Bilo je to pred početak ratova 1990-ih. Mjesto događaja bio je jedan, po svemu sudeći rođendanski tulum četrnaestogodišnjaka u jednom gradiću na moru, i netko je odjednom, da pokrene valjda već pomalo uspavane klince, pustio kasetu s pjesmom koja je kod dvojice prijatelja s proslave izazvala instant reakciju oduševljenja. Glas koji se prolamao ispod brzovozeće gitarske linije bio je pomalo mangupski, pankerski uzvikujući: "Dobit ćete razglednicu iz afričke zemlje, safari, zbogom žohari... Pišonja i Žuga, dva vjerna druga." Čitav život kasnije, ove 2024. godine, jedan od ta dva nekadašnja prijatelja doznat će pozadinu istinite priče iz navedene pjesme "Balada o Pišonji i Žugi", kao i njezin epilog: riječ je bila o dva sarajevska mangupa sedamnaesetogodišnjaka iz 1980-ih. Imali su navadu ukrasti autobus s parkirališta jedne firme, koji se tad palio na dugme (starter), pa se njime u gluho doba provozati pustim ulicama i pokupiti usput ako treba koga poznatog: "Hajde upadaj." Početkom 1990-ih, Pišonja se prijavio u rat, ratovao prvo u Hrvatskoj, a kasnije sudjelovao i u obrani Sarajeva. Poginuo je 1992. u gradskom naselju Azići. Žuga je pak rat proveo u Metkoviću, obitelj mu je bila odande. Malo prije proglašenja pandemije korona virusa došao je u Sarajevo da susretne društvo i doživio srčani udar – na parkiralištu. Na mjestu gdje je sve počelo.
Jedna je to od brojnih pomalo neobičnih, pa i bizarnih, melankoličnih, gorkih i slatkih storija, pretočenih u rok pjesme koje možemo pročitati u knjizi "Pamtim to kao da je bilo danas" (Buybook, Sarajevo / Zagreb 2024.), a čija nam značenja približava Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, autor tih pjesama, osnivač i gitarist sarajevskog Zabranjenog pušenja. Bend se raspao i prije početka rata u BiH, ali ga je Sejo obnovio i od druge polovice 1990-ih radi i stvara nove albume u Zagrebu.
Sejina kazivanja o pjesmama, politici, ljudima i životu, kao aktivni sugovornik u knjizi bilježi poznati sarajevski novinar i osnivač Media Centra Boro Kontić, inače inicijator imena kultne emisije "Top lista nadrealista" i aktivni sudionik umjetničke scene s početka 1980-ih, poznate u Sarajevu i tadašnjoj Jugoslaviji kao Novi primitivizam. Tristotinjak stranica voze nas Boro i Sejo pripovijedajući o pjesmama i albumima Zabranjenog pušenja, onog prijeratnog i ovog poslijeratnog, dok na tim stranicama skiciraju biografske pričice o ljudima iz oba vremena. Pritom Sejo kao pouzdani frontmen nekad i sad, ni u jednom trenutku ne bježi od politike, štoviše, njegov jasno profiliran klasni i politički stav imponira dubljim i preciznim uvidom u ova naša posttranzicijska društva i njihove poremećene vrijednosti.
Sejo Sexon i Boro Kontić (Foto: Neva Žganec/PIXSELL)
Ove se godine navršilo punih 40 godina od objavljivanja albuma "Das ist Walter", kada su klinci s Koševa svojim pankerskim stavom i tekstovima zainteresirali muzičku javnost. U tom sarajevskom kvartu sve je počelo, s onodobnog kraja grada, gdje prema Sejinom kazivanju s jedne strane ulice "stanuju djevojčice kojima miriše koža" (opjevane na drugom albumu benda), dok s druge strane ulice počinje selo. Govoreći o glazbenim uzorima Sejo navodi uz Azru i pankere The Clash, zatim zbog političke poetike Boba Marleya, Boba Dylana i Bruca Springsteena.
Zanimljiviji dio knjige razgovora – vođenih od septembra 2023. do marta 2024. – tiče se i poznate afere u glazbenim krugovima "Crko Maršal". Bend je dospio na nož javnosti jer je Nele Karajlić, pjevač Pušenja, na jednom koncertu u Rijeci uzviknuo upravo tako, aludirajući na pojačalo koje je otkazalo poslušnost. "Crko Maršal', a maršal je mogao biti samo – Tito. "Pritom smo i mi na svom primjeru 'slučaja Maršal' iskusili političku opresiju i paranoju", kazuje u knjizi Sejo.
Nakon toga otkazani su im svi koncerti, nitko ih nije zvao, mediji su ih anatemizirali. Premda su malo prije toga snimili i odličan drugi album "Dok čekaš sabah sa šejtanom" (1985.) on se nije reklamirao i tako se slabo prodavao. Pomogao im je u kritičnom trenutku redatelj Emir Kusturica, dobitnik Zlatne palme u Cannesu 1985. za film "Otac na službenom putu". Postao je ni više ni manje nego basist Zabranjenog pušenja, pojavio se s njima na bini, "otopio led" oko grupe. Sejo pak u svojim razmišljanjima o umjetnosti konstatira da "muzika i umjetnost, neprimjetno, malim koracima pomjeraju događaje i ljude" i kaže da ne može vjerovati da "sva ta dobra muzika, filmovi, knjige, neće barem malo civilizirati i uzdići naša društva".
Zapravo, pitanje je koliko je doista bilo tako. Drugi dio knjige odnosi se na poslijeratno djelovanje grupe gdje se također vodi razgovor o pjesmama, ali i više od toga. Saznaje se ponešto i o Sejinim obiteljskim vezama, primjerice to da je njegov otac Ratimir također bio muzičar ili to da je nakon preseljenja u Zagreb upoznao suprugu, fotografkinju Sašu Midžor Sučić. Čitamo filmsku priču o snimanju "Top liste nadrealista", emisije koja je putem skeča, gega, humora, upozorila na rat i raspad države, a snimala se i u opkoljenom Sarajevu u kojem je Sejo proživio cijeli rat i čak bio ranjen. "Top lista" ostaje zasebna literarna tema.
Fanove Zabranjenog pušenja zanimat će i odnos Seje s prijeratnim suborcem iz grupe, pjevačem i koautorom nekih pjesama Nenadom Jankovićem – Neletom koji je Sarajevo napustio uoči rata 1992. Sejo je Neletu zamjerio što je prodao Televiziji Srbije njegove pjesme kao vlastito djelo. "Fonografska prava su prodana u Srbiji na Neletovo ime. To je bio kraj. Prevario je ljude koji su stvarali taj bend", kaže u knjizi Sejo. "Uza sve to što mi se desilo, njegovi nastupi su bili krajnje negativni. Prema gradu, ljudima, prošlosti, žrtvama", zaključuje Sejo Sexon.
Lijepo je, idući prema kraju, primijetiti na stranicama knjige toliko osjetljivosti za društvene teme i toliko nedvosmislene angažiranosti Seje koji je nedavno nastupio i na humanitarnom koncertu u Zagrebu za Gazu. Autorov stav, a Sejo je ovdje ipak glavni protagonist knjige, u zaključku je sljedeći: "Kad se malo promisli, sve se ovo moglo i očekivati. Sve se to vidjelo u ratu. I karijerizam, i profiterstvo, i negativna selekcija, i guranje neškolovanih i nepismenih ljudi (...) Ja to više ne vidim samo kao plod politike i sistema. To je danas više produkt mentaliteta, i to svih naroda koji ovdje žive. Jednostavno, predugo je trajalo to ispiranje mozga i obaranje kriterija. Utoliko je naš zadatak teži."
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
