‘Bergman: Jedna godina, jedan život’, uradak autorice Jane Magnusson koji je Europska filmska akademija nagradila kao najbolji evropski dokumentarac, polazi od teze da je u stvaralaštvu, ali i privatnom životu Ingmara Bergmana postojala jedna prijelomna godina. Autorica smatra da je to 1957., kad je postao jednim od vodećih svjetskih sineasta zahvaljujući dvama tada premijerno prikazanim filmovima – ‘Sedmi pečat’ i ‘Divlje jagode’. No Bergman je 1957. realizirao i jedan TV film, radio-dramu po Gogolju, te dvije kazališne predstave, obje s ogromnim uspjehom – Ibsenova ‘Peera Gynta’ i Moliereova ‘Mizantropa’. Istovremeno, održavao je vezu s četiri žene, od kojih je najpoznatija jedna od njegovih omiljenih glumica Bibi Andersson. Stoga Jane Magnusson tretira 1957. godinu kao ključnu i postavlja je kao lajtmotivsku liniju, te je kombinira s onom dominantnom u kojoj kronološki izlaže Bergmanovu biografiju od djetinjstva do starosti. Magnusson nudi i obrazloženje zašto je te 1957. ‘Bergman postao Bergman’ – zato jer je shvatio da svoj interes za ljudsku psihu mora temeljiti na vlastitim iskustvima, iz čega slijedi nimalo originalan zaključak da su svi njegovi filmovi od 1957. nadalje bili na ovaj ili onaj način autobiografski.
Dokumentarac je sastavljen s jedne strane od isječaka iz autorovih filmova, prizora s njihova snimanja, niza intervjua u raznim razdobljima njegova života; s druge od razgovora snimanih u sadašnjosti, uglavnom s njegovim suradnicima. Ima tu dojmljivih trenutaka, poput dirljivih riječi Liv Ullmann da joj je Bergman bio najbolji prijatelj kojeg je ikad imala i da joj nikad ništa nažao nije učinio, što se očito odnosilo na općeprihvaćeno mišljenje o velikom umjetniku kao osobi koja se loše odnosila prema svojim partnericama i obiteljima, mišljenje koje je samokritički podržavao i on sam. No film sadrži, zbog njihove kratkoće i ne naročite relevantnosti, i nepotrebne izjave Larsa von Triera i Roya Anderssona, koje su uvrštene očito samo radi važnosti tih autora.
Među najzanimljivije trenutke ide razotkrivanje velike Bergmanove podvale iz autobiografske knjige ‘Laterna magica’, u kojoj je mrtav-hladan ispovijedao svoju fascinaciju Hitlerom i nacizmom, ali tvrdeći da je tada bio mali dječak. U stvarnosti, u to je vrijeme imao nekih osamnaest godina, a u filmu se pojavljuje svjedok koji govori o njegovom podržavanju Hitlera za vrijeme rata i poslije, čak i nakon otkrića holokausta. Sama autorica Magnusson pak ustvrđuje da je Bergman bio frapiran naknadnom spoznajom o zločinačkoj prirodi nacističkog režima, te da je nakon toga odlučio prekinuti svaku vezu s politikom, pa da se zato njome nije bavio ni u jednom svojem filmu. Čudna tvrdnja za autoricu koja bi trebala biti odlična poznavateljica klasikova opusa – naime, 1977. Bergman je snimio ‘Zmijsko jaje’, ostvarenje koje se bavi usponom nacizma.
U bolje trenutke filma idu i arhivski prizori intervjua s Ingmarovim starijim bratom Dagom, u kojem potonji priča kako je Ingmar, koji se predstavljao kao žrtva oca pastora, zapravo bio očev miljenik, dok je on, Dag, bio u nemilosti. Iz toga Magnusson zaključuje da je Bergman zamijenio svoju i bratovu poziciju, te da su njegova svjedočenja nepouzdana. No ni to nije neka novost, tim prije što Bergman nije skrivao da je u djetinjstvu lagao, a osim toga odnos privida i zbilje zaokupljao ga je kroz cijeli njegov opus.
‘Bergman: Jedna godina, jedan život’ ostvarenje je koje nudi površan, ali informativan pregled života i karijere velikana svjetske kinematografije i pritom se, zahvaljujući dobrom ritmu, lako gleda. A upravo je Bergmanov iskaz o ritmu bitno mjesto ovog dokumentarca: ‘film je nešto potpuno temeljeno na ritmu’, kaže slavni umjetnik, i dodaje – film je poput disanja. Riječi dostojne genija.
