Nedavni kratki boravak u Beogradu, nakon nekoliko godina izbivanja, nije mogao proći bez makar par sati dugog obilaska Vračara. Ma koliko bilo to brdo-naselje iznad Slavije već godinama, uz Dorćol, središnje poprište nekih klasičnih suvremenih urbano-gentrifikacijskih trendova kada je Beograd u pitanju – promjenâ koje pod imperativima silâ kapitala čine i da svaki veći grad na ovom svijetu počinje dosadno nalikovati svakom drugom većem gradu na ovom svijetu – Vračar i dalje žilavo zadržava barem nešto od svog poznatog i tradicionalno poslovičnog šarma.
Zanimalo me zato što je isto, a što drugačije i promijenjeno, na uvijek vibrantnim mjestima oko Kalenić pijace i Čuburskog parka, te u okolnim ulicama što presijecaju Njegoševu i Makenzijevu. Stvari koje upadaju u oko jesu primjetno povećan broj i veličina uličnih grafita i zidnih murala u odnosu na otprije četiri godine, kada sam posljednji put bio tamo. Partizanovci su čini se definitivno prevladali zvezdaše na Vračaru, što je svejedno i nevažno jer su se jedni i drugi već odavno odrekli vrijednosti koje simboliziraju imena njihovih klubova. Uostalom, dobar dio nogometne navijačke subkulture već je decenijama poprište najgorih retrogradnih trendova koji ne egzistiraju izvan okova dominantnih nacionalističkih ideologija. Jedan od vizualno dojmljivijih murala, potpisuje ga tzv. JNA grupa među Grobarima, posvećen je liku i djelu Stjepana Bobeka, za koga će autori ustvrditi da je bio najbolji igrač Partizana svih vremena. No isti ti miješaju i stapaju takve motive respektabilnih sportskih legendi s grafitima koji štuju fašizam, pa odaju slavu i počast "heroju", a zapravo zločincu, Ratku Mladiću. General Mladić definitivno je najzastupljeniji lik-motiv na ulicama Beograda. Općenito je cijeli ulično-vizualni dekor Vračara, ali i ostatka glavnog grada Srbije, agresivno obilježen nacionalno militantnom etikom i estetikom. Tako jedan ogroman grafit posred Njegoševe ulice, ispisan na koloritnoj podlozi nacionalne trobojnice, nosi naziv "Srpska Sparta". Njegov popratni tekst, ćirilični naravno, glasi: "Ja ne odlučujem da li ću ići u bitku po tome kolika je sila koja mi preti nego po tome koliku svetinju branim!"
Tako to biva u državama i društvima koji desetljećima političko-ideološki oblikuju i održavaju kultove rata, sile i konflikta, pa se narodno-ulična identifikacija dešava i u ključu prepoznavanja s mitsko-historijskim simbolima režima uspostavljenog na striktno vojničkim načelima. Nema tu baš prostora za promociju demokracije, tolerancije, uvažavanja... onih vrijednosti koje simbolizira Atina, kontrapunkt Sparti u pojednostavljeno binarnoj percepciji. "Srpska Sparta" zaziva kozmičku pravdu za nebeski narod i njegovo pravo da svim sredstvima, računajući, naravno, i ratna, osvoji i obrani granice "srpskog sveta".
