Nekad u kasno proljeće ove godine, nekima od nas pažnju su privukli najava i program znanstvene konferencije koju je organizirala jedna ovdašnja privatna visokoobrazovna institucija. Sveučilište, štoviše. Konstatiram da je konferencija privukla pozornost na osnovu osobnog uvida u dinamične rasprave koje su se tim povodom povele na najvećem svjetskom društvenom mediju.

A razlozi za to nisu bili akademski ili znanstveni, odnosno značaj i zanimljivost tema, te izlagači koji su tamo najavljeni, već jedna bizarnost. U rasporedu programa dotične konferencije, između panela, na mjestima na kojima obično stoje imenice pauza ili coffee break, pisalo je – umrežavanje. Dakle, jasna sugestija organizatora sudionicima konferencije – pitamo se jesu li seriozniji kao znanstvenici ili kao poslovni ljudi, ili je takva dilema danas postala izlišna? – da pauze valja iskoristiti ne tek za okrepu i odmor, već i za stjecanja te podebljanja korisnih kontakata, odnosno bildanje socijalnog kapitala, rečeno u slogu starog Pierrea Bourdieua.

Već su godinama klasične znanstvene konferencije, one organizirane po principu otvorenog poziva za prijave, poprilično besmislene i dosadne. Ne samo zbog formata kratkih izlaganja, ograničenih na deset do petnaest minuta, pa ona nalikuju neinventivnim vojničkim raportiranjima o preliminarnim rezultatima izvedenih projektnih istraživanja, već i zbog imperativa spomenutog umrežavanja. Ta je praksa postala toliko odiozna da lagano briše pokrov nekadašnje kurtoazne mimikrije.

Tako možeš vidjeti mlađe znanstvenike i znanstvenice kako za vrijeme konferencijskih pauza mahnito trčkaraju po prostoriji od grupice do grupice, nastojeći uspostaviti kontakte s etabliranim likovima koji bi im, veliko možda, mogli odškrinuti vratašca za neke buduće lukrativne suradnje. Svojevrstan ritualni vrhunac su pogledi upereni ne u oči sugovornika, već prema njihovim prsima na kojima visi konferencijska kartica s imenom, titulom i institucionalnom afilijacijom. Pa se na osnovu tih podataka vrši početna preliminarna selekcija, procjena vrijedi li ili ne s tom osobom potrošiti nekoliko dragocjenih minuta umrežavanja.

Ne moraliziram, još manje optužujem bilo koga za to. Stvari su sistemski tako posložene. Srž problema je u strukturi zadanog modela. Stoga mi je draže u takvim prilikama, s malo vrijednom i rijetko kome zanimljivom karticom što mi je obješena oko vrata, povući se na marginu prizora i s nje promatrati minglanje. I vidi vraga, tamo možeš naletjeti i upoznati, ne da bi se pritom itko želio umrežavati, zanimljive ljude. Recimo, postarijeg profesora s manje poznatog američkog koledža koji mi je jednom takvom prilikom rekao da u konferencijskim pauzama gotovo isključivo razgovara s konobarima na šanku jer su mu češće oni puno interesantniji od kolega.