Sedam godina nakon ‘Melankolije’ i incidentnog intervjua u kojem je iskazao naklonost za Alberta Speera i njegov arhitektonski talent te ustvrdio da razumije Hitlerovu iritaciju Židovima, zbog čega mu je otkazano gostoprimstvo na najznačajnijem svjetskom festivalu, Lars von Trier vratio se u Cannes s novim filmom ‘Kuća koju je izgradio Jack’. Grijeh mu je oprošten, ali ne i zaboravljen, što je vjerojatni razlog zbog kojeg je njegov novi naslov prikazan izvan konkurencije. Još od sredine devedesetih i ‘Lomeći valove’ von Trier je iz feminističkih redova prozivan kao ženomrzac, od spomenutog incidenta iz 2011. zna ga se etiketirati i kao nacista, barem po estetskim preferencijama, a on sam, sklon svađama i provokacijama, novim ostvarenjem očito je želio stvari zaoštriti do krajnosti.
‘Kuća koju je izgradio Jack’ bavi se likom serijskog ubojice (Matt Dillon) koji pripovijeda o svojim zločinima i teorijama, pri čemu je glavna motivacija ubijanja estetska, a žrtve su uglavnom žene. Narativna struktura, ništa neuobičajeno za Triera, sastoji se od poglavlja i epiloga, od pet ‘incidenata’, tj. priča o ubojstvima, i završnice u paklu gdje je protagonist dospio zbog svojih nedjela, paklu kroz koji ga vodi, kao u Danteovom istoimenom djelu, najpoznatijoj sastavnici ‘Božanstvene komedije’, antički pjesnik Vergilije (Bruno Ganz). S tim da su spomenutih pet poglavlja u vizualnom smislu retrospekcije, dok u sadašnjem vremenu Jack i Vergilije, u offu, povremeno raspravljački dijalogiziraju – Vergilije s pozicije autoriteta, Jack kao psihopat koji teoretiziranjem pokušava objasniti svoje postupke. Ključne točke tog teoretiziranja jesu ideja da (najveća) umjetnost proizlazi iz raspadanja, kao što najslađe vino nastaje iz sasušenih grozdova vinove loze, pa su tako preduvjeti za vrijednu umjetnost i ubojstva, uključujući masovna, pa i holokaust, a s tim u vezi je i druga Jackova ključna ideja da bi se visoko trebale cijeniti one povijesne osobe koje su za sobom ostavile veliko simboličko nasljeđe i mijenjale tok historije – Hitler, Mussolini, Staljin, Mao… Jack pritom posebno ističe Speera, tvrdeći da je on u svoje građevine ukalkulirao njihov (visoki) estetski nivo u vremenima kad će postati ruševine. Također, ustvrđuje i da su muškarci danas radikalno diskriminirani, samim svojim postojanjem osuđeni kao negativci. Takvo rezoniranje može se shvatiti i kao autorova bespoštedna kritika doslovnog i alegorijskog psihopatskog uma u aktualno trumpovsko vrijeme, ali i kao ironičan obračun s vlastitim kritičarima kroz osobno poistovjećenje s psihopatom, kao poruka – da, u pravu ste, takav sam kakvog ste me opisivali i optuživali, ali i mnogo gori. Ove provokacije na teoretsko-verbalnoj razini udružene su s onim slikovnima, gdje su najviše zgražanja izazvale scene sadističkog dječjeg rezanja pačićeve noge i ubijanja dvojice dječaka i njihove majke, iako ni ostali prizori nasilja nisu bitno manje uznemirujući. Zapravo, čini se da von Trier istovremeno želi uputiti kritiku i izazvati vlastite kritičarske osporavatelje, a nesporno je da što god da čini, čini to sa znatnom dozom ironije i autoironije, što međutim ni najmanje ne smanjuje dojam da je njegov film nastao iz adolescentskog prkosa, iz želje da šokira po svaku cijenu.
Rušenje tabua, poput onog o apriornoj dječjoj nevinosti, načelno je dobrodošlo, ali bilo bi daleko bolje da nije izvedeno u maniri šoka radi šoka. S druge strane, ‘Kuća koju je izgradio Jack’ svjedoči o silnom oblikovnom talentu svog tvorca – njegova kamera iz ruke i skokoviti rezovi, njegove ambijentacije i rad s glumcima i dalje su fascinantni. Tako da dojam ostaje krajnje podvojen, što i nije čudno kad je riječ o djelu autora koji je istovremeno i genij i infantilac.
