Zateknete li se u ovo predblagdansko vrijeme na sjecištu putova vrličkoga kraja koji vode ka većim dalmatinskim gradovima, vizualni je dojam sljedeći: Vrlika obasjana božićnim lampicama, kamena varošica titra čekajući nekoga da je izvede u pustu noć, dok susjedne Civljane, skrivene u skromnim kućama u desecima zaselaka, snivaju u rukavcima Cetine. Iz vlažne zemlje koja izranja oko seoskih putova mjestimice se puši kravlja balega. Krave i janjci na ispaši, niski oblaci s Dinare, prizor je koji ćete najprije vidjeti, dok neko tele za to vrijeme majci ne da mira. Čovjek ovdje pristiže naknadno, eno ga, gaca u čizmama, šutljiv, nepovjerljiv prema svijetu, utiskuje stope u tu mekanu zemljanu glinu dok oko njega trčkara jedan energičan border collie, koji kao da nije s ovog (psećeg) svijeta, pa mu se i oči smiju divlje u dvije boje: jedno je čudesno bijelo, a drugo obično, smeđe – kakav je to samo pogled! "Takav se oštenio", sramežljivo će vlasnik stada i psa, mladić kojemu nedostaje još neko vrijeme do punoljetnosti. Zatim mu glava utone u kabanicu, pogleda nas sa smiješkom vragolana i šutke nastavi dalje gacati.

Doista, već je opjevan taj naš kraj u lirici siromaštva; najmanja je to općina u zemlji, s proračunom koji jedva doseže 3,5 milijuna kuna, dok je za doček nogometaša izdvojeno čak dva milijuna kuna. Tako to posluje naša država. Ne postoje ovdje ni dućan ni pošta, a ni posla nema bogzna kakvog, osim ako vam radno mjesto nije upravo u općini ili kakvoj drugoj javnoj ustanovi poput komunalca, ili ako niste poštar pa vam je toplo dok naokolo razvozite poštu u službenom automobilu, ili najamnik u obližnjoj punionici prirodne izvorske vode Naturalis. Ako niste ništa od navedenog, ostaje vam da sa štapom u ruci nadgledate blago.

"Mišovi će nas pojesti. Čovjek će umrijeti, neće ga nitko obići. Ima nas pet-šest ovdje, sve ista generacija. Trebala je opština nekoga zadužiti da nas starije obilazi barem svako 15 dana", govori Stana Popović. "Nije to baš tako", smatra njezina snaha Ružica

Nakon objave rezultata lanjskog popisa stanovništva iz službene se statistike moglo pročitati da od 171 popisanog stanovnika u općini, u Civljanima nema više pravoslavnog življa, koje je ovdje odvajkada činio veliku većinu. I doista, ako se ravnate samo po rubrici "stanovništvo prema vjeri po gradovima i općinama", u Civljanima je upisano 99,42 posto ostalih kršćana. Pojašnjenje se ipak pronalazi u rubrici "osobe koje su se izjasnile kao kršćani i vjernici, prema vjerskoj zajednici po gradovima i općinama", iz koje je razvidno da se njih 126 izjasnilo kao Srbi, a 42 kao Hrvati, dok ih se dvoje izjasnilo protestantima. Ali zaludu vjera i nevjera: kakva je budućnost tog kraja uz Cetinu u kojem su Hrvati nacionalna manjina? Bi li se i pod kojim uvjetima Civljane pristale spojiti s nekom susjednom općinom i tako se možebitno započele ekonomski bolje razvijati? Prijedlog Vlade u svrhu racionalizacije troškova i koječega takvim bi općinama, ako ih možemo držati za riječ, pružio određene novčane poticaje i otpisao eventualni dug. O svemu tome mi u Civljanima ne znamo puno. Znamo tek da je onomad načelnik Petar Preočanin, nekadašnji član SDSS-a, poručio preko medija da bi se o tom pitanju trebalo odlučivati referendumom. No čini se da od ukupno 428 općina u Hrvatskoj one najsiromašnije zasad nisu baš zainteresirane za takvu ideju ili barem promišljaju kako iz svega izvući najveću korist za sebe.

Sva ta i druga pitanja imali smo namjeru postaviti spomenutom načelniku osobno, no na naše višekratne pozive i poruke, dan prije i na dan našeg dolaska, nije odgovarao. Nije to baš uobičajena situacija, barem ne iz našeg dugogodišnjeg skitalačkog iskustva. Ukazali smo se stoga u općinskoj zgradi, rekli bismo nečuvanoj jer vrata su ovdje otvorena, pa se čini da se svatko može za radnog dana prošetavati ogrubjelim općinskim hodnikom i provirivati u urede, tražeći – ta koga? Naišli smo tek na jednu gospođu u uredu na kraju hodnika, koja nije bila odveć zainteresirana da ispred nas, prema očekivanju, osobno nazove načelnika. "Snađi se, druže", lebdjelo je u oblačiću iznad njezine glave. Brojnim lokalnim dužnosnicima očito nije jasno da za svoj rad odgovaraju javnosti i da dugoročno nema koristi od skrivanja informacija.

Kako god bilo, u inat politici, moglo bi se i ovako reći: Civljane nastanjuju umirovljene radnice konfekcije i trikotaže, što je možda samo slučajnost, ali ipak... Tik do stare škole, ispred koje su nekad djeca seosko kolo igrala, jedna je kuća s visokim stepenicama s kojih nas promatra žena koja je nekoć u jednoj njemačkoj tvornici izrađivala čarape, a njezin od lani pokojni suprug radio u proizvodnji vune. Tako kaže da njezina germanska penzija u hrvatskim uvjetima – može proći.

Stana Popović: Bog vas nadario, da ove starce obiđete (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)

- Neka smo mi živi, i Srbi i Hrvati, ne mogu ništa reći, eto dvanaesta godina je minula otkako smo se vratili i nitko mi nije za to vrijeme ružnu riječ rekao - kaže nam gospođa Zelenović.

Anđa Zelenović stanuje u Ulici Bjelobrci, što je njezino djevojačko prezime.

- Vjeruj mi ako hoćeš, ali niti je lani kakav popisivač bio kod mene, niti sam se ja izjasnila po tom pitanju - kaže nam.

Otkriva nam i da ne zna čitati ćirilicu. Kako to, zar je nije učila u školi?

- Šta sam ja učila, završila sam četiri razreda - odgovara uz osmijeh.

Hvali snahu, nema dana da je iz Beograda ne nazove i pita za zdravlje. I nju i sina očekuje u selu uoči Nove godine.

Još niže, u zaselku Vukovići, samo janjci iz tora proviruju. Pokoji automobil parkiran je pred kakvom kućom, od kojih je neke progutala makija. Možda nas netko promatra iza prozora. Nije to uvijek lagodan osjećaj, to da vas netko promatra i nagađa o vašoj pojavi.

U Baričevićima, još jednom odjeljku Civljana, nailazimo na jednu mještanku, sjedi na nekakvom kamenu ili čemu već, pogledava prema stadu od 45 grla ovaca, pa onda izusti:

- Čemu služe ove puste općine? Mi, Vrlika, Kijevo, što će tolike općine? Služe samo za pljačku. Bilo bi normalno da se sve spoji u jednu općinu, da se okupi raštrkani narod. Najgore žive siromasi. Muž i ja živimo od svojih ruku, svojih deset prstiju, a nešto pomognu i dica, eto tako - govori.

Kaže nam još da se zove Ana i da je ratne devedesete kao Hrvatica provela u progonstvu u šibenskom Solarisu. A kad se spomene eventualna pomoć od općine, ona se gotovo uzruja.

- Ajme, sinko, ode mi tlak nagore.

Ružica Preočanin: Mi smo se među prvima vratili iz prognaništva (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)

Zatim dodaje da su i prije bili novinari i da su izokrenuli sve što je onomad bila rekla. Hajde da čujemo...

- Općina mi ništa nije dala - govori.

- A što ste tražili? - pitamo.

- Prvo mi nisu htjeli pokriti krov kuće. Bio mi je tu svekar pokojni, dililo se sve, njemu se ništa nije dalo. Načelnik je novinarima kazao da ovdje ima dvadesetero djece i da ta dica idu u Knin u školu. Kako da ne, istina je da samo njegova dica idu u Knin. Ovdje ni nema toliko dice. Nema ih - ponavlja.

Potom zbraja: dvoje, četvero, šestero, osmero...

- Nema ih više od desetero. Oni idu u Vrliku u školu - kaže.

Onda smo joj predočili službene rezultate popisa, na što nam je odgovorila da popisivač nije bio u njihovoj kući. Kad smo joj kazali za rezultate popisa po nacionalnoj strukturi u općini, ton joj je poprimio notu iznenađenja. Smatra da je to krivi podatak.

- Jesam ti rekla šta se ovdje radi, nemam ti što više reći. Šta se dililo, nama se ništa nije dodililo. Ni kravu, ni ovcu nam nitko nije dao. Imam poticaj od države na te ovce, ali oni dobivaju magarad, konje, krave, telad, junice, nama nisu jednu kravu dodilili, općina. Koji je problem, jer smo Hrvati - smatra Ana.

Uto, eto odnekud i njezinog supruga. Povišenim tonom ponovno je pred njim ispričala da ono što je jednoć izrekla novinarima, ta njezina istina nije osvanula u tom članku.

Oboje su cinični i nepovjerljivi. Kako i ne bi kad te život nagrize do kraja. Ili je sve stvar karaktera, tko bi ga znao. Suprug, koji nam se nije htio predstaviti, požalio se da nisu dobili ni kantu za otpad ispred kuće.

Dalje zaselci pustih kuća, među kojima protiče Cetina. Cetina je uz Civljane drugo naselje u općini. Uz samu rijeku nekoliko uređenih kuća, prave ladanjske, za odmor. Na njima je istaknuto da su pod osiguranjem. A u dijelu zaselka Preočani vremešna žena s dva janjeta kao dva psića do sebe, maše štapom prema cesti, prema nama. Eto nas začas kod nje, oduševljena je što vidi došljake.

Naš reporter s Anđom Zelenović (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)

- Eto, to je dobro, sretni bili. Jeste se ženili? Imate li djecu? Bog vas nadario, da ove starce obiđete. Imaš li, Rujo, i zere rakije? - obraća se zamalo 86-godišnja Stana Popović snahi koja je nadgleda s terase kuće, pa nastavlja:

- Ako bog da, nadam se da ću doživjeti 90. Osim mrene na jednom oku, nemam posebnih problema. Nego, jeste li čuli ide li netko svetom Vasiliju u manastir Ostrog u Crnu Goru? Jednom sam onamo išla, ali kažu da triput treba ići da bi ti pomogao - otkriva nam.

Dočekala je Stana trenutak da se nekome ispovijedi. Nema sumnje da ljudima ovdje nedostaje društvo, makar i najbanalniji razgovor. Jer teških tema ionako uvijek ima. Stana otkriva svoje misli i osjećaje bez uvijanja, bez lažne skromnosti, tako čestih kod gradskog stanovništva, otuđenog u uvjetima svoga postojanja. Zatim se zagledala u Cetinu što prolazi podno njezine kuće i izustila: "Jadna je to ljepota." Njezina janjad, Mrka i Gala, pogledavaju je i nekim svojim znakovima odobravaju staričine riječi.

- Mišovi će nas pojesti. Čovjek će umrijeti, neće ga nitko obići. Ima nas pet-šest ovdje, sve ista generacija. Trebala je opština nekoga zadužiti da nas starije obilazi barem svako 15 dana. Trebalo bi to dati preko novina - govori Stana.

- Nije to baš tako - obrecne se njezina snaha Ružica Preočanin, koja ima tek tri godine manje, premda se doima znatno mlađom.

Postoji rodbina u Kninu koja ih obilazi, postoje djeca koja im dolaze iz dalekih američkih država. Njezina je kći u Kninu udana za Hrvata, sin je u Beogradu; dvije kćeri žive u Americi i Kanadi.

- Lijepo je tamo, ali prazna je duša. Mi smo se među prvima vratili iz prognaništva - naglašava Ružica.

- Iz Vrlike nam triput sedmično dolazi kombi, pokretna trgovina. Dolazi nam poštar iz Kijeva. A ja, imam poljoprivrednu penziju od hiljadu kuna. Od općine nisam tražila ništa. Muž i ja smo nekoć izrađivali narodnu i seosku obuću koju smo prodavali po pijacama - priča Ružica.

No Stanina je mirovina veća, zaradila ju je u Bregenzu u Austriji, pa se njome itekako pomažu. Ondje je četvrt stoljeća radila u proizvodnji plastike, plastika joj i danas kuha pred očima. I tako se dvije žene pomažu. Ružica će u Beograd sinu za Božić, što je još jedna zanimljivost koja može neupućenome promaknuti: dok djeca ljeti dolaze u roditeljsku kuću na odmor, roditelji odlaze svojoj djeci zimi kako bi lakše iznijeli samoću.

Pri povratku, jedini tračak života bio je seoski restoran uz cestu. Za novogodišnju želju vlasnik Ivan Gutić poželio je da pronađe radnike – kuhare i konobare. Nudi dobru plaću plus hranu. Tih nekoliko gostiju koji su se ovdje okupili u predvečerje, zagledani su u vlastite dlanove. Broje li nešto u njima ili predviđaju kako će im biti dogodine, znaju samo oni.