"Ne može meni nitko pričat' priče, odmah ja vidim jel' friško!"; "Toliko domaćeg, kao da sam pošla na pijacu"; neke su od reklamnih parola kojima jedan od vidljivijih inozemnih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj promovira svoju "tržnicu" na kojoj je sve "uvijek svježe". "Izgovaraju" ih tzv. obični, anonimni ljudi, "neki od nas", koji smo i inače već dosta dugo vremena poprilično zastupljene promidžbene figure u marketinško-oglašivačkoj industriji. Jeftini smo, tako "prirodni", spontani i ljudski, za razliku od skupih i fabriciranih, a nedodirljivih slavnih i poznatih, pa nas je zgodno s njima izmiksati u takvim agitprop narativima, sve kako bi reklame zadobile aureolu životnosti i neposrednosti.

U trgovačkim lancima, dakle, sve pršti od svježine i zelenila, proizvodi stižu u tren oka, od urodom bogatog polja do našega stola. I sve su to redom navodno "domaći proizvodi". A i poručuje nam se da "kupujemo domaće". No što je tu doista domaće? Malo toga, skoro pa ništa. Tek pokoji proizvod, tu i tamo, a u vlasničkoj strukturi kompanija još i manje. Ipak, u spomenutoj mini sintagmi gnijezdi se još jedna dvostruka konotacija. Prvo, agitira se na svijest i savjest odgovornog građanina da podrži domaću proizvodnju. Drugo, riječ domaće asocira na izvorno, kvalitetno, ono što još ima miris i okus. Naslanja se takva matrica na povijesno razdoblje u kojemu se traže pretpostavke za prelazak iz fosilnog u tzv. zeleni kapitalizam. U toj epohi niti jedan ozbiljan tržišni brend ne može sebi priuštiti luksuz da ne bude eko-bio friendly, pa njihovi proizvodi moraju biti rezultat navodno ekološki odgovorne proizvodnje, slijediti poslovnu etiku održivog razvoja i brige o okolišu.

Jasan uvid da sve veći broj konzumenata, naročito mlađih, želi umiriti svoju potrošačku savjest lukavim zavaravanjem vlastitog uma, te će u sklopu toga kompanijama isporučiti zahtjev za ekološki besprijekornim proizvodima, usmjerila je poslovanje korporacija u navedenom pravcu. No sve su to naravno puke tlapnje, priče za malu djecu. Eko-marketing, proizveden i uljuljkan u okrilju konzumerističke ideologije, nema drugi zadatak nego kreirati privid korporativne etičnosti, sve u svrhu održanja i povećanja stope profita. S obzirom na to da su takve prakse već višestruko prokazane kao lažne i licemjerne, skovan je i pojam kojim ih se označava: ekomanipulacija (eng. greenwashing).

I napokon, ono rijetko izgovoreno pri svemu tome, klasna dimenzija priče. Krajnji financijski teret cijena ekološki neprijepornih proizvoda i prakse uvijek je na krajnjem kupcu, a za te cijene znamo da nisu niske. Bilo da se radi o certificiranoj ekološki uzgojenoj rajčici od 40 kn za kilo, ili o električnim automobilima kojima bismo čim prije trebali zamijeniti naše dizelaše-zagađivače. Bio-eko friendly životni stil ima visoku cijenu.