Kada su u januaru ove godine supružnici Ilija i Kristina Bjelobrk najbližima prenijeli svoju odluku da će napustiti Srbiju i preseliti u Ilijine rodne Civljane, naišli su na podijeljena mišljenja, od podrške do neodobravanja. Dok su jedni razumjeli njihovu želju da žive u miru i okruženi prirodom, drugi su smatrali da im se u srpskim gradovima nudi više mogućnosti za pristojan život. No, svemu je ipak presudila želja Bjelobrkovih da budu gospodari svoga života i vremena, a ne gradsko ‘roblje’.
Ilija je svoje Civljane, tik pred punoljetnost, napustio u izbjegličkoj koloni traktora iz augusta 1995. godine zajedno s majkom, djedom i bakom te dvadesetak susjeda. Pet-šest dana prisilnog putovanja velikim je dijelom potisnuto u njegovu sjećanju, ali ipak pamti dolazak na granicu sa Srbijom jer je tada prvi put od odlaska zaspao. Probudio se u Banovcima, kod majčina brata.
- Nerado se toga prisjećam. Pamtim samo da je na hrvatsko-srpskoj granici ujak došao po nas, nakon čega sam zaspao kao malo dijete. U ujakovoj kući u Banovcima ostali smo neko vrijeme, ali smo se potom opet razišli na sve strane: majka i brat otišli su stricu u Batajnicu, djed i baka rođacima u Kaluđericu, ja sam ostao kod ujaka. Predugo je trajalo dok se nismo snašli – priča nam on.
Nakon što su nekako uspjeli podići kuću u Banovcima, Ilija nije previše razmišljao o povratku u rodno selo: godine su prolazile, smjenjivali su se poslovi i prilagođavalo se novom načinu života, pa je zavičaj ostajao u drugom planu. Prvi se put Ilija u njega vratio 2007. godine, ali ni tada nije ozbiljno razmišljao o stalnom povratku.
- Bio sam došao na tjedan dana zajedno s bakom. Naša je kuća bila djelomice obnovljena, ali se sve nekako doimalo tužnim, pustim i jadnim. Ipak, sve sam češće počeo navraćati, a najmanje dvaput godišnje po nekoliko dana – tumači nam Bjelobrk.
Potkraj 2016. godine upoznat će rođenu Zemunjanku Kristinu, koja će nakon nekoliko mjeseci zabavljanja izraziti želju da upozna momkov rodni kraj. Posjetili su ga već dogodine, nakon čega je ona poželjela živjeti u Civljanima.
- Prvi sam put ovamo došla u proljeće, kad se priroda počela buditi, pa je sve bilo u zelenilu i odisalo nekom svježinom. Posvuda su izvori pitke vode, a Ilija se zaista potrudio da mi u tih par dana dočara sve ljepote prirode i turističke potencijale ovoga kraja. Kako sam i prije znala razmišljati o odlasku iz grada i životu na selu, shvatila sam da bi se on mogao odvijati upravo ovdje - kaže Kristina. Danas se oboje toga prisjećaju s osmijehom.
- Rekla mi je tada da bi se i ona vratila, a ja sam je pitao kako će se to vratiti kad nikada nije ni odlazila – šali se Ilija, koji je nedugo potom došao pripremiti ‘teren’ za svoju skorašnju suprugu, kako bi bračni život započeo u prelijepom kraju uz gornji tok Cetine. Stigli su za stalno ovamo prošle zime, sredinom januara. Unatoč tome što ih nisu baš svi podržavali u odluci, par je dobro znao kako zamišlja nastavak života.
- Njegovi su čak i teže prihvatili našu odluku o selidbi od mojih. Moj je otac tokom svoga radnog vijeka imao priliku obići ove krajeve, znao je kamo idem, pa je podržao moj izbor. Najveća su mi podrška ipak bili sestra i zet. Željela sam s Ilijom napokon imati mir, živjeti ondje gdje nas neće buditi telefoni i buka grada, nego zvuci prirode i životinja koje jako volim. Ilija je bio zaposlen na dobrom položaju u francuskoj firmi s četiristotinjak radnika, a ja sam dvanaest godina provela u ugostiteljstvu. Oboje smo bili umorni od takve svakodnevnice, gomile obaveza i ljudi, pa je to presudno utjecalo na našu odluku – iskreno će Kristina. Namjera im je bila kupiti ovce koje će im biti odskočna daska i izvor prihoda: prvih su par mjeseci sređivali administrativne papire, prijave i ostalu dokumentaciju, potom nabavili 150 ovaca, korak po korak.
- Bilo je u početku puno obaveza, od sređivanja zahtjevne papirologije do čišćenja kuće, pripremanja okućnice i štala za životinje. Kad smo nabavili ovce, otvorila mi se mogućnost rada u jednom kninskom hotelu: premda nisam imala namjeru ponovno raditi kao ugostitelj, potreban nam je prihod koji još ne ostvarujemo od stočarstva. Da bismo se ozbiljno bavili time, moramo imati odgovarajuće štale, jer zasad koristimo rođakove. Tako sada radim u Kninu, a Ilija je preuzeo veći dio brige o životinjama – kaže nam vrijedna žena.
U novim su se životnim i poslovnim okolnostima oboje odlično snašli: njezin mali radni kolektiv sjajno funkcionira, a Ilija sam sebi određuje radno vrijeme. Prvo se, kaže nam, dobro naspava, pa popije kavu na svom balkonu s pogledom na Dinaru, a onda ovčice pusti na ispašu po par sati, baš kao i popodne; taj mir ni za šta ne bi mijenjao. Ne nedostaje im ništa osim porodice i rođaka koje su ostavili u Srbiji.
- Ovdje stvarno imamo sve; posao koji smo htjeli i zdrav život, čist zrak i izvorsku vodu, pa živimo u miru i bez prevelikog stresa. Fale mi jedino sestra i porodica, no imamo internet pa se i s njima možemo čuti kadgod hoćemo. A kad se zaželimo gradskih ‘radosti’ u obliku kupnje, vreve ili kina, sjednemo u auto i za sat smo u Šibeniku ili Splitu. Najbitnije je da čovjek prelomi kad je nezadovoljan, da odluči što želi. Posla ima, pogotovu na selu, samo ako želiš raditi i ako si spreman na odricanja. Tko kaže da posla nema, taj obično i ne želi raditi. Eh, još samo da nam je ovdje više ljudi, mlađih obitelji i djece – optimistična je Kristina.
Kad izgrade neophodne objekte, Bjelobrci će razmišljati o povećanju stočnog fonda, maloj sirani ili drugoj domaćoj proizvodnji. Oboje turističke potencijale dinarskoga kraja smatraju nedovoljno iskorištenima, unatoč tome što obližnja vrela Cetine iz godine u godinu posjećuje sve veći broj ljudi. Kada bi nadležni imali više sluha za te ljepote i mogućnosti, otvorile bi se prilike mnogim povratničkim porodicama i mladim obiteljima da ovamo, kako to Kristina kaže, dođu živjeti i raditi, a ne samo stariti i umirati.
