Novi bipolarni svijet u bitnom se ne razlikuje od onog u kojem je SSSR igrao ulogu koju sada preuzima Kina. Oba potiču iz istog, dubokog korijena, starog skoro sto godina. To je ruska Oktobarska revolucija iz godine 1917. Tvrdi se, doduše, da je suvremena Kina samo kapitalistička država s političkom diktaturom, kojoj je komunizam krinka iza koje nema nikakve ideologije. Ali otkuda onda toliki strah od Kine i to ne samo kao ekonomskog i vojnog konkurenta već i kao uzora za druge zemlje? Kao političkog sustava koji bi mogao biti atraktivan i za druge u svijetu, što bi ugrozilo zapadne demokracije. Naš način života, kako su to decenijama ponavljali Amerikanci, uvjereni da je sve drugo manje vrijedno. Demokracija ili diktatura? Što se tu ima razmišljati?
Zna se i točan dan kada je utemeljeno kinesko privredno čudo. Bilo je to 25. ožujka godine 1921., daleko od Kine, na Desetom kongresu Ruske komunističke partije, gdje je Lenjin predložio uvođenje Nove ekonomske politike, skraćeno NEP. Delegati su njegov prijedlog prihvatili skoro bez rasprave jer je stanje privrede u zemlji bilo katastrofalno, pa je bilo jasno da se traži radikalan zaokret. NEP je ukinuo ratni komunizam i ponovno legalizirao tržište i omogućio slobodni rad seljacima i kapitalistima. Lenjin je to nazvao korakom nazad, da bi se napravilo dva koraka naprijed, a Marx bi se vjerojatno nasmijao i podsjetio na svoju tezu da nijedna povijesna formacija ne propada dok nije iscrpila sve svoje razvojne potencijale.
Kongres je, međutim, također na Lenjinov prijedlog, prihvatio još jednu odluku, naoko suprotstavljenu NEP-u. Uvodeći ponovno slobodnu tržišnu ekonomiju, on je ukinuo političke slobode. Poslije revolucije u Rusiji su naime postojale i druge političke stranke, a ne samo vladajući komunisti. One su tek s uvođenjem NEP-a privremeno (kako se tvrdilo) ukinute, a zabranjene su i sve frakcije u komunističkoj stranci. Razlog je bio lako razumljiv. Novi bogataši koje bi stvorio NEP financirali bi svoje stranke, pa bi cijeli socijalistički projekt, zajedno s Lenjinom, Trockim i ostalim korifejima revolucije, mogao otići u povijest. Bili su sigurno svjesni opasnosti da time otvaraju vrata birokratskoj diktaturi, ali oni nisu bili birokrati, a vlast je bila u njihovim rukama.
Ali Lenjina i njegovu ekipu za samo nekoliko godina zameo je vjetar, a na njegovo je mjesto došao Staljin, koji je vjerovao da se silom može postići sve, pa i ekonomski napredak. NEP nije formalno ukinut, ali je likvidiran tipičnom birokratskom mjerom, petogodišnjim planom. Čim je sve bilo planirano, za slobodno tržište i poduzetništvo više nije bilo mjesta. Razočarenje neefikasnošću birokracije, Staljinov karakter oličen u rečenici "kad nema čovjeka, nema ni problema" i teza da se uvođenjem socijalizma klasna borba zaoštrava doveli su poslije do strašnih zločina.
Kineski NEP bio je preslika Lenjinovog, s dvije bitne razlike. Došao je poslije razdoblja Mao Zedonga, dakle poslije, a ne prije birokratske nasilne revolucije odozgo (velikog skoka naprijed) i neminovne čistke zbog njenog neuspjeha (kulturne revolucije). I drugo, Deng Xiaoping i njegova ekipa poživjeli su dovoljno dugo da sačuvaju svoj NEP, ali i Kinu. Zapad je, na primjer, godinama žestoko kritizirao kinesko vodstvo zbog strašnog obračuna s opozicijom na trgu Tiananmen. Ali što bi se dogodilo da je demokratska opozicija pobijedila? Barem mi u bivšoj Jugoslaviji to dobro znamo. Zadnji američki ambasador u Jugoslaviji, Warren Zimmermann, napisao je da je demokracija ušla u zemlju i odmah iz nje izišla na ista, nacionalistička vrata. U Kini, u kojoj se govori 500 jezika, nacionalizmi bi odmah potisnuli demokraciju, što znači da bi vjerojatno umjesto NEP-a slijedili dugogodišnji ratovi.
Jugoslavija je također odbacila staljinizam i birokratsko upravljanje ekonomijom, ali je umjesto uvođenja NEP-a i povratka kapitalista birokraciju željela zamijeniti radnicima i građanima, odnosno radničkim i društvenim samoupravljanjem. Nacionalno pitanje rješavalo se sveobuhvatnom decentralizacijom, pa je Jugoslavija postupno postajala samo ono što se republike dogovore. Rezultati su isprva bili sjajni, ali birokracija je uzvraćala udarac, pa je svojevrsni kondominij trajao dok sa životne scene nije otišla stara, revolucionarna garnitura s Titom na čelu. Posljednji od njih, Vladimir Bakarić, na kraju je života rekao da su i oni, možda, trebali krenuti putem NEP-a. Ali bilo je kasno za sve, birokracija je ubrzano prevladavala, da bi se nakon pada Berlinskog zida otvoreno zaogrnula nacionalističkim plaštem i pretvorila velik dio nekadašnje zemlje u koruptivne banana republike.
Ukidajući višestranačje u Rusiji, pa čak i frakcije u vlastitim redovima, Lenjin i ekipa su tvrdili da je to samo privremeno. Naravno, nisu precizirali dokad. Dok treba. Dok traje NEP. U budućnost se uvijek gleda kroz zatvoren prozor s mliječnim staklom. To je posebno vrijedilo za njih, koji su plovili nepoznatim vodama, s knjigama umjesto kompasa i sa sto godina starim iskustvom Francuske revolucije. Naivno su govorili i vjerovali da njihova revolucija, za razliku od francuske, neće jesti svoju djecu. A među njima je već sjedio Staljin.
Koliko dugo će trajati suspenzija demokracije u Kini? Ono što Zapad zove diktaturom, Kinezi smatraju narodnom demokracijom. I dok Zapad proziva Kinu za kršenje ljudskih prava (Amerika grubo, a Europa blaže), za Hong Kong, Tibet i Tajvan, za genocid Ujgura itd., Kinezi odgovaraju da je pravo na ekonomski napredak koji omogućuje bolji život svima najvažnije ljudsko pravo, da je to, također, ljudska solidarnost, da je pravo naroda iznad prava pojedinca, ali i da svaki pojedinac kod njih ima mogućnost uticati na konkretna rješenja. (Premalo o tome znamo da bismo mogli zaključiti razmišljaju li i o nekim nekadašnjim yu-rješenjima.) Očito je da time aludiraju na stanje demokracije na Zapadu koja tone u populizam (kao predvorje fašizma). Donald Trump je eklatantan primjer. Aludiraju i na rastuće siromaštvo, dok mali broj ljudi i korporacija grabi ukupno društveno bogatstvo.
U tom novom bipolarnom svijetu u nastajanju prestalo se računati na Rusiju kao na svjetsku silu. Priznaje joj se status regionalne sile, nezgodne zbog energetskih i sirovinskih potencijala koji joj omogućuju utjecaj u Europi. Ruska opasnost je i dobrodošao homogenizirajući element oko NATO-a, čime se jača utjecaj Amerike kao zemlje koja donosi sve bitne odluke. Teško se oteti dojmu da je to ipak preuranjeno i da s Rusijom, kao vojnom silom, svijet istovremeno sliči i na onaj iz romana Georgea Orwella u kojem vladaju tri sile, koje se međusobno suprotstavljaju i stalno mijenjaju savezništva.
Rusija je danas, ipak, samo još jedna kapitalistička zemlja, a ne zemlja NEP-a pa je, kad je o ideologiji riječ, svijet jasno bipolaran. Pitanje je kako dugo u Kini može trajati stanje suspenzije političkih sloboda. Odgovor je jednostavan. Svaki je sustav dobar tako dugo dok osigurava privredni rast. Tako dugo dok ljudi danas žive bolje nego jučer. A Kina je jedina imala veću proizvodnju i u prošloj kovid-godini, dok za ovu najavljuje preko osam posto rasta. Ali ni to nije beskrajno. Što će se dogoditi prekosutra? Možda je jedini odgovor u staroj tezi Waltera Lippmanna da se povijesne proturječnosti ne raspliću, već prevladavaju. Drugim riječima, ne pobjeđuje nijedna strana, već dolazi nešto treće.
