Vijetnamski parlament 21. listopada jednoglasno je za predsjednika države izabrao 67-godišnjeg Luonga Cuonga. General i donedavni zapovjednik političke uprave vojske tako je postao četvrti formalni šef države. Dvojica njegovih prethodnika odstupila su zbog optužbi vezanih uz korupciju. U svibnju ove godine za predsjednika je izabran dotadašnji ministar sigurnosti To Lam.
Nakon što je u srpnju preminuo generalni sekretar Komunističke partije Vijetnama Nguyen Phu Trong, Lam je izabran i na tu funkciju, stvarno najmoćniju u zemlji. Trong je posljednjih godina držao obje pozicije te se nagađalo da bi to mogao i Lam, barem do 2026. i partijskog kongresa na kojem će se birati novo vodstvo. No u Vijetnamu su najviše ovlasti odlučivanja desetljećima bile raspodijeljene među četvoricom dužnosnika: gensekom KP-a, predsjednikom, premijerom i predsjednikom parlamenta.
S Cuongovim imenovanjem na snagu je opet stupio tradicionalni aranžman o kolektivnom rukovodstvu, skrojen kako bi se spriječila koncentracija vlasti u jednim rukama. Luong Cuong u vojsku je stupio 1975. godine, pred kraj rata sa SAD-om. U partijskoj hijerarhiji penjao se sve dok 2021. nije postao član Politbiroa. U posljednje vrijeme znatan broj funkcija preuzeli su policijsko-sigurnosni kadrovi, istisnuvši one iz privrede, pa je u ime ravnoteže vojska za sebe zahtijevala mjesto šefa države.
Ova križaljka ima i vanjsko-političke aspekte. Represivni je aparat u boljim odnosima s Kinom od armije, dijelom i zbog sukoba dviju zemalja oko otoka u Južnokineskom moru. Po preuzimanju dužnosti Cuong je naglasio kako će Hanoi voditi vanjsku politiku nezavisnosti, mira i pozicioniranja zemlje kao "prijatelja, partnera kojem se vjeruje te aktivnog i odgovornog člana međunarodne zajednice".
Vijetnamska takozvana "bambus-diplomacija" zagovara fleksibilnost i suradnju sa svim bitnim akterima. Zemlja sa sto milijuna stanovnika odnedavno se približava Washingtonu, ne dovodeći u pitanje čvrste odnose s Pekingom teritorijalnim sukobima unatoč. Tu su i strateška partnerstva s Rusijom, Indijom i ostalim zemljama. Glavni ciljevi te politike su vijetnamska neutralnost, suverenitet i privredni interesi.
Vijetnam je posljednjih desetljeća obilježio izuzetno snažan ekonomski razvoj. Dok je 1992. polovica stanovništva živjela u ekstremnom siromaštvu, do 2020. udio siromašnih smanjen je na svega 4,5 posto. Istovremeno, nakon ograničene liberalizacije iz 2000-tih, vlasti ponovno vladaju čeličnom šakom, žestoko progoneći kritičare te gušeći ljudska i građanska prava.
