S Galom Kirnom, slovenskim filozofom, publicistom i političkim aktivistom na radu u Berlinu, razgovarali smo o njegovoj izložbi u Ljubljani, o nekim momentima iz njegove zadnje knjige ‘Partizanski prijelomi i proturječja tržišnog socijalizma u Jugoslaviji’ (‘Partizanski prelomi in protislovja tržnega socializma v Jugoslaviji’, Založba Sofija, Ljubljana 2014.) i o aktualnom trenutku političkog revizionizma u Sloveniji i Hrvatskoj. Teme povezuje problem raznih oblika nasilja.
Pobune u predgrađima za marginalizirane su samo intenzifikacija njihovog svakodnevnog života, no u društvo unose radikalni disenzus, koji destabilizira sve glavne svetinje kapitalističke države: monopol na nasilje, privatno vlasništvo i poštivanje reda
U Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani tokom novembra imali ste izložbu, zajedno s Niloufar Tajeri, o tome kako misliti spomenik ustancima predgrađa. O čemu je riječ?
Posljednjih godina postaje sve jasnije kako smo ušli u novu sekvencu političkih transformacija. Jedan od snažnih političkih odgovora na neoliberalizaciju krize i općenito prisutnu pauperizaciju jesu suburbani ustanci. No američki kritičar Džošua Klover kazao bi da već gotovo posljednjih pola stoljeća možemo govoriti o intenzifikaciji ustanaka u predgrađima, koji govore o krizi kapitalističke akumulacije. Na njihovom primjeru možemo registrirati povijest sloma sindikalnih organizacija i tradicionalnih partija socijaldemokracije kao partija lijevog centra. Sama izložba ‘Misliti spomenik ustancima predgrađa’ na početku je bila zamišljena kao kritičko istraživanje, pokušaj dubljeg razumijevanja uzroka i povijesne prirode tih ustanaka, koji su se najprije pojavili u SAD-u šezdesetih godina, da bi se proširili i intenzivirali od osamdesetih godina do danas u Evropi, prije svega usred bivših imperija Velike Britanije i Francuske. Uvedemo li prostorno-vremenske usporedbe, postaje jasnije da imamo posla s izuzetno sličnim svojstvima, koja su povezana kako s početkom kraja industrijskog društva i krizom kapitalističke akumulacije, tako i s vrlo jasnim ciljevima tehnika vladanja. Cilj je kontrola onih koje je još Marks označio kao ‘suvišnu populaciju’, tj. onih koji su ekonomski isključeni (prvenstveno mladi i nezaposleni), dok se istovremeno u svakodnevnom životu susreću s povećanim nivoom policijske kontrole, represije i institucionalnog rasizma. Sve to pojavljuje se u segregiranim urbanim predjelima, getima, siromašnim predgrađima. Pobune su za marginalizirane samo intenzifikacija njihovog svakodnevnog života, no u društvo unose radikalni disenzus, koji destabilizira sve glavne svetinje kapitalističke države: monopol na nasilje, privatno vlasništvo i poštivanje reda. Ustanci u predgrađima i u političkoj teoriji imaju ‘prekarni’ status, jer vrijede za kratkoročne i prvenstveno destruktivne pojave, koje na svijet ne donose zahtjeve odnosno želje za drugačijom organiziranošću. Zato tendencija vlasti, koja se u Evropi sve više poziva na strah od terorizma i migranta, danas više nije da te pojave barem razumije, već ih samo kažnjava i još više isključuje.
Spomenik ustanku predgrađa
Nama se činilo da se akademski diskurs, barem u Americi od kraja šezdesetih godina, dublje i serioznije bavi analizom uzroka pobuna, no to vrijedi samo za pojedinačne geografske i povijesne lokacije. Glavna pogreška nije bila samo u nekom diskursu viktimizacije, koji u krajnjoj liniji želi jedino razumjeti jeste li kritični spram ustanaka, nego u tome što je ovaj akademski diskurs većinom ostao zatvoren u akademskoj literaturi. Zato si ova izložba postavlja kao cilj predstaviti susret povijesti urbanih ustanaka s poviješću spomeničkih praksa odabranih radikalnih spomenika. Te su spomeničke strategije u prošlom stoljeću uvele nove formalne postupke u predstavljanju novih tema, kao što su teme proletarijata, međunarodnih revolucija, pitanja periferije i isključenih skupina. Odmah se postavlja pitanje: zašto bismo se pokušavali sjećati nečega što u društvo unosi disenzus i zapravo ga ruši? Ne samo da ustanci siromašnih predgrađa do sada empirijski nisu dobili spomenik, već tu nailazimo na dublji epistemološki problem sjećanja na sami disenzus. Jer nije li ključni cilj spomenika i sjećanja izgradnja kolektivne svijesti, koja će doprinijeti tolerantnijem i pomirenijem životu? Ali shvatimo li urbane ustanke ozbiljno, kao unošenje prijeloma i disenzusa koji imaju potencijalno detonacijske učinke na revolucionarne pokrete i drugačiju budućnost, moramo istovremeno postaviti i pitanje (ne)mogućeg sjećanja. Ovoj je izložbi stalo do promišljanja sjećanja, koje prekida s prevladavajućim misaonim shemama i spektakularizacijama nasilja.
Nacionalizam je u Jugoslaviji postojao već krajem šezdesetih kao snažna ideološka tendencija, ali ga ne možemo misliti bez jačanja liberalizma. Nestajanje socijalističke solidarnosti pobjeda je hegemone koalicije liberala i nacionalista
Spektakularizacija nasilja koja je odavno sveprisutna i moralizam umjesto kritike danas su glavne medijske strategije, naravno, uz njegovu pravnu kriminalizaciju?
Kada medijski diskurs reprezentira izgrede-ustanke, ovi su uvijek predstavljeni spektakularnim slikama nasilja: goreći automobili, sukobi s policijom, pljačkanje trgovina i materijalna šteta. Već samo ime ‘izgred’ govori o tome kako su izgrednici ljudi koji ne znaju misliti, a još manje politički komunicirati. Ključan je samo čin njihova (ne)jezika, tj. nasilja. Promatrani kroz tu prizmu, urbani se ustanci pokazuju kao lak plijen moraliziranja i kriminalizacije, ne samo od strane represivnog aparata države (policije, sudstva, sistema reedukacije), što bismo i očekivali, već i od strane državnih intelektualaca i oblikovatelja javnog mnijenja, koji u urbanim izgredima vide samo impotentni bijes isključenih (Žižek) i realizaciju konzumerističkih želja pljačkanjem robnih kuća (Bauman).
Ustanci predgrađa kao da više ne mogu potaknuti imaginaciju i solidarnost u društvu? Kako ih onda ‘ovjekovječiti’ spomenicima i što bi to danas uopće značilo?
Spomenik ustanku predgrađa po samoj formi treba obuhvatiti, misliti, ‘reprezentirati’, približiti se samoj formi ustanka. Kao što su jugoslavenski spomenici NOB-revoluciji, oni kasni modernistički, pokušaj da se formom dođe ne do jednostavne realističke reprezentacije, nego do promišljanja uvjeta i budućnosti revolucije u Jugoslaviji. Glavna poruka tih spomenika bila je otprilike kako NOB nije prošlost nego budućnost. Kada je riječ o ustancima, zato što se tu ne radi o pobjedama nego o negativnim spiralama nasilja, čeka nas više posla. Ali ne bismo trebali zaboraviti da je svaka uspjela revolucija, od buržoaskih do socijalističkih, mogla takvom postati i zbog sankilota ili revolta siromašnih masa. Teren revolucionarne politike nemoguće je zamisliti bez neke vrste reaktivnog nasilja prema objektivnom nasilju poretka. Naša ishodišna ideja bila je dakle dati skroman doprinos mišljenju ‘disenzualnog spomenika disenzusu’ ili prijelomnog spomenika prijelomu. Glavni zadatak onda postaje – umjesto pružanja stabilnosti, konsenzusa i pomirbe, koji bi samo predstavili neku marginaliziranu skupinu u njezinoj marginaliziranoj okolini – tražiti strategije koje grade životan arhiv, takav koji intervenira u sadašnjost. U tom smislu zazivamo spomenički, ali i kritički i politički rad koji bi učinio mehanizme iskorištavanja i isključivanja vidljivijima. Rad koji bi mogao proizvesti solidarnost između toliko različitih ‘nevidljivih’ skupina, s različitih krajeva svijeta.
Proturječja tržišnog socijalizma
U svojoj knjizi ‘Partizanski prijelomi i proturječja tržišnog socijalizma u Jugoslaviji’ varirate temu kako je ideologija ‘slobodnog tržišta’ došla taj projekt glave, puno prije negoli je etnonacionalizam zapunio ‘rupu’ u društvenosti koja se pojavila. Neoliberalizam nije samo izvana unesen u SFRJ, već je postojala, naročito među ekonomistima, i domaća sinteza neoklasičnih i socijalističkih teorija?
U knjizi se najviše bavim šezdesetim godinama, time kako se desila reforma tržišta s kojom su ojačale liberalističke struje, mada je i tvrda linija oko Tita u to vrijeme zajedno s Kardeljem naglašavala mogućnost snaženja socijalističke robne proizvodnje, robnog fetišizma i tržišta kao jedinog pravog regulatora, koje će onda i politički stvoriti uvjete za samoupravljanje, decentralizaciju i kritiku staljinizma. U toj se pripovijesti kritika staljinizma pokazala slijepom i neproduktivnom, jer je proizvodila mehanizam discipliniranja svake moguće jače državne intervencije – a u vremenima krize takva je politička organizacija i politička volja potrebna. Govorimo li samo o šezdesetim godinama u Jugoslaviji, tada ovdje još nema neoliberalizma, no stvari su se izmijenile u osamdesetima. Tada već postoje jasni vanjski i unutrašnji agenti koji teže jakoj reformi, takvoj reformi koja će još više demontirati ono zajedničko, mehanizme solidarnosti, međurepubličko planiranje. Na kraju smo dobili jake republičke suverenitete, Jugoslavija je de fakto postala konfederacija, a u ekonomskom smislu imamo već tada ne samo mjere štednje, već i povećanu eksploataciju, nezaposlenost itd. Nacionalizam je postojao već krajem šezdesetih kao snažna ideološka tendencija, ali ga ne možemo misliti bez jačanja liberalizma. Nestajanje socijalističke solidarnosti pobjeda je hegemone koalicije liberala i nacionalista, koja se npr. u Sloveniji događa u ime pomirbe i egzekucije postsocijalističke tranzicije, a u nekim drugim republikama tranzicije u rat.
Opće je mjesto kako je socijalistički sistem propao zbog manjka demokratičnosti, nepostojanja općih i demokratskih izbora i višestranačja. Je li utjecaj građana i radnika na odlučivanje tada bio manji ili veći no što je danas? Ako je kritički moment propasti povijesnih socijalizama bio u prekidu veze između partije i masa te njenog fokusiranja na očuvanje poretka, što su mase dobile uvođenjem mnoštva građanskih stranaka?
Stenografski kratko mogu reći kako su mase dobile formalni tip slobode: mogućnost da biraju svake četiri godine građanske stranke, koje na sličan način vodi jedna politička elita, ali koja zna puno manje od bivše i nema nikakvu političku viziju. Iako je jugoslavenski socijalistički projekt umro već početkom sedamdesetih godina, horizont jugoslavenskog političkog entiteta, federacije, socijalizma, solidarnosti, NOB-a, bio je sasvim drugačiji od ovih ‘novih’ horizonata tranzicije, tj. retradicionalizacije, ekstremnog nacionalizma, vladavine privatnog vlasništva i neoliberalnih politika. U tom smislu su mase u ‘bespućima tranzicije’ samo gubile svoja ekonomska i socijalna prava. U političkim odnosima s drugim zemljama postali smo poluperiferija koja čeka kako će biti eksploatirana. I koja se unaprijed samodisciplinira spram svjetskih moćnika i prije no što oni od nje to zatraže. Mase proizvode povijest, ali ne i tranziciju.
Bez kritike kapitalizma orbani će nam se vraćati
Otkuda tolika provala historijskog revizionizma u politički prostor zemalja nekadašnje Jugoslavije?
U osnovi, na djelu je revizionizam kao dio sveevropskog projekta antitotalitarizma, a koji za cilj ima dominaciju (neo)liberalizma, pa i po cijenu rehabilitacije raznovrsnih struja povijesnih lokalnih fašizama. Riječ je o vrlo direktnom i neskrivenom političkom neprijatelju, koji nam je poznat još od građanskih ratova početkom devedesetih. Možemo ga locirati između ekstremno nacionalističkih stranaka i Crkve, no i među inicijativama odozdo.
Mada, naravno, ne poštujem i ne podržavam tu opciju, kao pozitivnu posljedicu njihova djelovanja i diskursa uvažavam da se vjerojatno trenutno radi o jedinoj opciji koja, kada govori o Drugom svjetskom ratu, već dulje vrijeme spominje i revoluciju te činjenicu da je NOB imao revolucionarnu struju. Naravno, za razliku od lijevih revolucionarnih snaga i kritičkih intelektualaca koji kasnije promišljaju revoluciju, ovakve je radikalno desne opcije uvode u javni diskurs u vrlo reduciranom obliku, fokusirajući se na poslijeratne likvidacije u vezi s Blajburgom, Hudom jamom ili Kočevskim rogom. Moja teza je da su one bile samo jedan od momenata revolucionarnog procesa i da ih ne smijemo razmatrati izvan konteksta antifašističke borbe, pokreta i njegova imaginarija i težnje za drugačijim svijetom. Kao što znamo još od frankfurtske škole, u tranziciji i krizi trebamo govoriti o kritici kapitalizma i (neo)fašizma. U nas je ‘naciliberalizam’ postao dominantnim blokom sredinom osamdesetih, a taj blok još uvijek prevladava s većim ili manjim intenzitetom kako u EU-u tako i u našim zemljama. Proizvoljna kritika fašizma može nas okupiti spram radikalnog zla, koje se prikazuje u našim orbanima, ali bez kritike kapitalizma ovi orbani uvijek će nam se vraćati. S druge strane i kritika kapitalizma ne smije zaboraviti kada je vrijeme i na koji način proizvoditi politiku među masama, bez dogmatizma i sektašenja. Kriza pokazuje da je nova ljevica sada tek počela raditi, dok je ekstremna desnica u nekim zemljama već na vlasti.
