Prenijeti kako nas drugi vide, što pišu o našim proizvodima i uslugama, klasična je oglašivačka strategija za kojom je posegnula i jedna ovdašnja firma za proizvodnju i prodaju mesa. U pozadini je samopromidžbeni narativ s tipično toplom, romantiziranom pričom o poduzetničkim počecima, malom obiteljskom poslu koji je krenuo iz hobija i želje da se familija zdravije prehranjuje, da bi potom sve izraslo do srednje velike kompanije za domaće tržišne proporcije.

Pa kako ih to drugi navodno vide? Pored opće konstatacije da je to "iskren i ispravan način proizvodnje" i znakovitog naglašavanja da se radi o "hrani bez otrova", tu je pokušaj izvedbe vrckavo duhovite opaske: "spas za sve nas bez baka na selu"; te finale marketinškog uratka u vidu zaključka da je to "meso za bebe". Ovo posljednje je središnji moto reklame, jake je crvene boje i veličinom slova odudara od ostatka oglasa. Upravo mi je taj dio privukao pažnju, pomalo me zbunio i pri prvoj asocijaciji natjerao na pogrešno razmišljanje da je možda doista riječ o nekakvom mesu za bebe. Nije mi poznato da nešto takvo postoji, niti da se preferira bebama davati meso u bilo kakvom obliku. No tko zna, možda se nešto promijenilo na tom planu, bebe su također potencijalno odlični potrošači i marketinško-reklamna industrija zasigurno ozbiljno računa s njima.

Uostalom, ni jedan dio populacije, kao niti jedan segment života, nije izuzet iz kapitalističke komercijalno-profitne kalkulacije. Djeca-potrošači su već odavno opće mjesto u toj priči. Ipak, ispostavit će se da mini slogan "meso za bebe" konotativno namiguje da je tu riječ o mesu koje je tako dobro i kvalitetno da se i bebe može njime kljukati, a kamoli ne servirati odraslima. Tu je i spomenuta deviza "hrana bez otrova". Zaista, pitanja prehrane i kvalitete namirnica, pesticida, genetski modificiranog sjemena i praksi oprašivanja polja suspektnim kemijskim tvarima, u suvremenom su svijetu postali tako veliki i opće poznati problemi pa je neki prehrambeni artikl moguće reklamirati i s takvom konstatacijom koja bi u normalnijem svijetu trebala biti podrazumijevajući standard. To je notorna ideja da bi hrana, svaka hrana, zamislite, trebala biti bez otrova. Ne bi li to valjda trebalo biti u rangu elementarnih ljudskih prava?

No tko za to mari kada kapitalistička industrija i logika zarade diktiraju pravila. Sve mi ovo često pada na pamet kada u dućanima naletim na odjeljak nazvan "zdrava hrana". Na stranu sad što se na tim policama može naći sve i svašta, recimo proizvodi poput mislija ili kaša za koje s obzirom na udio šećera i ostalih nabrojanih aditiva nije jasno kako i prema kojim standardima mogu biti označeni kao "zdravi". Što etiketa "zdrava hrana" uopće implicira? Da je ono što se u ostatku i većem dijelu dućana nudi, pa je nešto jeftinije od ovog prvog, nezdrava hrana?