Ima li razloga za slavlje ili bar obilježavanje pomalo nevjerojatne dvadesete godišnjice tjednika Novosti u sredini u kojoj su ugasli mnogi tiskani i elektronički mediji, neki od njih s ozbiljnim simptomima zaraznog žutila, a preživio onaj za koji su pojedinci nerijetko zazivali ‘skidanje s državne sise’, pa ga čak i javno spaljivali? Očito ima. Redakcija je početkom ove godine već proslavila izlaženje 1000. broja specijalnim izdanjem s kronologijom razvoja lista, a kako je i 20. obljetnica pokretanja Novosti padala krajem iste godine odlučeno je da neće biti obilježena još jednom rekapitulacijom sadržaja, nego izgradnjom novog formata – izložbe. No ako ste na izložbi ‘Novosti 20/20’, postavljenoj u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo, očekivali odabrane naslovnice po kojima su Novosti najpoznatije, podcijenili ste odvažnost ovog kolektiva da ispita novi teren. Zahvaljujući konceptu dizajnera Nikole Križanca novinski je medij minimalističkim kustoskim odlukama pretvoren u čitljiv izložbeni narativ. Preciznije, nastala je izložba koja donosi 20 fotografsko-tekstualnih priča iz života Srba u Hrvatskoj.
Izložbi je prethodilo novinarsko i fotografsko istraživanje. Križanac je s članovima redakcije provodio sate i dane selektirajući priče u arhivu Novosti, među stotinama objavljenih, dok se fotograf i novinar Novosti Davor Konjikušić probijao crvenim Citroenom hrvatskim cestama, pa onda i stazama i bogazama, u potrazi za junacima tih reportaža koje su proteklih godina ispisali on i kolegice mu i kolege: Paulina Arbutina, Dragana Bošnjak, Milan Cimeša, Dragan Grozdanić, Nenad Jovanović, Vladimir Jurišić, Saša Kosanović, Anja Kožul i Vaska Radulović. Tokom ljeta 2019. Konjikušić obilazi i snima aktere, ponekad u novim okolnostima, diskretno bilježeći i portretirajući viđeno. Radni popis je više puta nadopunjavan jer, nažalost, nekih junaka više nije bilo na mjestima na kojima ih je tražio.
Sažimanje i reduciranje, svođenje reportaže na kratki interpretativni tekst, zapravo izložbenu legendu pripremljenu za nestrpljiv pogled ‘čitatelja’ izložbe, te odabir samo po jedne fotografije iz ciklusa, koja će na najbolji način portretirati lik, mjesto i vrijeme – to su bile upute kojih se pridržavao tim izložbe. Mimo uobičajenih stereotipa o ‘malim ljudima’ pojavljuju se osobe s imenom i prezimenom, s individualnim pričama i sudbinama koje su kamerom i perom profesionalno i empatično zabilježili novinari Novosti.
Izdvojivši u fokus izložbe ono što bi po mnogim ‘kritičarima’ Novosti trebala zapravo biti isključiva problematika Samostalnog srpskog tjednika – Srbi u Hrvatskoj, svedeni na folklor, getoizaciju ili putokaz ‘ako vam se tu ne sviđa, idite u Srbiju’ – redakcija je pokazala da itekako piše o tome kako Srbi žive, i to sistematičnošću kakvom se životima ‘malih ljudi’, bez obzira koje nacionalnosti bili, ostali mediji vrlo rijetko bave. Konjikušićevi fotografski portreti, kao i sažete novinarske priče/legende koje ih prate, tako postaju snažnim umjetničkim radom. Tankoćutni, odmjereni i istiniti, udaraju u pleksus. Konjikušić je više od zainteresiranog promatrača, fotografa na zadatku. Njegovo poistovjećivanje s prizorom u objektivu nenametljivo je, u stalnom povlačenju, pa ipak bolno, čak i kad kadrira vedar prizor poput nogometaša manjinske reprezentacije Srba na klupi igrališta iznad koje čitamo natpis ‘Domaći’. Pametnome dosta.
Portret nije samo osoba u kadru, nego i njezina okolina, rasvjeta, derutni prostori, ističe Konjikušić. Prolaskom vremena, neke sretne priče završile su loše, porodice su se raspale, rasule. A neke ‘teške’, poput one učiteljice Ranke Rod, aktivistkinje iz Vojnića, koja je ljeti radila kao pomoćna kuharica kako bi školovala sina, ili pak one Milorada Jandrića, svjedoka ustaških logora u Staroj Gradiški i dječjeg logora u Jastrebarskom, podnose se dostojanstveno, uporno i samosvjesno, pripovijeda Konjikušić. Znakovita je rečenica koju izgovara nekadašnji zidar Jovan Vukša iz bukovačkog sela Parčići, koji je nakon 15 godina život bez struje dobio solarne panele: ‘Sve ove godine živio sam kao u mrtvačnici. Sada sam drugačiji čovjek, vidim svijet. Volio bih ja da su postavljene žice, da imamo pravu struju, da možemo bojler paliti, ali i ovako je dobro. Samo neka svijetli.’
Uz ‘Priče iz Novosti’, koje je u suradnji s Križancem pripremila redakcija, na izložbi gostuje vizualni umjetnik i performer Siniša Labrović s instalacijom ‘Poziv na posrtanje’, kojom nas poziva na vježbu u posrtanju i na solidarnost s onima koji voljno ili sudbinski, uz nesebičnu pomoć drugih, posrću. ‘Posrnimo zajedno!’, poručuje Labrović. Ne čudi što je upravo Labrović, samostalni hrvatski umjetnik, pozvan kao poseban gost izložbe ‘Novosti 20/20’ jer je njegova pomno odvagana doza kritičnosti i humora veoma srodna slici svijeta i postupcima kakve nalazimo kod njegovih ‘supernjaka’ (drugova po peru), novinara Samostalnog srpskog tjednika Novosti.
Kao jutarnji uvod u izložbu koja se navečer otvara u Pogonu Jedinstvo na trnjanskom nasipu, Labrović je osmislio i nagradni kviz-performans ‘Pronađi Srpkinju’ pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Poziv na kviz je upućen svima, dotjeranim flanerima i takozvanim osiromašenim građanima. Dvije nasumično odabrane djevojke, skrivene iza kazališnog paravana, međusobno izmjenjuju pločice s natpisima koje ih predstavljaju kao ‘Srpkinju’ i ‘Hrvaticu’, stavljajući svakog dobrovoljnog sudionika performansa pred ‘tešku dilemu’. Jer, djevojke igraju uloge, a rekviziti su zamjenjivi, pa apsurdnost ‘izbora’ postaje još ogoljenija. Labrovićeva meta podjednako su i Srbi i Hrvati, odnosno njihove predrasude. On nas na posredan način podsjeća do kuda nas može dovesti proizvodnja malih, ali ‘presudnih razlika’.
Nema sumnje, i priče i fotografije koje donosi redakcija Novosti, i Labrovićevi radovi, trude se da odagnaju predrasude i postanu oslobađajući, da nas pozovu da konačno oprostimo jedni drugima ‘sličnosti i razlike naše’.
