U Sisku je 6. listopada na sjednici Gradskog vijeća, a na zahtjev SDP-ove gradonačelnice Kristine Ikić Baniček, donesena odluka o imenovanju Parka Diane Budisavljević. Na taj način Sisak će se pokušati barem malo odužiti ženi koja je u Drugom svjetskom ratu samoinicijativno organizirala akciju spašavanja djece s Kozare. Nažalost, imenovanje nije moglo proći bez incidenata jer je gradska opozicija, predvođena HDZ-om, napustila sjednicu, dok je protiv odluke glasala vijećnica HSP-a AS Vlatka Vukelić. O razlozima zašto je glasala protiv opširno je u broju od 12. listopada izvijestio Sisački tjednik, u tekstu koji potpisuje novinar Željko Maljevac. Sisački tjednik naglašava kako imenovanje parka po Diani Budisavljević nije sporno, ali je sporna terminologija sisačke gradonačelnice kojom opisuje mjesto odakle su spašavana djeca. Naime, u obrazloženju odluke piše da je Budisavljević ‘potaknula i organizirala spašavanje iz ustaških koncentracijskih logora, sudjelovala u njihovom zbrinjavanju, te vodila sustavne podatke o oko 12.000, uglavnom srpske djece, te njihovih majki s područja Korduna i Kozare’. Dalje se citira prijedlog u kojem stoji da su ‘djeca najprije bila smještena u razne bolnice i zavode, a potom odvedena u dječja prihvatilišta u Jastrebarskom, Sisku i Gornjoj Rijeci’ te da je tek ‘u kolovozu 1942. dobivena dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti u obiteljima’. Naglašava se da se udomljavanje vršilo preko Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i da su ‘mnoga od spašene djece, koja su izgubila roditelje u Drugom svjetskom ratu, ostala kod udomiteljskih obitelji i nakon rata’.

U Sisačkom tjedniku spominju se djeca koja su oduzeta od majki, ali ne i tko ih je oduzeo i što se dogodilo tim majkama. A odgovor je jasan. Radi se o ustašama i ndh, o etničkom čišćenju, genocidu i holokaustu – kaže Hrvoje Klasić

Gradonačelnica Ikić Baniček usudila se dakle napisati da su djeca bila smještena u ‘koncentracijskom logoru’ i to je novinaru Maljevcu toliko zasmetalo da je i taj prijedlog i imenovanje parka i komemoraciju koju je u Sisku 7. listopada na Dječjem groblju održalo Srpsko narodno vijeća proglasio ‘nepotrebnom politizacijom i manipuliranjem’. Potreseni novinar na kraju prvog dijela svog teksta zaključuje: ‘U vjeri kako umrlom i stradalom djecom u Sisku u Drugom svjetskom ratu ne treba manipulirati, niti politizirati, kojoj Sisak i Siščani duguju najveći mogući pijetet i poštovanje, isto tako duboko vjerujem kako nije dobro neargumentirano i bez stručnih činjenica i dokaza govoriti o ‘koncentracijskim logorima’, o ‘ubijenoj djeci’, već da treba uvažiti povijesne činjenice o tom mjestu stradanja, te odavati počast ubijenoj djeci na civiliziran način, bez ‘predstavnika udruženja logoraša’ iz Srbije i Republike Srpske, etničkih političara, nedobronamjernih ljudi. Dužnu počast ubijenoj djeci treba odati u tišini, tuzi, skromno i ponizno kako to i dolikuje kršćanima koji poštuju stradanje, posebno djece. Možemo li kao Grad učiniti takav iskorak i po tom pitanju postići ekumensko zajedništvo?’

Drugim riječima, veleštovani sisački kolega smatra da bi najbolje bilo komemoraciju žrtvama logora održati tako da se logor ne spominje i da se na njoj ne pojave ni Srbi ni žrtve. Ni preživjeli logoraši, koji su nakon njemačko-ustaške ofenzive na Kozari otrgnuti iz majčinog krila i prošli nezamislivo mučenje i koji, za razliku od hiljada drugih ‘udomljenih’ i ‘spašenih’, nisu nakon rata zaboravili na svoju vjeru, ako su bili vjernici, i srpski nacionalni identitet, koji im je u ‘prihvatilištima’ poput onoga u logoru Jastrebarsko pokušavala nametnuti odlučna četa časnih sestara. Isto tako, prema Maljevcu u Sisku nema mjesta ni političkim predstavnicima Srba, koji također samo smetaju podsjećajući na stvarni karakter genocidne tvorevine NDH koja je odnijela stotine hiljada života njihovih sunarodnjaka.

Na samoj komemoraciji gradonačelnica Ikić Baniček odgovorila je onima kojima je dan ranije zasmetala njena formulacija o karakteru logora u Sisku: ‘O tome se na Gradskom vijeću vodila vrlo burna rasprava. Neki vijećnici, koje se ne može drugačije nazvati nego filofašistima, pokušali su negirati da je na području Siska u Drugom svjetskom ratu postojao dječji logor i relativizirali su počinjene zločine.’

O uvjetima u sisačkom logoru svjedočio je liječnik Lazar Marguljes, koji je opisao da su ‘u tzv. bolnici u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta, djeca ležala na podovima s malo rastresene i zagađene slame, ulijepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muha’

Osim udruženja logoraša, antifašističkih udruga, političkih predstavnika Srba, sisačke gradonačelnice i predstavnika ambasade Republike Srbije u Hrvatskoj, sisačkoj komemoraciji u organizaciji SNV-a prisustvovali su i brojni sveštenici Srpske pravoslavne crkve i glavni sisački imam Alem ef. Crnkić. Parastos za nevine žrtve sisačkog logora predvodio je protojerej stavrofor Slobodan Lalić. Uočljiv izostanak predstavnika Katoličke crkve objasnio je povjerenik za ekumenizam Sisačke biskupije, velečasni Branimir Motočić, koji je SNV-u poslao ispričnicu u kojoj kaže da se neće pojaviti na komemoraciji jer je događaj, kako kaže, ‘politički intoniran’. Velečasnom smeta ‘prešućivanje uloge blaženoga Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Svete Rimske crkve, u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega sa Kozare i okolice. Osim toga, upravo se u Sisku prešućuje uloga velečasnog Petra Žagmeštra, sisačkog katehete, koji je potaknuo veliki broj katoličkih obitelji na udomljavanje djece bez roditelja’.

Povjesničar i profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Hrvoje Klasić ima drugačiji pogled na djelovanje Katoličke crkve u tom vremenu.

- Najviše me ljuti izjava predstavnika Crkve koji kaže da ga je zasmetao politički kontekst, pa bih mu poručio da bi mi bilo puno draže da se 20. travnja 1941. u sisačkoj crkvi nije slavio rođendan Adolfa Hitlera i da sisački župnik, velečasni Ivan Hulenić, kako je objavljeno u novinama u travnju 1941., nije završio misu riječima: ‘Blagoslovi Bože vođu koji vodi veliku Njemačku da je uzmogne i dalje voditi putem časti i slave. Živjela velika Njemačka, živjela slobodna Hrvatska, živio dr. Ante Pavelić, živio Hitler! Amen!’ Danas se pozivati na politikantstvo, nakon ovakvih riječi, nije fer - ističe Klasić.

U Sisačkom tjedniku svoj je prostor dobila i predsjednica lokalnog HSP-a Ante Starčević Vlatka Vukelić, koja je glasala protiv prijedloga da se park imenuje po Diani Budisavljević. I njoj je, kao i novinaru Maljevcu, zasmetao termin ‘koncentracijski logor’. Ona smatra da je sisačka gradonačelnica spominjanjem koncentracijskog logora ‘stigmatizirala svoje građane i izrekla činjeničnu laž, koja se pokušala nametnuti u razdoblju komunizma, ali je već mnogo puta do sada opovrgnuta’. Vukelić naglašava kako je ta ‘laž’ opovrgnuta na ‘Međunarodnom znanstvenom skupu’ na kojem se govorilo o Dječjem domu za ratnu siročad u Jastrebarskom.

O tom ‘znanstvenom skupu’, održanom u kolovozu 2016. u Zagrebu, već smo pisali u Novostima. Skup je organiziralo Hrvatsko narodno vijeće, a inicirao ga je HDZ-ovac Ante Beljo. Na njemu se posebno istaknuo povijesni revizionist Igor Vukić tvrdnjom da je Ante Pavelić lično naredio spašavanje djece s Kozare. O ‘znanstvenim’ dosezima skupa možda najbolje govori Beljino objašnjenje kako je uopće došlo do zbjega desetaka hiljada Srba s Kozare: ‘Do konca 1941. četnici i partizani ratovali su zajedno uništavajući željezničke pruge, mostove, prekidajući svu komunikaciju s ostatkom Hrvatske. Početkom 1942. došlo je do otvorenog rata između jedne srpske struje koja je bila uz Dražu Mihailovića i četnike i druge koja je bila na strani komunističke Jugoslavije. Međusobno su žestoko ratovali i prema partizanskoj literaturi dolazi naredba od Tita koncem 1941. kad šalje Kostu Nađa da nekako sredi te sukobe na korist komunista na Kozari. Istovremeno dolazi zapovijed da sela koja podržavaju Dražine četnike budu popaljena, a stanovništvo protjerano. Iz tog razloga proizišao je najveći broj stradanja.’

Inače, u Sisku je u ožujku ove godine održano županijsko natjecanje iz povijesti, na koje je grupa učenika prijavila rad o ustaškom dječjem logoru. Žirijem je predsjedao profesor Alen Vukelić, suprug vijećnice Vlatke Vukelić. Profesor je rad ocijenio ‘antihrvatskim’, rekavši zabezeknutim učenicima da mu izgleda kao da su ranije čitali ‘Načertanije’ Ilije Garašanina.

Krajem ožujka, na četvrtim Danima kršćanske uljudbe održano je predavanje na temu sisačkog logora. Sisački tjednik, pokušavajući relativizirati inicijativu gradonačelnice da se stvari nazovu pravim imenom, prenosi izjave sudionika skupa na kojem je briljirao lokalni povjesničar Lojzo Butorac, koji je izjavio da je ‘najveći dobročinitelj i prijatelj, uglavnom srpske djece, smještene u Sisku, bio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac’. U velikom finalu svog zapaženog izlaganja Butorac je svijetu otkrio još jednu ‘istinu’, kazavši da je ‘za nastanak ovog i drugih prihvatilišta kriva isključivo komunistička vlast, tj. partizani, koji su u Bosni ušli u sukob s njemačkom vojskom i tako pokrenuli vihor rata u kojem su brojna djeca ostala bez roditelja’.

Na istom predavanju oglasio se i sisački biskup Vlado Košić, poznat po vrijeđanju antifašista i potpisivanju peticije da ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, pod kojim je nad srpskim narodom u Hrvatskoj provođen genocid, postane službeni pozdrav Hrvatske vojske. Košić je naglasio kako su djecu spašavali Siščani, Crveni križ, Diana Budisavljević i ‘naš kardinal Alojzije Stepinac’.

Ali ni u tekstu Željka Maljevca, ni na ‘znanstvenim’ skupovima na ovu temu, a vjerojatno ni u učionicama u kojima predaju profesori poput Vukelića, ne može se čuti od čega je to djecu trebalo spašavati.

- Antifašizam građana Siska iz 1941. nešto je čime bi se trebali ponositi, a ne negirati ga i ponositi se ustašama koji su osramotili hrvatski narod. Zanimljivo mi je da se u Sisačkom tjedniku spominje humanitarna katastrofa, ali se ne spominje tko je za nju kriv. Spominje se spašavanje djece, ali ne i od koga ih je trebalo spašavati. Djeca koja su oduzeta od majki, ali se ne spominje tko ju je oduzeo i što se dogodilo tim majkama i zašto im je netko uopće oduzimao djecu - govori Klasić.

- A odgovor na ta pitanja je jasan. Radi se o ustašama i NDH, o etničkom čišćenju, genocidu i holokaustu. Šokantno je koliki je zamah obuhvatio povijesni revizionizam u hrvatskom društvu. Odnos prema NDH jedan je od najboljih primjera za to. Nažalost, pokazuje se da zadatak povjesničara nije samo baviti se svojim poslom, jer revizionisti nisu više minorne pojave nego ulaze i u mejnstrim. Danas imamo znanstvene skupove na kojima se govore takve laži zbog kojih bi u Njemačkoj vjerojatno većina članova završila barem s kaznenom prijavom, ako ne i u zatvoru. Imamo cijela društva ‘istraživača’ koja negiraju genocid i holokaust. Nažalost, imamo i ljude na fakultetima koji zagovaraju povijesni revizionizam i, što je još gore, negacionizam zločina genocida i holokausta, a imamo i ljude koji to predaju u školama - dodaje Klasić.

Kozaračku djecu s ognjišta je pokrenula njemačko-ustaška ofenziva, koju su na početku pomagale i četničke snage. Nekoliko hiljada partizana probijalo je obruč, skupa sa oko 60.000 srpskih civila, većinom žena i djece. Većina partizana je izginula, a obruč je s njima probilo oko 10.000 civila. Ostali su dijelom pobijeni na licu mjesta ili su stradali u borbama, a ostatak je u nepreglednim kolonama vođen u ustaške logore smrti. O uvjetima u sisačkom logoru svjedočio je liječnik Lazar Marguljes, koji je opisao da su ‘djeca ležala na golom betonu ili, u najboljem slučaju, na nešto malo slame. U tzv. bolnici u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta, djeca su ležala na podovima s malo rastresene i zagađene slame, ulijepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muha. Djeca su bila gola i bosa, bez pokrivača. Kad je u Sokolani izbio pjegavac, doktor Najžer je naredio da se zaražena djeca prenesu u tzv. bolnicu, u kojoj još zaraze nije bilo, te je tako prouzrokovao veliki pomor djece’.

Njegovo svjedočanstvo sadržano je u knjizi Dragoja Lukića ‘Roditelj pokošenog naraštaja’. U njoj se citira i svjedočanstvo Jane Koh, koja je u to vrijeme bila sekretarica Crvenog križa Hrvatske, kojoj su se za pomoć obraćala starija djeca. Koh citira njihove vapaje: ‘Ajde sestro dovedi nam matere, dovedi barem majke ovim malenima. Vidjet ćeš, ako im ne dovedeš matere, ugušit će se, već od samih suza.’ Uoči odlaska djece za Zagreb majke su dobile priliku da još jednom vide svoju djecu i da ih smire. Koh je svjedočila susretu: ‘Tko da opiše radost djece, kad su ugledala majke. Njihove male ručice ovile su se oko majčina vrata, a teški jecaji još dugo i dugo bili su jeka pređašnje tuge. Iza tih malih, uzbuđenih grudi izlazili su duboki i teški uzdasi. Njihova pohlepna usta pribila su se uz majčina prsa, a na kosicu djece kapale su krupne majčine suze matera koje su šutjele.’

Kada su djeca pozaspala, majke su ih zadnji put poljubile. Majke su odvedene na rad u Njemačku, a djeca na pokatoličavanje u Jastrebarsko i druga ‘prihvatilišta’ u organizaciji ‘spasitelja’ Stepinca. Tu istinu ne može promijeniti nikakav paraznanstveni skup ni revizionističko bulažnjenje.