Kakvi su rezultati popisa stanovništva na vrličkom području?
Broj građana srpske nacionalnosti jednak je onom za prošlog popisivanja – ovdje, najviše u Otišiću, ali i u Vrlici, Kosorima i Podosoju, živi 120-ak pripadnika zajednice. No budući da pada i broj stanovnika većinskog naroda, rastemo u postotku u odnosu na 2011., pa nas je sada oko 1,38 posto više. Malo nas je, dakle, ali smo kompaktni, pa neće biti bitnih promjena u radu i statusu našeg VSNM-a. Inače, ove smo godine održali četiri sjednice Vijeća, a predstoji nam još jedna. Kreću i pripreme za majske izbore, na kojima se nadamo popuni vijećničkih mjesta do barem 12 ili 13, ako ne i svih 15 na koliko imamo pravo, a ne deset kao u početku saziva. Baza VSNM-a je u Otišiću, ali ondje nemamo prostora za rad, pa sjednice održavamo u vrličkoj Gradskoj vijećnici. No unatoč prostornom nedostatku, riješili smo neke druge stvari – to je važno ima li se na umu da je Otišić do osnivanja Vijeća prije desetak godina bio praktički mrtvo mjesto. Sada je znatno živahnije.
Što je još aktualnoga u Vrlici i oko nje?
Najveći nam je problem lutajuća stoka, koja nanosi velike štete porodicama, kućama i imanjima. Ovdje su ljudi mahom stariji, pa su uslijed nemogućnosti bavljenja drugim zanimanjima usmjereni na poljoprivredu i stočarstvo, a takva stoka popase usjeve i travnjake, što sprečava proširenje aktivnosti. Iako smo više puta reagirali na taj problem o kojem su i mediji izvještavali, ništa se nije promijenilo. Grad je donio uredbu o načinima držanja stoke, no ona je mrtvo slovo na papiru. Osim toga, velika većina od desetak OPG-ova u sklopu otišićke općine nije na natječaju Hrvatskih šuma dobila u zakup šumsko zemljište s pristupom pašnjacima: dobio ih je samo jedan i to malu česticu, iako je stotine hektara podijeljeno drugim gospodarstvima vrličkoga kraja, a među njima i neka od nas udaljena i do 15 kilometara.
Kako radi vaše, također registrirano porodično gospodarstvo?
I dalje uzgajamo ovce: od 2013. imamo matično stado izvorne i zaštićene ličke pramenke, sada oko 550 grla. Meso prodajemo, a životinjski izmet, cijenjen kao eko-gnojivo, mijenjamo za druge proizvode, najčešće grožđe za izradu vina te maslinovo ulje. Nažalost, hranu za ovce moramo kupovati, jer od spomenute lutajuće pošasti ne uspijevamo obraniti prirodne izvore, svoje pašnjake. Međutim, u Otišić se nedavno vratio 42-godišnji Žarko Zagorac, koji se također bavi stočarstvom i koji svojih stotinjak ovaca drži zajedno s našima, pa nam je to od velike pomoći.
Kad kažete da je Otišić živnuo, na što sve još mislite?
Na pristupne putove, prije svega – naime, do 2010. nijednim se nije moglo proći osobnim vozilima, već samo radnima i 'terencima'. Sad su u priličnoj mjeri raskrčeni, a neki asfaltirani. S Gradom Vrlikom dobro surađujemo oko komunalnih problema, pa su nam lani ovdje asfaltirana tri puta, a u pripremi su još tri: dva u Otišiću i jedan u Podosoju. To je velikim dijelom zasluga našeg Vijeća, no svakako moram istaknuti i čvrstu i konstantnu suradnju sa županijskim VSNM-om. Vijećnici tog tijela zajednice snažno su nas podržali, pa je u suradnji s Gradskim vijećem Vrlike učinjen drastični pomak nabolje. Nažalost, Otišić je jedino selo Splitsko-dalmatinske županije koje još nema vodovod, ali smo s vodstvom Grada potegnuli i to pitanje, tako da je načelni plan već na stolu, sad slijedi projekt i papirologija. Nismo možda daleko stigli, ali smo se bar pomaknuli s mrtve točke. Mora se znati i to da Vrlika prije nije imala cisterne, nego su nam ih za dopremu vode osiguravali predstavnici naše manjine u Sinju. I to se sada promijenilo, pa je Grad pronašao novca za vozilo koje nas opskrbljuje kad je suša. Ipak, takva nam je dostava vode skuplja od goriva za automobil. U Dalmaciji je i inače teško bez vodovoda namiriti ljudske i životinjske potrebe za vodom, pogotovo ljeti. I struja je opet stigla do nas, valja reelektrificirati još svega nekoliko zaselaka, ali i to je u postupku. Signala za mobitel ponegdje ima a ponegdje nema, no takvim problemima znamo doskočiti. Teže nam pada što nema javnog prijevoza, unatoč tome što je u selu samo jedna djevojčica koja pohađa školu – i to u Kninu, gdje je iz tog razloga podstanarka.
