Na ovogodišnjem Fališu, kako stoji u pozivu, bit će najviše povjesničarki i povjesničara, koji se bave činjenicama za razliku od nacionalnih mitova i konstrukcija. Koja je tema ovogodišnjeg festivala?
Iako se od početka trudimo više suočavati sa budućnošću umjesto sa prošlošću, od živahne povijesti se ama baš nikako pobjeći ne može. Nakon što je potpredsjednik Vlade Boris Milošević otišao na obilježavanje ‘Oluje’, u srbijanskom tabloidu Informer – ‘neslužbenom službenom listu’ Aleksandra Vučića – opet je navedeno kako je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno 700.000 Srba. Nešto ranije, za vrijeme takozvane blajburške mise u Sarajevu, revizionisti su lupetali o pola milijuna Hrvata koje je, valjda, Tito ubio osobno, svojom nježnom ručicom. Da nema više niti jedne manipulacije prošlošću, a ima ih, hvala na pitanju, za šleper napuniti, imali bismo razloga pozvati ozbiljne, temeljite, neostrašćene znanstvenike da govore o tome zašto je ovdje, u pokojnoj SFRJ, povijest mučiteljica, a ne učiteljica života. Upravo je to, povijest kao mučiteljica, a ne učiteljica života, centralna tema osmog Fališa na kojem ćemo, vjerujem, ojačati obrambenu liniju činjenica nasuprot kojih su sumanuti konstrukti u kojima se manipulira žrtvama, brane zločinci i zločinačke tvorevine, pa se na toj kulturi laži bildaju mitovi i legende koje djeca nerijetko uče u školama, institucijama što su sve manje, kako bi rekao Sloterdijk, hramovi isprazne mudrosti, a sve više mjesta likvidacije povijesnih činjenica.
Što biste izdvojili od programa?
Ništa ili sve, kako vam drago. Mi smo mali, programski zgusnuti festival i nikada nam nije bila cilj kvantiteta, već kvaliteta. Prvo naime uspješno guši drugo, pa smo koncipirani tako da ne trajemo dugo, ali da ono što se u program dešava od prve do zadnje minute zadovoljava visoke intelektualne kriterije. Mene veseli što na neki način u Šibenik vraćamo dr. Stipu Grgasa koji je tu rođen, ali su ga karijera i znanstveni rad odveli u Zagreb preko Zadra. Također, raduje me što dr. Dubravka Stojanović sve više postaje suradnica, a ne samo sudionica, jer je Šibenik ionako desetljećima njeno ljetno mjesto stanovanja. Mislim da je važno što održavamo kontinuitet teološkog programa pokazujući da ljevica, za razliku od desnice, uključuje a ne isključuje druge zbog njihovog identiteta.
Prepoznatljivost Fališu svake godine daje i plakat – što je na ovogodišnjem?
Za naš vizualni identitet koji jeste, u pravu ste, upečatljiv i pamtljiv, zaslužan je art direktor Fališa Ante Filipović Grčić, dizajner koji dizajn ne promatra zasebno, već ga vrlo suptilno podređuje programu ne nudeći, nazovimo ih, predvidljiva i plošna rješenja. Zbog toga je svake godine značenje u oku promatrača. Tu je dakle osmica – iz vrlo jasnog razloga – koja je ujedno i pješčani sat, a promatrač može, ukoliko želi, procijeniti da li vrijeme curi ljevici koja se iscrpljuje čekajući da joj ovostoljetni sadržaj padne s neba – jer od starog, osim temeljnih vrijednosti, više koristi nema – ili vrijeme curi politikama isključivosti, klasnih razlika, nacionalizma i socijalne neprotočnosti.
Koliko će se ove godine festival razlikovati s obzirom na epidemiju?
Zbog posljedica pandemije trajemo tri umjesto četiri dana: neki naši važni sponzori su financijski uzdrmani pa smo se susreli sa zbilja nenadoknadivim manjkom sredstava. Osim toga, imat ćemo manje publike jer ćemo gledalište postaviti u skladu s epidemiološkim mjerama. Sve drugo je isto: mali proračun, višak entuzijazma, silna pomoć prijatelja i, naravno, mjesto radnje. Ne mislim samo na Trg Ivana Pavla II., već na Šibenik, na to, kako bi Funcuti rekli, drugo lice Dalmacije. Ono ljepše, da ne bude zabune.
