku, stranačku i aktivističku
Urednik ove knjige u svojem nas uvodu upoznaje s motivacijom koja stoji iza pripreme ovoga zbornika, podsjeća nas da je on nastao kao rezultat dvodnevne konferencije koja je pod imenom "Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije" bila održana 15. i 16. lipnja 2012. u maloj dvorani Radničkog doma u Zagrebu. Konferencijski naslov je na specifičan način inzistirao na "spoju nespojivog", ističe Pulig. Riječ je o sudaru dvaju citata, onoga Gaje Petrovića o "mišljenju revolucije" i sovjetskog političara i revolucionara Lava Trockoga o "izdanoj revoluciji". U neznatnom sadržajnom odmaku od toga naslova nastaje i ovaj zbornik koji je posvećen tematiziranju ljevice danas i ovdje. A kada smo kod jugoslavenske geografije koju je ovdje teško izbjeći, spomenimo i važnu terminološku digresiju urednika zbornika koji s punim pravom ističe da ne volimo izraz "bivša Jugoslavija" jer "nas hoće pretvoriti u aveti".
Čitateljica se ne može oteti dojmu da se ne upita koliko je događaja, zbornika, konferencija, političkih intervencija na našim prostorima o temi revolucije, ljevice i njoj bliskih sadržaja nastalo u razdoblju od osam godina, u periodu od kada se odvila spomenuta konferencija te je objavljen zbornik. I, još naglašenije, koje promjene je ljevica doživjela u proteklih osam godina, što se sve dogodilo na lokalnom i globalnom političko-ekonomskom planu, a da je ostavilo dubljega traga na društvene odnose, svakodnevicu ljudi pa konzekventno i artikulaciju lijeve politike u regiji. Bez da ulazimo u iscrpne analize netom spomenutih problema, možemo kontekstualno istaknuti tek sljedeće. Nekoliko godina nakon krize iz 2009., u Hrvatskoj se rađala nova lijeva scena. Ta se scena formirala oko paralelnih struktura koje su uključivale progresivne snage studentskog pokreta, medija, nekoliko postojećih NVO-a, ali i nekih u nastajanju, nekoliko formalnih i neformalnih sindikata, novih lijevih feminističkih organizacija. Ono što je dodatno obilježavalo tu lijevu teorijsko-aktivističku snagu jest nevjerojatno plodonosna suradnja i solidarnost među lijevim pokretima iz regije. Upravo u toj atmosferi nastaje i spomenuta konferencija, rekli bismo u jugoslavenskom ključu, dakle, okupljajući autorice i autore, aktivistkinje i aktiviste s prostora nekadašnje Jugoslavije koji, svaki iz svoga geografskog kuta, u svom žanrovskom raspoloženju tematiziraju ljevicu danas. Konačno, zbornik kao zaokružena forma diskusija koje su se vodile na konferenciji strukturiran je, pored uvoda i zaključka, u četiri sekcije. U njemu možemo redom čitati Darka Suvina, Luku Bogdanića, Srećka Puliga, Andreju Živkovića, Sonju Lokar, Milorada Pupovca, Lilijanu Burcar, Rastka Močnika, Milana Popovića, Dinka Krehu, Maju Breznik, Gorana Musića, Gorana Lukića i zaključno, još jednim tekstom, Darka Suvina.
Suprotno ipak suzdržanom, političkom ali i epistemičkom optimizmu ljevice s početka 2010-ih koji možemo pratiti u njezinim odgovorima na ekonomsku i socijalnu krizu, desetak godina kasnije politički krajolik Hrvatske, regije i svijeta mnogo je uzdrmaniji. Unatoč tome što danas npr. u Sloveniji i Hrvatskoj stranačka ljevica sjedi u parlamentu, pratimo gotovo nezabilježenu dominaciju desnih stranaka i pokreta, posebice u Hrvatskoj i Srbiji, a koja nesumnjivo reflektira uspon europske i svjetske desnice. U takvom ozračju, sa sve manje resursa i infrastrukture koji su bili dostupni npr. hrvatskoj lijevoj sceni u usponu, i lijeva teorija i lijeva praksa postaju sve skromnije i mahom usmjerene na kratkoročne ciljeve i politike, a međuregionalna suradnja sve veća rijetkost. Iz današnje pozicije, čini nam se da je prije sedam-osam godina regionalna teorijsko-aktivistička suradnja okupljena oko lijevih ideja bila češća, uobičajenija i spremnija artikulirati socijalističke vrijednosti. Vjerujemo da je ovakvu konferenciju, u razmaku od svega nekoliko godina, danas veoma teško organizirati, a još i više u odnosu na trenutnu neizvjesnu pandemijsku realnost. I takvi su historijski pomaci, pored brojnih drugih tema, sastavne problemske točke ovoga zbornika.
Međutim, radovi zbornika nisu reducirani tek na historizaciju, riječ je o složenijem lociranju političkih diskontinuiteta i teorijskim rekonceptualizacijama koje – manje ili više uspješno – pokušavaju izbjeći prvoloptašku i nedijalektičku podjelu na tri "sfere" lijeve borbe: teorijsku, stranačku i aktivističku. Tako Darko Suvin otvara zbornik tekstom "Komunizam može biti samo radikalna plebejska demokracija" u kojem analizira "prvu povijesnu rundu" neuspjeha "socijalističke ili komunističke revolucije protiv kapitala". Umjesto zaključka, kao zadnji tekst u knjizi pojavljuje se još jedan Suvinov rad u kojem pokušava odgovoriti na pitanje gdje smo i kamo bismo trebali ići: "Šta da se radi?: prvi korak". Autor se pita, pored ostaloga, kako dekolonizirati duh ako ne novim horizontima i imaginacijom. Čak i ukoliko je revolucija nemoguća u ovom historijskom trenutku, ona se mora moći misliti, imaginirati. Opasno je uljuljkano zanemarivati ontološki status mogućnosti propasti. Čini nam se kao da je propast daleko, kao da je nema. Na istom problemskom tragu, čini nam se da krize nisu opasne, da ne vode u propast, sve se može popraviti i zaliječiti. Uostalom, krize možda i ne postoje, slušamo sve češće u antimodernističkim parolama i reakcionarnim političkim porukama.
Slovenska se feministkinja Lilijana Burcar u svome prilogu "Brisanje dosega jugoslavenskog socijalističkog feminizma" u (samo)kritičkom tonu pedantno i detaljno fokusira na aktualno feminističko, ali i uopće lijevo, revizionističko brisanje emancipatornih politika i dostignuća jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Uz to, autorica nas uz čestu referencu na socijalističku političarku Vidu Tomšič podsjeća da su jugoslavenske socijalističke feministkinje nekih današnjih socijalno-ekonomskih problema i podvala liberalnog feminizma bile svjesne još prije pola stoljeća.
U tekstu "Vrijeme i perspektiva: pitanje revolucije danas" Luka Bogdanić napominje da vrijeme nije linearni tok. Ukoliko kanimo ozbiljno promišljati suvremenost i njezine krize, morat ćemo usvojiti lekciju Marxova "Osamnaestog brumairea": uništiti tradiciju koja promišljeno skriva lomove i prekide. U kontekstu te spoznajne dobiti, na putu građenja nove historije moramo biti svjesni činjenice da, riječima Massimiliana Tombe, "alternativa ne stoji ispred nas na liniji historijskog progresa, već je ona negdje drugdje, iza naših leđa".
