Od Velikog petka do Uskrsa, u crkvi Svetog oca Nikolaja u Vrlici čuvan je Hristov grob. Četrnaest naoružanih muškaraca u tradicijskim nošnjama i pod vodstvom harambaše za vrijeme liturgija od petka do nedjelje u parovima se smjenjivalo svakih tri do pet minuta oko posebno ukrašenog stola na koji je položena plaštanica - simbol Hristovog spuštanja u grob.

Riječ je o višestoljetnoj tradiciji srpskog stanovništva vrličkog kraja koja se prvi put spominje u crkvenim zapisima iz 1764. godine. Običaj je prekinut 1995. godine, a obnovili su ga vrlički Srbi 2005. u Batajnici. Njihovim je nastojanjem prije tri godine vraćen u Vrliku i tamošnju crkvu koja je nekoć brojila 1700, a danas tek stotinjak pravoslavnih vjernika. Živopisne nošnje, čuvari koji se bez riječi na harambašin znak - udarac kundakom o pod, smjenjuju oko groba sve do uskrsnuća i mogućnost da se na Uskrs sretnu iseljeni rođaci i prijatelji, ispunila je crkvu vjernicima.

- Čuvari su svjedoci da je Hristos uskrsnuo i zato nas sveštenici puštaju u crkvu naoružane, iako su ovo danas tek drvene replike starih pušaka - pojašnjava ceremoniju Slavko Krunić, rodom iz Otišića, koji je danas u Batajnici zadužen za izradu nošnji za čuvare. To nije nimalo lak posao jer se nošnja sastoji od čak 12 dijelova, među kojima se posebno ističu kapa ukrašena dinarima i perom, košulja protkana zlatnim nitima, prsluk s tokama, ilikama i alkama te čerma koja se nosi preko njega. Najsličnija je odori uskoka iz vremena kada je tu bila mletačko-turska granica.

- Čuvarom može biti samo vjernik iz Vrlike i devet okolnih sela, a uvjet je da je častan i pobožan. Najveća se čast dodjeljuje harambaši, koji se bira svake godine, na Veliki petak uoči iznošenja plaštanice - zaključuje Krunić.

- Izbor za harambašu mi je došao na rođendan baš kao rođendanski poklon. Zahvalan sam za ovaj znak poštovanja i znam da mi je ta velika čast dana jer sam u Čuvarima Hristovog groba iz Batajnice od samog početka - ističe harambaša Miroslav Borković, koji sa svojih 28 godina života spada među mlađe čuvare. Ne i najmlađe, jer tu su i 12, odnosno 13 godina stari Rade i Nikola Krunić. Rođeni su u Srbiji, a kao potomcima čuvara dopušteno im je sudjelovanje u straži.

- Malo se previše stoji, ali nije teško jer je velika čast biti čuvar - kaže Rade Krunić.

Višesatno stajanje pod teretom 15-tak kilograma teške nošnje prava je sitnica i za 84-godišnjeg Iliju Bilića.

- Odradio sam tri godine vojnog roka. Podigao sam četvero djece. Bio sam i fizikalac u lučkom pretovaru, i rudar i građevinar. I kad sam mogao sve to, mogu i ovu čast nositi. Ne daj Bože da bi odustao - kroz radosni smijeh govori Ilija.

- Čuvanje Hristovog groba običaj je i katoličkog stanovništva iz Vrlike, a u samom obredu kao i odorama nema značajnijih razlika - kaže Petar Škrbić, umirovljeni časnik HV-a iz Garjaka koji je, osim za posljednja tri Uskrsa, Hristov grob čuvao i '89. i '90. godine.

- Kada su naš i katolički Uskrs padali na isti dan, čuvari Hristovog groba bi nakon liturgije u mimohodu krenuli od crkve Svetog oca Nikolaja prema katoličkoj crkvi iz koje bi im ususret dolazili katolički čuvari. Našli bi se na pola puta, čestitali Uskrs jedni drugima, produžili u crkve - oni u našu, mi u njihovu, gdje bi cjelivali relikvije i ostavljali milodare. Po povratku bi se zapjevalo i zaplesalo kolo - prisjeća se Škrbić i navodi kako se radi na obnovi tog običaja. 

Jereja Borisa Medaka, vrličkog paroha, posebno raduje što je običaj čuvanja Hristovog groba obnovljen. Dolaskom čuvara iz Batajnice crkva Sv. oca Nikolaja, u kojoj je u posljednjih pet godina obavljeno tek šest krštenja i četiri vjenčanja, ispuni se životom. Bit će tako, poručuju čuvari, i dogodine.