Neka neće, tako i treba. Pa što bi one htjele, da doktori ubijaju tu jadnu djecu. Najbolje je to skroz zabraniti... Razgovarale su tako nedavno, i slagale se u svemu, dvije gospođe na jednom od zagrebačkih placeva, dva koraka udaljene od štanda na kojem kupujem jabuke. Očito da je bilo riječi o već staroj priči o liječničkom prigovoru savjesti, opciji koja je poodavno zakonski omogućena, stavljena na izbor ginekolozima i ginekologinjama u Hrvatskoj po pitanju (ne)obavljanja zahvata pobačaja.

Godinama već pratimo nepovoljan razvoj ovdašnje situacije s tim u vezi. Okolnosti u kojima žene u mnogim manjim gradovima i provincijalnim sredinama više ne mogu legalno obaviti abortus zato što u tim mjestima više nema liječnika koji bi to željeli učiniti, eskalirale su prije kojih mjesec kada se u javnosti i medijima pojavila informacija da se pobačaj više ne može napraviti ni u nekima od najuglednijih zagrebačkih bolnica. Radikalan je to primjer dekadencije jedne profesije, dokidanja minimuma postulata Hipokratove zakletve i konformističkog podilaženja struke konzervativnim društvenim trendovima današnjice. Kako bi izgledalo društvo u kojemu bi svaka javna služba dobila mogućnost prigovora savjesti, pa bi na primjer socijalna radnica prihvatila ili odbila medijaciju u nekoj obitelji s problemom nasilja, ovisno o svome vrijednosnom stavu prema patrijarhatu? Ili školski nastavnik, on bi bio u prilici odbiti izvođenje nastavnih sadržaja, recimo upoznavanje učenika s osnovama darvinističke evolucije, zato što je to možda protivno njegovom religiozno-konzervativnom svjetonazoru.

Slučajno ili ne, vremenski se otprilike poklopila priča o zagrebačkim ginekolozima i pobačajima s onim velikim prosvjedima građanki i građana Poljske koji su, bez obzira na pandemijska ograničenja, masovno izašli na ulice kako bi protestirali protiv daljnjeg uvođenja restriktivnih zakona kojima je pravo na legalan abortus u Poljskoj praktički ukinuto. Ultrakonzervativnim udrugama i njihovim političkim pandanima te istovremenim podržavateljima i promotorima, kao i nezaobilaznoj Crkvi, čini se vrlo dobro ide. A i oni neumjesni, patetični molitveni rituali ispred ulaza u bolnice očito daju rezultate po pitanju srozavanja društveno-političkog tretmana ovog i njemu srodnih prava.

Pravo na pobačaj dio je paketa onih krvavo teško izborenih ljudskih prava tokom 20. stoljeća, prava žena da slobodno odlučuju o sebi i svome životu. Kao i prava na mogućnost da se adekvatno i pravedno tretira kontekst u kojem izbor da se plod zadrži u svome tijelu ili ne nije tek sebičan hir navodno bešćutnih pojedinki, već vrlo često stvar životnih okolnosti, društvenih uvjeta egzistencije, obiteljskog nasilja, partnerskih odnosa i sličnih parametara određujućih za tu nerijetko jako tešku odluku.