Bogdan Denić umro je u splitskoj bolnici na uskršnji ponedjeljak, 28. travnja. Njegov definitivni odlazak, osim što je ostavio emocionalnu prazninu kod ljudi s kojima je Bogdan bio blizak, ostavio je i intelektualnu prazninu, prije svega u društvima Hrvatske, Srbije, BiH i SAD-a. Ali društva takvih nastalih praznina obično nisu svjesna, tek Bogdanovi prijatelji, poznanici i poštovaoci.
Tri stranice, koliko ih je na Wikipediji posvećeno Bogdanu, počinju sljedećom rečenicom: ‘Bogdan Denitch (born August 9, 1929) is an American sociologist of Yugoslav origin.’ Ispušteno je njegovo sudjelovanje u zadnjoj godini Drugog svjetskog rata, gdje se s australskim jedinicama probija kroz okupiranu Italiju i završava rat kao potporučnik negdje u Austriji. Pričao je kako je prepravio datum rođenja u dokumentima da bi ga uopće primili u vojsku. Bogdan se školovao u Francuskoj, njegov je očuh bio jedan od najbogatijih veleposjednika u predratnoj Jugoslaviji, nakon početka rata bježe prvo pred nacistima, a kako ni komunistička vlast poslije 1945. nije imala posebne simpatije prema bogatim veleposjednicima čak i ako su pomagali partizane, što je bio slučaj s Bogdanovom majkom, cijela obitelj seli u SAD. Mladi Denić želi biti nezavisan, zapošljava se kao fizički radnik, školuje se za alatničara, što je uvijek, i kao svjetski poznat i uvažen profesor sociologije volio isticati, učlanjuje se u sindikat metalaca, a noću studira. Godinama se bori za prava radnika u Americi, maršira zajedno s Martinom Lutherom Kingom u borbi za prava Afroamerikanaca, demonstrira protiv rata u Vijetnamu. Paralelno izučava sindikate i političke elite u svijetu, a posebno u Jugoslaviji, i na tim temama doktorira prvo na Sorboni u Parizu, a zatim na Columbiji u New Yorku. Tokom slijedećih dvadesetak godina Denić predaje po cijelom svijetu, piše desetak knjiga, surađuje intenzivno s praxisovcima i s filozofima i sociolozima iz Jugoslavije, ali ostaje ‘entitet za sebe’.
Prvi put sam Bogdana vidio na ‘Čovjeku i sistemu’, izuzetno interesantnim okupljanjima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na koja su 80-ih godina prošlog stoljeća (kako to daleko zvuči) dolazili neki od najinteresantnijih sociologa, filozofa i ekonomista iz Jugoslavije. Dobar dio onih koji su dolazili iz Beograda i Ljubljane bili su izbačeni sa svojih fakulteta zbog ‘nepodobnosti’. Kao kroz maglu sjećam se Denićevih polemika s Ljubom Tadićem i Mihajlom Markovićem, njegovog istančanog osjećaja za opasnosti nacionalizma, što je tek kasnije potvrdio razvoj događaja, njegovo argumentirano zagovaranje političkog pluralizma, ali i naglašavanje da nacionalizam nije ali može postati odgovor na pomanjkanje političke demokracije. Bilo je interesantno i samo slušati.
Kako je nacionalizam u Srbiji jačao, tako su Denićeve polemike i kritike Miloševića u medijima postajale oštrije. Poznata je jedna takva TV polemika u Beogradu kada je Šešelj prijetio pištoljem, a Bogdan, koji je Šešelja izazvao manje time što ga je nazvao šovinistom, a više što je dokazivao da je ovaj Hrvat, predložio je da obojica stave oružje na stol i nastave razgovarati. O toj slavnoj polemici indirektno je pisao novinar Miloš Vasić u ‘Vremenu’ (20.2.2003.): ‘Tri čoveka su bila u stanju da Šešelja zadrže u okvirima elementarne pristojnosti pri TV duelima: Bogdan Denić, Nebojša Popov i Nenad Čanak; sva trojica veliki, jaki, sa iskustvom i nezgodnog karaktera.’
Istina je da Denić nije tolerirao nasilnike, posebno političke nasilnike s radikalne desnice i otvoreno je kritizirao srpski nacionalizam i Miloševića kad je bio u Srbiji, a hrvatski nacionalizam i Tuđmana u ‘Feralu’ i gdje se već moglo tih godina u Hrvatskoj. Bio je član Demokratskog opozicijskog foruma kojeg smo osnovali 1991., isto kad i on svoju nevladinu organizaciju Transition to Democracy (T.o.D.), pridružio nam se kad smo osnovali Socijaldemokratsku uniju (SDU) 1992. i bio je jedan od njenih najaktivnijih i najutjecajnijih članova. Zajedno smo organizirali prvu (zajedničku) Ljetnu školu demokracije 1993. u Labinu (Bogdan je predložio Supetar, ali pod utjecajem lokalne HVIDRA-e hoteli su nam otkazali). To se dogodilo i slijedeće godine, ali smo školu održali u njegovom dvorištu u Jobovoj 23. Među ostalima bio je tu i Smoje, a stanovali smo privatno.
Tokom 90-ih je bio glavni organizator Ljetnih škola koje su se nekoliko godina održavale u Crikvenici i okupljale ljude iz država nastalih raspadom Jugoslavije koji su bili kritični prema vladajućim nacionalizmima u vlastitim državama. Od 2006. vratili smo Ljetnu školu ponovo u Supetar i tamo su se one redovno održavale do 2013.
Neke od Bogdanovih ideja, kao što je suprotstavljanje šovinizmu, promicanje socijalnih prava i skandinavizacija ovih prostora prihvaćene su i kao temeljne ideje Igmanske inicijative, regionalne asocijacije nevladinih organizacija u čijem radu je i Bogdan sudjelovao. O Bogdanu Deniću kao znanstveniku govore njegove knjige, a kao o javnoj ličnosti, ljudima koji ga nisu blisko poznavali, najviše govore mnogobrojne izjave i intervjui tokom posljednjih trideset godina. (1)
Malo tko je na ovim prostorima pokazao toliko dosljednosti i malo je onih koji se kao Bogdan Denić ne trebaju sramiti nijedne svoje izgovorene ili napisane riječi. A svojim prijateljima Bogdan će ostati u sjećanju ne samo kao čovjek impozantnog znanja i borbene prirode, nego i kao srdačna osoba renesansnog duha i puna životne radosti ili, kako mu je napisano za jedan davno slavljeni 9. august, kad su se smijeh i muzika izmjenjivali s ozbiljnim diskusijama u dvorištu njegove kuće u Supetru:
To bješe leut staroga kova, Solidna krma i čvrsta prova, Što voli pristat uz svaku braceru, Ne baca sidro al’ uzima mjeru.Sljedeću Ljetnu školu demokracije održati ćemo u Supetru u sjećanje na Bogdana Denića.
