Gotovo 25 godina Terrence Malick nije autorski proizvodio filmove, ali jednom kad se vratio kinematografiji nije znao stati. U prvih petnaestak godina povratka ritam mu je bio umjeren, ali u posljednje dvije izbacio je tri dugometražna i jedan srednjometražni film, a još jedan dugometražni nalazi se u postprodukciji. Jedan od tih naslova je i dokumentarac ‘Putovanje vremenom – put života’, u kojem se nastavlja na kozmološko-geomorfološko-zoološke segmente iz veleslavljenog ‘Drva života’, znači na najslabije trenutke tog u realističko-poetskim dijelovima iznimno dojmljivog, ali u cjelini precijenjenog uratka.
Malick je očito izuzetno zaokupljen tzv. temeljnim pitanjima, postankom svemira i života na Zemlji, fenomenom vremena, smislom i besmislom, onostranošću i tome slično, a isto tako na estetskoj je razini predan oblikovanju te motivike na vizualno senzacionalan način, a ne zaostaje ni korištenje glazbe koja treba podcrtati veličajnost slike. Dok je rana dva filma iz sedamdesetih, ‘Pustaru’ i ‘Nebeske dane’, radio u umjerenijim produkcijskim okolnostima i stilski trezvenije, što ni na koji način nije naudilo oblikovnoj nadahnutosti tih radova, osobito ‘Nebeskih dana’, u kasnijim ostvarenjima nerijetko se gubio u manirizmu tzv. fluidno-plutajuće kamere (koja voli prilaziti vrlo blizu likovima) i voice overa, pa bi namjeravanu poetičnost smijenilo nešto poprilično blizu kiču, pri čemu je u ‘Tankoj crvenoj liniji’ imao silnih problema i s dramaturgijom jer je film čije minimalno trajanje vjerojatno ne bi trebalo biti kraće od četiri sata sveo na manje od tri, zbog distribucijsko-prikazivalačkih razloga.
U nas aktualni dokumentarac ‘Putovanje vremenom – put života’ kreće s prizorima koji vjerojatno rekreiraju postanak svemira (tzv. velikih prasak), kasnije slijede razne vrste snimaka – dimljenje iz vulkana, lava, gejziri, mikroskopski prizori, mnoštvo slika iz podvodnog svijeta, rekreiranje svijeta dinosaura i ranih primjeraka ljudske vrste, ali i današnji ljudi uglavnom snimani u etnografskom kontekstu, a sve to praćeno je nerijetko ‘važnom’ pa i pompoznom muzikom, te povremenim voice overima Cate Blanchett koja izgovara mudre iskaze poput ‘majko’, ‘zašto si me napustila’, ‘ti daješ, tako nesebično daješ’… Nesumnjivo vizuali, koji uključuju pregršt optičkih efekata, posjeduju veliku ljepotu, ali nekako je sve to očekivano s obzirom na temu, autorske ambicije i produkcijske mogućnosti, što ne znači da niz prizora neće izazvati fascinaciju, no potpisniku ovih redaka najzanimljivije su bile snimke suvremenih ljudi koje posve odudaraju od vizualne senzacionalnosti ostatka filma. Riječ je o prizorima koji djeluju kao dokumentarne snimke slabije tehničke kvalitete, takoreći skinute s YouTubea (no nije nemoguće da ih je u tom stilu snimio sam Malick), među kojima ima i onih vezanih uz izbjegličku krizu. Drugim riječima, nečem vrlo općenitom, a vizualno savršenom, pridodano je nešto konkretno, koliko god precizno neodređeno, i vizualno prepuno ‘grešaka’, kao vrlo svjež kontrapunkt ‘velikom’, ‘vječnom’, ‘zadivljujućem’ itd. Među pak tehnički superiornim scenama izdvaja se ona djevojčica snimanih Malickovim zaštitnim znakom – fluidnom kamerom koja dolazi u neposrednu blizinu tijela i hvata na primjer detalj uha djeteta.
Sveukupno, kakva je veza između svih tih prizora, jesu li oni nasumično posloženi po autorovoj intuiciji ili postoji neka racionalna motivacija, nije lako reći, a nije ni naročito važno. Film prolazi ili pada upravo na intuitivnoj razini, baš kao i oni koji se mogu učiniti njegovim svojevrsnim uvjetnim prethodnicima – Herzogova ‘Fatamorgana’ i Markerov ‘Sans soleil’. Najkraće rečeno, tko voli nek’ izvoli.
