Novinar, publicist, književnik i zadnjih sedam godina direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ) Emir Imamović Pirke u razgovoru za Novosti najavljuje novo izdanje najvećeg ljevičarskog festivala na obali.
Usprkos poteškoćama i manjku razumijevanja državnih vlasti, FALIŠ ide dalje. Ovogodišnji program sazdan je oko dvije glavne teme: rasta populizma i 30. obljetnice pada Berlinskog zida. Tko će biti FALIŠ-ovi gosti koji će govoriti o ovim temama?
Tko se u Hrvatskoj na državu oslonio, taj se usrećio nije. Kako kaže naš zajednički prijatelj Tomislav Fiket, režiser i one man video-sekcija festivala, da netko treba svako jutro upaliti sunce i odvrnuti more – ni toga ne bi bilo. Mi FALIŠ pravimo nekako, nekim čudom, na mišiće, dobru volju i rado odazivanje gostiju i gošći poput ovogodišnjih: Enza Traversa, Dubravke Stojanović, Pantelisa Kalaitzidisa, Christine Koschmieder, Ivana Čolovića, Vuka Perišića… da nabrojim samo neke od sudionica i sudionika koji će govoriti o ove dvije teme.
Populizam nije specifičan samo za tranzicijske države? Koji su razlozi njegova rasta?
Ja vjerujem, što ne znači i da imam pravo, kako nije svaki populizam loš, već je, kako u jednom tekstu piše Jakob Augstein, loš onaj populizam iza kojeg stoji loša politika. Na nesreću, takav dominira, jer su progresivne snage i u takozvanim tranzicijskim zemljama, ali i drugdje, u defanzivi. FALIŠ nije dogmatski i, da tako kažem, intelektualno jednosmjerni festival. Zato se nadam da ćemo o fenomenu populizma govoriti iz različitih aspekata i osvijetliti pojavu koja je u populizmu našla razlog za gušenje svake kritike. Drukčije rečeno, danas, kada vlada opravdan strah od desnog populizma, svaku kritiku poretka se može delegitimirati čim je se proglasi populističkom.
Koga publika od govornika još može očekivati?
Viktor Ivančić, Nataša Govedarica i Andrej Nikolaidis će predstaviti knjigu ‘Iza sedam logora’, dok će Damir Šagolj, fotograf svjetskog glasa i renomea, osim predavanja imati i obvezu – volju već ima – govoriti o pokojnom Hrvoju Polanu na otvaranju izložbe njegovih fotografija. Predstavit ćemo ‘Knjigu o jugu’ Jurice Pavičića koji će kasnije razgovarati s Inge Tomić-Koludrović, Draganom Modrić i Ivanom Biočinom o ženama žrtvama tranzicije. Žarko Paić će predavati o populizmu, Tvrtko Jakovina o Berlinskom zidu, a na FALIŠ se nakon puno godina, u ulozi moderatorice, vraća Katarina Luketić.
Dio programa je i veliki intervju s Igorom Mandićem koji će sasvim sigurno privući još više publike na ionako prepunu šibensku Malu ložu?
Kroz prethodne godine smo pokušavali, često i uspijevali, predstavljati šibenske autore i autorice, a eto, ove, sedme, dovodimo Igora Mandića koji je rođeni Šibenčanin. Naravno da ga nismo pozvali isključivo zbog toga, jer FALIŠ nije zavičajni klub, već zbog briljantne novinarske karijere, sjajnog književnog opusa i onoga što nije naučio, već se s tim rodio: krasnog bezobrazluka koji ne izbjegava kada kritički govori o onome o čemu vrijedi kritički govoriti. Ako je, a jeste, Enzo Traverso glavna zvijezda međunarodnog programa, onda je Mandić glavni lik makar domaćeg, iako će, slažem se, u večeri u kojoj će i on sudjelovati biti šteta što Mala loža nije velika. Iskreno, naš je minus što ga nismo pokušali dovesti ranije, a njegova veličina što je poziv prihvatio uz minimalne, njegovim godinama i zdravlju primjerene uvjete. Dolazak Igora Mandića nas čini ponosnim i nadam se da će onaj Šibenik koji održava festival i zbog kojeg je FALIŠ moguć, Igoru dati dovoljno razloga da se u Zagreb vrati kao ponosni Šibenčanin.
Redovito dio programa posvećujete dizajnerima, ilustratorima i fotoreporterima. Spomenuli ste prerano otišlog ratnog snimatelja Polana i možda najvećeg među njima Šagolja?
Damira Šagolja smo zvali godinama, ali je odgovor uvijek bio isti. Točnije, ja bih ga pitao gdje je, a on odgovarao: ‘Tamo gdje je trenutno najveće sranje.’ Njegovi životni i poslovni planovi su konačno omogućili dolazak na FALIŠ. Jedino što ne veseli jeste to prokleto poklapanje: umjesto da izložbu fotografija Hrvoja Polana otvore njih dvojica, otvorit će je, uz nas nekolicinu, Damir. Mogli smo, ako govorimo o kvaliteti njegovog rada, do sada napraviti šest Polanovih izložbi, ali kako kod nas postoje centralne i, da ih nazovem, satelitske teme, nije nam se uklapalo. Sada, kada Polana nema, ima te blistave knjige koja je njegov umjetnički i etički testament i uklopiva je u praktički obje glavne teme. Bilo bi ljepše da imamo Polana na FALIŠ-u onako, samo… Jebi ga, smrt je nepredvidljivi organizator naših života.
Kako uspijevate toliko godina održati FALIŠ? Državna potpora je mala, ako je uopće ima, a ni sponzori nisu ludi za politiziranim programom. Svojevremeno ste bili na rubu gašenja…
Nismo na rubu gašenja samo dok smo na rubu paljenja. Dosadili smo, vjerujem, i bogu i ljudima sa tom stalnom kuknjavom, ma koliko ona bila opravdana. Tako je kako je ili, što bi rekli Nadrealisti, pare nisu problem – para nema. Krpimo se iz godine u godinu, rastežemo ono što skupimo, štedimo gdje se može i bezobrazno koristimo silnu pomoć koju nam pružaju oni ‘nevidljivi’ sponzori: građani i građanke svojim donacijama, tvrtke koje nam daju abnormalne popuste i odgode, prijatelji festivala čiji je rad volonterski… Mi imamo tri financijska temelja: Grad Šibenik, Turističku zajednicu i Nacionalni park Krka koji osiguravaju nešto više od pola potrebnih sredstava. Ovo ostalo je poput igre na sreću: ili mi kucamo na stotinu vrata pa gdje prođemo ili se neka iznenada otvore. Sedmog FALIŠ-a ne bi bilo bez partnerstva sa Srpskim narodnim vijećem, Centrom za demokratsku tranziciju Crne Gore i njemačkim Forumom ZFD, ali i bez Šibenčana koji, kada voda dođe do grla, kažu čarobno: riješit ćemo nekako. I uvijek riješe. Nije to, iskreno, nimalo dobar recept, no mi bolji nismo pronašli, ma koliko se trudili. Državi valjda ne trebamo, dok međunarodne fondacije trebaju pizdarije kojima se nama ne bavi. Jednom ću, možda, ako doživim prosvjetljenje ili preživim moždani udar, razumjeti kako li se to FALIŠ ne uklapa u programske šeme kojekakvih lijevih fondacija koje naš nedosanjani proračun – a on je oko 30.000 eura – godišnje potroše na takozvane projekte za koje nitko nije čuo i čiji je efekat nemjerljiv jer je golim okom nevidljiv.
Dojam je da je ovako naglašeno ljevičarski festival u Dalmaciji moguće održati samo u Šibeniku?
Kada smo kretali, prije sedam godina, u Splitu smo mogli trajati možda dan, a u Zadru nešto kraće. Je li danas drukčije ne znam, a da pravo kažem, i ne zanima me. Mi smo šibenski festival, dok je Šibenik bio i ostao – nepokoreni grad! Kada god smo bili izloženi nekom obliku verbalnog terora, imali smo najviše publike. Neki fini ljudi, uređeni kao za krizmu ili vjenčanje, dolazili bi na Malu ložu možda ne samo zbog nas, već zato što ne vole da im se kvari slika malog svijeta u kojem je biti Šibenčanin ili Šibenčanka puno više od onoga što se stekne rođenjem.
