Prije skoro pola stoljeća film ‘Planet majmuna’ Franklina J. Schaffnera, zasnovan na romanu Pierrea Boullea, osvojio je masovnu publiku intrigantnom premisom o majmunima kao dominantnoj vladajućoj vrsti i ljudima na životinjskim (majmunskim) pozicijama. Svršetak koji otkriva da je egzotični planet na kojem se ta travestija zbiva zapravo sama Zemlja djelovao je kao iznenadni udar groma i ostao jedna od najefektnijih neočekivanih poanti u povijesti filma. Silan uspjeh Schaffnerova ostvarenja polučio je četiri filmska nastavka i dvije televizijske serije, a gotovo 35 godina nakon izvornika, koji je odlično ostario i stekao znatnu reputaciju, Tim Burton se prihvatio rada na remakeu koji je međutim dao razočaravajuće rezultate, osobito s obzirom na režiserov ugled. Kompaniju koja stoji iza serijala, 20th Century Fox, to nije smetalo da deset godina kasnije pokrene novi projekt koji je naposljetku zaokružen kao trilogija sastavljena od naslova ‘Planet majmuna: Postanak’, ‘Planet majmuna: Revolucija’ i najnoviji ‘Planet majmuna: Rat’. Središnja autorska osobnost tu je Matt Reeves koji je režirao drugi te sunapisao i režirao treći dio trilogije, inače redatelj relativno niskobudžetnog ‘Cloverfielda’, jednog od najinteresantnijih spojeva horora i SF-a zadnjih podosta godina. Reeves je središnjim dijelom trilogije, ‘Revolucijom’, pokazao da ‘Cloverfield’ nije bio jednokratan uzlet, ostvarivši izrazito solidan film u strogo kontroliranim uvjetima rada u sklopu velikog holivudskog studija. Prvih otprilike pola sata završnog dijela trilogije, ‘Rata’, obećavalo je da će Reeves i taj film voditi dobrim smjerom, no ono što je uslijedilo rezultiralo je razočaranjem.
‘Planet majmuna: Rat’ isprva se, nakon početnih sekvenci obračuna ljudskih vojnika i majmunske vojske, bavi potragom male skupine majmuna predvođene karizmatičnim liderom Caesarom (Andy Serkis) za okrutnim vođom ljudske vojske Brigadirom (Woody Harrelson) koji je u zadnjem pohodu ubio Caesarevu suprugu i sina. Ta potraga zapravo je putovanje kroz zimske prirodne krajolike, ponegdje obilježene tragovima ljudske civilizacije, kao na svakom (filmskom) putovanju susreće se zanimljive osobe, u ovom slučaju zanijemjelu djevojčicu i simpatično blesastog majmuna samotnjaka. Reeves taj dio filma režira s dobrim osjećajem za atmosferu i nerijetko inzistirajuću na krupnim planovima majmuna kojima ih dodatno humanizira, ujedno ponudivši i neke dramatične situacije, ali od trenutka kad preživjeli članovi male skupine stignu na cilj, a to je nešto nalik koncentracijskom radnom logoru za majmune, iako donekle može asocirati i na zatočeništvo u koje su pali Indijanci u Fordovoj ‘Jeseni Čejena’, sve se počinje razvodnjavati.
Lik Brigadira je zamišljen kao varijacija znamenitog pukovnika Kurtza iz Coppoline ‘Apokalipse sada’, odnosno posveta istom, no Woody Harrelson nema ni grama Brandove karizme, a Reeves nije ni do pete Coppoli u njegovim najboljim danima. Scenaristički pokušaj da se Brigadir učini složenijim likom tako da njegova zloća dijelom bude objašnjena degeneracijom sina uzrokovanom majmunskim virusom neuvjerljiva je, kao što su i Caesarove duševne boli odjek mediokritetske psihologije Nolanovih filmova o Batmanu. Lik nijeme djevojčice zaglavi u dramaturškoj slijepoj ulici, a onaj blesastog majmuna izgubi se u manirizmu duhovitog sidekicka. Pokušaji subverzije kroz asociranje Caesara s kršćanskim mučeništvom pa i samim Kristom rasplinju se u patetičnoj osjećajnosti koja u prvi plan stereotipno dovodi (ljudsku i majmunsku) djecu, a sve zajedno obavija veo dosade. Iz nekog razloga kritika preferira ovaj film, a publika ga voli, no realno nema tu materijala za nešto kreativno ozbiljnije.
