Kakav je pravni položaj vanbračne djece i njihovih majki kod nas? Ukratko, nesnošljiv. To potvrđuje i analitički članak, objavljen u jednim dnevnim novinama. U njemu, uz ostalo, stoji: "Zar se kod nas može dogoditi da dade život vanbračnom djetetu neki muškarac ako zna da vanbračna mati, osim sramote, nosi i sve druge terete, kao što su troškovi poroda, uzdržavanja djeteta, sudski troškovi oko dokazivanja očinstva...
Ako zna da sudske parnice katkada traju godinama, a dijete raste i možda gladuje, pa i umre od gladi i bijede, kad zna da – ako i bude osuđen – da će svota koju će morati platiti biti tako mala da je neće ni osjetiti, kad zna da mizernu alimentaciju nikad neće utjerivati sud, već to mora činiti majka, kad zna da njegovo dijete neće nositi i njegovo prezime, kad zna da ga neće ni baštiniti…"
"Pravo je imao Petar Preradović, kad je rekao da ljudskom srcu uvijek nešto treba i da zadovoljno nikad nije…" Piše to jedan novinar, povlačeći usporedbu, a u povodu jednog čudnog zakona u – Americi, i poskupljenja vode u – Sarajevu! "U Americi su sami građani odglasali da neće više piti ni kapi vina. Čovjek bi pomislio da će poslije ovog zakona Amerikanci biti zadovoljni i – trijezni. Ali, nije tako: nisu ni trijezni ni zadovoljni, jer i dalje piju, a oni koji ne piju, vino prolijevaju u vodu, tako trujući jedino zdravo piće…
A u Sarajevu? Ni tamo nisu zadovoljni. Nezadovoljni su i žedni, pa neprestano zapomažu – vode, vode! Ali ne ovako skupe, jer uprava grada sada traži za jedan hektolitar vode strašnu sumu od – 30 para..!" U odnosu na ranije to je poskupljenje od – 12 para. Općinska uprava je, naime, ugradila svim potrošačima nova brojila po kojima će se sada točno znati koliko je koje domaćinstvo utrošilo vode. Sarajlije kažu da im je voda preskupa, ali novine podsjećaju "da u Beogradu plaćaju pet dinara za jedan hektolitar vode i to neusporedivo lošije od one sarajevske…"
Beogradska policija našla se pred naoko nerješivim problemom: u njezine prostorije s ulice je doveden neki gluhonijemi dječak koji je samo pismeno odgovarao na pismena pitanja detektiva Kecića. Ali dječakovo ponašanje bilo je toliko proračunato i tako namješteno da to detektivu nije promaklo, pa je počeo smišljati način kako da nadmudri "gluhonijemog".
I konačno se dosjetio: napisao je pismo tobože od dječakova oca u kojem je, uz ostalo, stajalo: "Bio sam ti našao odlično mjesto za posao u jednoj banci, ali kad su čuli da si gluhonijem, direktor je odustao da te zaposli…" Na to je dječak uskliknuo: "Nisam ja gluhonijem!"
Tada je nastao pravi preokret: ispostavilo se da se dječak zove Laslo Kovač, da je pobjegao iz škole u Mađarskoj i, da se preko Jugoslavije i Carigrada, želio dokopati Alžira i francuske Legije stranaca. Kad ga je detektiv upitao zašto je cijelo vrijeme glumio da je gluhonijem, dječak mu je odgovorio: "Ja znam jugoslavenski jezik, ali u Jugoslaviji malo tko zna mađarski, pa mi je bilo teško objasniti što sam naumio i kuda sam krenuo…" Dječak je odmah prepraćen do granice i tamo predan mađarskoj pograničnoj policiji.
