Predsjednički izbori u Rusiji unatoč predvidljivosti ističu duboku krizu režima. Putin nema nasljednika, a iza kulisa zaoštravaju se sukobi oko političkog i privrednog smjera zemlje. Moskva je voljna nastaviti rat, pa i intenzivirati napore unatoč gubicima, a završetku sukoba trenutno ne teže ni ukrajinska ni zapadne vlade. Ruska pobjeda u Ukrajini ojačala bi nacionalno-konzervativne snage, represiju i hegemonijske ambicije unutar postsovjetskog prostora te produbila sukob sa zapadom, dok bi poraz mogao dovesti do preuzimanja vlasti od strane ekstremne desnice, ali i do raspada Rusije, ističe za Novosti politolog Felix Jaitner, analitičar berlinske nevladine organizacije Austausch (Razmjena) te autor više knjiga o Rusiji, uključujući nedavnu "Rusija: kraj svjetske sile", objavljenu u izdanju lijeve Zaklade Rosa Lucemburg i izdavačke kuće VSA:Verlag.

Prije pažljivo režiranih predsjedničkih "izbora" u Rusiji, na kojima je antiratnim kandidatima zabranjeno sudjelovanje, napisali ste da jedino zaista zanimljivo pitanje glasi hoće li ijedan od dozvoljenih protukandidata Vladimira Putina ostvariti do dvoznamenkast postotak. Prema službenim podacima Putin je dobio 87 posto glasova. Drugoplasirani je s 4,3 posto glasova Nikolaj Haritonov iz Komunističke partije. Na izborni dan bilo je prosvjeda, ali ne i masovnih. Što su vaši najvažniji dojmovi?

Posebnost predsjedničkih izbora bila je njihova predvidljivost, oko ishoda nije bilo dvojbe. Međutim, izbori također ističu duboku krizu režima. Krajem sljedećeg mandata Putin će imati 78 godina. Nova kandidatura gotovo je isključena, ali nasljednika nema na vidiku. Predsjednički izbori najavljuju prijelaznu fazu u kojoj ruska vladajuća elita kupuje vrijeme. No s obzirom na goruću krizu, unutarnje borbe za moć i borbe oko budućeg smjera zemlje, nipošto nije sigurno da će ova strategija i uspjeti.

U pobjedničkom govoru Putin je kao glavni zadatak istaknuo rat u Ukrajini te "snaženje vojske i obrambenih sposobnosti". Prema nekim predviđanjima Rusija bi mogla započeti novu mobilizaciju s ciljem provođenja ambicioznijih ofenziva nego li što su aktualne. Koja su vaša predviđanja?

Ruska vlada voljna je nastaviti rat unatoč velikim gubicima na frontu i financijskoj cijeni. Zapadne sankcije nisu, kako je predviđala njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, dovele do "uništenja Rusije", nego su ubrzale dezintegraciju svijeta na konkurentske geopolitičke tabore. U tom kontekstu sve ukazuje na to da ruska vlada pojačava svoje vojne napore, posebno zato jer smatra da je u ofenzivi. Iako Rusija posjeduje veće industrijske i vojne kapacitete od Ukrajine, ne treba očekivati skori slom ukrajinske vojske. Rusko napredovanje stoga će zahtijevati golemu cijenu, a brzi kraj rata nije na vidiku.

Posebnost predsjedničkih izbora bila je njihova predvidljivost, oko ishoda nije bilo dvojbe. Međutim, izbori također ističu duboku krizu režima. Krajem sljedećeg mandata Putin će imati 78 godina. Nova kandidatura gotovo je isključena, ali nasljednika nema na vidiku. Predsjednički izbori najavljuju prijelaznu fazu u kojoj ruska vladajuća elita kupuje vrijeme

Dio zapadne ljevice i pobornika realpolitike zagovara pokušaj pregovara s Kremljem, na koje bi prema njima trebalo prinuditi i Kijev. To znači prihvaćanje de facto podjele Ukrajine duž sadašnjih linija fronta te njenu vojnu neutralnost, kako bi se zaustavilo ubijanje i moguća opasna eskalacija. Protivnici te ideje tvrde da bi primirje samo Moskvi dalo vremena da obnovi snage za novu agresiju te da se Putinu ne može vjerovati, naročito sada kada misli da je u prednosti. Postoje li trenutno šanse za diplomaciju i kompromisni mir?

Uspješni mirovni pregovori pretpostavljaju da obje strane posjeduju iskreni interes za završetkom sukoba, a to ne vidim ni kod ruske i ukrajinske, ni kod zapadnih vlada. Uvjeren sam da je rješenje rusko-ukrajinskog sukoba moguće samo mirovnim sporazumom, a on zahtjeva ustupke obiju strana. Međutim, učinkoviti sporazum može biti postignut samo u okviru europskog sigurnosnog sustava koji prepoznaje sigurnosne interese svih aktera i ne pokušava ih nametnuti na štetu drugih. Prilika za uspostavljanje takvog europskog sigurnosnog sustava postojala je nakon kraja Hladnog rata, ali je zapadna strana, a to je također dio povijesti ovog sukoba, u više navrata odbijala ruske ponude, što je znatno pridonijelo sadašnjoj situaciji. Naravno, to ne može opravdati rusku invaziju Ukrajine, ali bez takve sigurnosne arhitekture rusko-ukrajinski sukob prijeti da potraje još desetljećima, a zajedno s njim i rusko-zapadno rivalstvo. Time se također povećava rizik nuklearne konfrontacije.

Ostane li Putin na vlasti do kraja mandata, vladat će dulje Rusijom nego li Staljin Sovjetskim Savezom. Zapadni promatrači, pišete, često odnose moći u Rusiji sagledavaju pojednostavljeno te su skloni sve objašnjavati kroz prizmu Putinove osobne diktature. Kakva je struktura vladajuće ruske elite, na čemu se zasniva njihova podrška Putinu i koja je njegova uloga?

Medijski fokus na Putina kao ličnost često previđa strategiju koju je slijedio otkako je na prelasku iz 1999. u 2000. preuzeo dužnost, a ona znači autoritarnu modernizaciju ruskog kapitalizma bez zadiranja u odnose moći proizašle iz 1990-ih. Nakon državnog bankrota 1998. godine nova se vladajuća klasa djelomično okrenula od neoliberalnih politika Borisa Jeljcina. Fazu kaotične transformacije trebali su odmijeniti "stabilnost" i "red". Kao dio dogovorene tranzicije vlasti, Putin je utjelovio novi politički početak, a novoosnovana stranka Jedinstvena Rusija utjelovila je međustranački konsenzus prethodno suparničkih frakcija vladajućeg bloka – regionalnih elita, oligarha proizašlih iz privatizacije, menadžera državnih tvrtki.

Po mom mišljenju, Putinova posebna sposobnost leži u posredovanju između tih frakcija i prevođenju njihovih interesa u koherentnu politiku. Na uglavnom zaboravljene masovne prosvjede iz razdoblja 2011. – 2013. režim je s jedne strane reagirao pojačavajući represiju, a s druge je pokušao svoju klasnu bazu proširiti integracijom takozvanih nacionalno-konzervativnih snaga u vladajući blok. Taj je korak snažno pomaknuo balans moći u korist onih koji kombiniraju represivnu domaću agendu s agresivnom, velikoruskom vanjskom politikom kako bi ojačale ruske sigurnosne i ekonomske interese.

Geopolitički razlozi jesu, smatrate, igrali neposrednu ulogu u donošenju odluke o napadu na Ukrajinu, no ističeta kako je odluka ruske elite o pokretanju agresivne vanjske politike vođena i ekonomskim interesima, pokušajem rješavanja unutarnje socio-ekonomske krize prouzrokovane privredom temeljenom na iskorištavanju prirodnih resursa te pokušajem pozicioniranja Rusije kao nezavisnog aktera unutar novog multipolarnog svjetskog poretka. Možete li to ukratko objasniti?

Pri odluci o invaziji Ukrajine razmatranja o sigurnosnoj politici su igrala neposredniju ulogu nego li ekonomski interesi. Geostrateška pozicija Ukrajine - kao tampon zone prema NATO-u, koja uključuje i pomorsku bazu na Krimu - važan je faktor koji je oblikovao rusku politiku prema zapadnom susjedu tijekom posljednjih trideset godina, kao i, usput, prema Bjelorusiji. U slučaju dvojbe taj faktor kratkoročno može pretegnuti nad ekonomskim interesima. U pozadini napada stoji i određena ekonomska racionalnost. U ekstraktivnim gospodarstvima poput Rusije izravan teritorijalni nadzor nad nalazištima sirovina ili cjevovodnom mrežom središnji je preduvjet stabilne akumulacije kapitala. Stoga su veze politike i ekstraktivnog sektora obično vrlo bliske. U ruskom je slučaju putem sudjelovanja u naftnim i plinskim tvrtkama poput Gazproma država čak i izravno upletena u ekstraktivni model. Iz toga razloga ekonomska i sigurnosnopolitička logika ne mogu biti jasno razdvojene. Rat u Ukrajini dominantnoj frakciji ruskog kapitala daje pristup novim profitima. Samo obnova uništenih područja ili nadzor plodnog poljoprivrednog zemljišta su biznis vrijedan milijarde dolara.

Zanimljivo je da su jedini pokušaj puča izvele snage iz vladajućeg bloka, koje su proizvod Putinovog sustava - a to je Grupa Vagner. Mislim da je nakon Prigožinovog neuspjeha još jedan puč zasad malo vjerojatan, iz jednostavnog razloga što Putina ne može zamijeniti nitko iz elite, a u slučaju nasilnog preuzimanja vlasti sukobi u vladajućem bloku otvoreno bi eskalirali

Među strukturalnim, dugoročnim uzrocima rata ističete gubitak ruske pozicije svjetske sile do kojeg je došlo raspadom SSSR-a, ali i kolaps industrijskog modela koji je nastojao izgraditi razvojnu alternativu kapitalizmu. Nakon 1991. Rusija se vratila perifernom položaju unutar svijeta kojim dominira zapad. Reakcija je revanšizam snaga koje zahtijevaju jednak status u međunarodnom poretku, slično situaciji u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata?

Središnje i stalno pitanje u međunarodnim odnosima je način na koji se nakon sukoba gubitnici (re)integriraju u postojeći poredak, dominiran od strane pobjednika. Za razliku od Njemačke nakon Prvog svjetskog rata, Rusija nije izgubila rat. No od kraja istočno-zapadnog sukoba je bila u stanju izvući mnogo manje koristi nego li Sjedinjene Države ili Njemačka. Kao posljedica suočavanja s privrednim padom, visokom društvenom nejednakosti i rastućim razvojnim razlikama unutar zemlje, narativ o okruživanju Rusije NATO-om se proširio te ojačao autoritarne nacionalno-konzervativne snage. One sve više slijede kurs sukobljavanja sa zapadom kako bi zaštitile vlastite interese.

Inače, Putin je o ovom razvoju više puta upozoravao zapad, primjerice u svom slavnom govoru na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu održanoj 2007. godine. Danas se iz medijskog izvještavanja često stječe dojam da je Putin prilikom stupanja na dužnost imao veliki plan koji je kulminirao invazijom Ukrajine. Prije smatram da je prijelaz na agresivnu vanjsku politiku simptom neuspješne modernizacijske strategije, u kojoj je balans sa zapadom predstavljao važan dio. Zapravo se ovisnost zemlje o sirovinskom sektoru tijekom Putinove vladavine pojačala. Samo izvoz fosilnih goriva obuhvaća preko 60 posto izvoza tijekom više od dvadeset godina. Nadalje, socijalna nejednakost u zemlji raste. Međutim, Rusija se ni politički nije uspjela u svjetski sustav integrirati kao partner priznat od strane zapada, pa njena periferna pozicija ostaje nepromijenjena. Agresivna promjena vanjskopolitičkog kursa u jednu je ruku pokušaj da se skrene pažnja s pogoršanja krize u zemlji, a u drugu teži ojačavanju međunarodne pozicije frakcija ruskog kapitala.

Prema službenim statistikama ruska ekonomija raste, a i MMF je za 2024. prognozirao rast od 2,6 posto BDP-a. Analitičari to objašnjavaju golemom ratnom potrošnjom odnosno ratnim kejnzijanizmom, ističući da to na neki način koristi radničkoj klasi. Rusko je društvo prije rata obilježavala golema nejednakost, pa je deset posto stanovništva kontroliralo 89 posto imovine. Kako je rat utjecao na klasne odnose, pokušava li režim i na ovaj način proširiti potporu?

Najveći profiteri ratnog kejnzijanizma su nacionalno-konzervativne snage i s njima povezane frakcije kapitala u industriji naoružanja, strojogradnji i sličnim sektorima. Zapadne sankcije te povezana strategija ekonomskog i tehnološkog odvajanja od Rusije doprinijele su izbijanju u prvi plan strategije supstitucije uvoza, koju zastupa ova frakcija. Naime, ruska je vlada prisiljena domaćom proizvodnjom nadoknađivati ovisnost o uvozu strojeva i opreme.

Promjena ekonomske politike također bi dugoročno mogla ublažiti regionalne razvojne nejednakosti, jer snažna državna potražnja za obrambenom opremom potiče industrijski rast i stabilizira ekonomski razvoj, naročito u područjima mimo Moskve i Sankt Peterburga. Međutim, nacionalno-konzervativni ratni kejnzijanizam uglavnom je ograničen na sektor naoružanja. Porast primanja može se s jedne strane objasniti porastom plaća radnika u velikim tvrtkama, približno 20 do 25 posto, te relativno visokim vojničkim plaćama, tri do četiri pita većim od prosječnih prihoda. No to je u suprotnosti sa stagniranjem plaća u javnom sektoru unatrag posljednje dvije godine, dok stvarna inflacija iznosi gotovo 30 do 40 posto. Rat tako zaoštrava društvene nejednakosti - dok sektori relevantni za rat cvjetaju, drugi sve više zaostaju.

Predsjednički izbori istaknuli su beznačajnost parlamentarne opozicije i od nje ne treba očekivati društvene promjene. Neinstitucionalizirana opozicija obuhvaća sve od radikalne ljevice do liberalnog sektora i ekstremne desnice. Zajednička im je organizacijska slabost

Putin je eliminirao svaku opoziciju, a mnogi protivnici režima su ubijeni ili u zatvoru. Režim se bliži totalitarizmu, tvrde pojedini analitičari. Kako procjenjujete mogućnost za nastanak ikakvog opozicijskog pokreta?

Razlikovao bih institucionaliziranu i neinstitucionaliziranu opoziciju. Pod prvom mislim na oporbene stranke u Dumi i njihovo vodstvo, koje ima čvrsto mjesto u političkom sustavu, pa čak i uživa ograničenu autonomiju sve dok ne prelazi granice koje postavlja režim. Predsjednički izbori istaknuli su njihovu beznačajnost te od ovih snaga ne treba očekivati društvene promjene. Neinstitucionalizirana opozicija obuhvaća sve od radikalne ljevice do liberalnog sektora i ekstremne desnice. Zajednička im je organizacijska slabost. Pojačana represija dodatno ograničava prostor djelovanja oporbenih aktera, a mnogi angažirani ljudi su od početka rata napustili zemlju. Stoga u ovom trenutku vidim malo izgleda za promjenu. No to bi se brzo moglo promijeniti ukoliko se zbog tijeka rata promijeni situacija.

Čini se da je Putin na vrhuncu moći. No ističete da slika o stabilnosti režima vara te da je režim u dubokoj krizi. Prigožinovu pobunu navodite kao dokaz da su se unutarnji sukobi od početka rata intenzivirali. Istovremeno smatrate da puč protiv Putina nije vjerojatan.

Na početku rata mnoge zapadne vlade otvoreno su polagale nade u državni udar pojedinih frakcija elite, opravdavajući tako pooštravanje sankcija. Međutim, zanimljivo je da su jedini pokušaj puča izvele snage iz vladajućeg bloka, koje su proizvod Putinovog sustava - a to je Grupa Vagner. Mislim da je nakon Prigožinovog neuspjeha još jedan puč zasad malo vjerojatan, iz jednostavnog razloga što Putina ne može zamijeniti nitko iz elite, a u slučaju nasilnog preuzimanja vlasti sukobi u vladajućem bloku otvoreno bi eskalirali. Međutim, iza kulisa se zaoštravaju prijepori oko gospodarskog i političkog kursa zemlje. Njihov simptom su i misteriozne smrti niza visokih ruskih menadžera. Konkretno, radi se o pristupu najproduktivnijim privrednim sektorima.

Po vašem mišljenju budućnost Putinovog režima usko je povezana s ishodom rata. U slučaju ruske pobjede previđate jačanje agresivne nacionalno-konzervativne frakcija vladajuće elite. Kakve bi bile posljedice za Rusiju i ostatak svijeta?

Pobjeda u Ukrajini doista bi politički i ekonomski ojačala nacionalno-konzervativne snage u Rusiji. Vjerojatno bi se pojačala unutarnja represija, a reakcionarne snage osnažile. Vojna pobjeda također bi dodatno produbila konfrontaciju sa zapadom. Rezultat bi manje bila velika vojna prijetnja istočnoeuropskim državama NATO-a, a više daljnja destabilizacija postsovjetskog prostora. Tu regiju obilježavaju brojni sukobi, primjerice između Armenije i Azerbajdžana ili Kirgistana i Tadžikistana, ali i građanski ratovi. Kako bi osigurale svoje hegemonijske ambicije, nacionalno-konzervativne snage bi nakon pobjede nad Ukrajinom vjerojatno pokušale dodatno ojačati svoju poziciju u postsovjetskom prostoru te intervenirati u tamošnjim sukobima.

U slučaju ruskog poraza predviđate scenarij u kojem vlast preuzimaju još više nacionalistički orijentirane snage, ali i mogućnost raspada Rusije. Najmanje vjerojatnom vidite mogućnost demokratizacije. Možete li elaborirati?

Buržoasko-liberalne snage su tijekom 1990-ih bile uvelike zaslužne za provođenje neoliberalne šok terapije. Time su u očima velikog dijela stanovništva trajno diskreditirane. Nadalje, liberalni tabor nema odgovor na brojne krize u zemlji: sve veće osiromašenje širokih slojeva stanovništva, sve snažnije regionalne suprotnosti i klimatsku krizu. Unatoč masovnoj represiji ekstremna desnica je i dalje najvidljivija oporbena snaga. Međutim, preuzimanje vlasti od njene strane zaoštrilo bi unutarnje proturječnosti Rusije do te mjere da ne bih isključio raspad zemlje, posebno na području sjevernog Kavkaza, gdje je situacija desetljećima obilježena nasiljem, državnim despotizmom i gospodarskom krizom.