I prije no što je 7. i 8. jula održan dvodnevni sastanak skupine G 20 u Hamburgu, u njemačkoj štampi, uglavnom lijevo-liberalnoj, povela se diskusija o smislu i besmislu takvih skupova. Točnije o njihovu legitimitetu, u nekim momentima možda čak i legalitetu, odnosno o nedostatku toga dvoga.
Globalni izazovi našega vremena, to su teme skupa G 20, a novinar Tageszeitunga Christian Jakob već u tom fraziranju vidi problem. Poput onih afričkih intelektualaca koji na pitanja zapadnjaka kako da se pomogne Africi odgovaraju: ‘Samo nam prestanite pomagati’
Pritom ne mislimo prvenstveno na onaj prvi, ‘spektakularan’ plan, koji takvi događaji proizvode. Naime da se u nekom policijski ‘preuređenom’ gradu, u ovom slučaju Hamburgu, u ime druženja i razgovora svjetskih moćnika koji i tako svakodnevno – javno i tajno, virtualno i uživo – razgovaraju, krše ili ‘suspendiraju’ na određeno sva moguća prava stanovništva i gostiju grada, primjerice ono na slobodu okupljanja, pretvarajući gotovo cijeli grad u zonu zabrane demonstriranja. Zato što se očekuje kontraskup velikih razmjera, pripremljen od bezbroj grupa civilnog društva (ali i dijela političke klase, o čemu se u nas ne govori), koji se onda i dogodi, uz redovan začin ‘medijski atraktivnog’ nasilja. Jedina ‘novost’ hamburškog skupa, po tom pitanju, bilo je zgražanje cjelokupnog njemačkog mainstreama postupanjem ‘vlastite’ policije koja je, naravno, prekoračivala svoje ovlasti, kršila zakone i propise vlastitog posla itd. i sl. Ali to je novost samo za one bez sjećanja jer je, kako su pedantno podsjetile berlinske novine Tageszeitung, u ‘zlatno doba’ antiglobalističkog pokreta 1980-ih u tom istom Hamburgu policija npr. opkolila miroljubive protivnike atomske energije, ne puštajući njih 861 iz obruča, u kojemu ih, doduše, nisu tukli, ali su ih držali 13 sati, bez vode, pića, toaleta itd., što također nije ostalo bez posljedica po zdravlje sudionika.
Napredak je valjda u tome da se sada svi moramo zgražati kada na jednom mjestu vidimo ljude poput Donalda Trumpa, Recepa Tayyipa Erdogana i Vladimira Putina koje se, često s dobrim razlozima, časti imenima autoritaraca i diktatora. No i u samoj Njemačkoj pojavio se rascjep, ne samo na miroljubive i militante među prosvjednicima, nego i (uostalom, kao i kod nas) na one što tvrde kako su gore spomenuta gospoda prvenstveno novi fašistoidi, fundamentalisti, nacionalisti, seksisti itd. A da to sve, ako uopće, i nema puno veze s kapitalizmom i temama ‘klasične’ ljevice, koja je uvijek protiv kapitalizma, imperijalizma, kolonijalizma, za samoodređenje naroda. Dakle ako Erdogan dolazi kao gost na skup G 20 da bi razglabao o budućnosti globalnog kapitalizma, kaže npr. Lars Quadfasel, koji je u ljevičarskom časopisu Konkret, što pokušava nastaviti njemačku tradiciju kritičke teorije, naširoko obradio i fenomen Trumpa, sve je u redu. No kao netko tko vodi suvremenu Tursku poništavanjem svih prosvjetiteljskih kulturnih i političkih tekovina, od vremena Kemala Ataturka do danas, u smjeru jednog islamističkog režima, on kao takav ekstremist nije dobrodošao. Na takve teze, trganje veza između dviju strana istoga svijeta, Horkheimer i Adorno se mogu samo prevrtati u grobu.
Hamburški vijećnik Wolfgang Schmidt prozvao je parlamentarca Jana van Akena da se demonstranti nisu dovoljno jasno ogradili od nasilnika u svojim redovima. Van Aken mu je odgovorio da nije primijetio neku reakciju hamburškog Senata protiv Erdogana i Putina…
U nekoj vrsti zadnjih uporišta pokušaja liberalnog i objektivnog medijskog izvještavanja i komentiranja, tu tradiciju danas u Njemačkoj, začudo, čuva onaj slabiji – ljevica. I to razgovarajući često sama sa sobom. Tako se pod naslovom ‘Smiju li to oni?’ u subotnjem tematu posvećenom skupu G 20 sučeljavaju redaktor Tageszeitunga iz Hamburga Gernot Knödler i šefica službi istih novina u istom Hamburgu Lena Kaiser. I dok linija argumentacije prvoga ide na to kako je dobro da najmoćniji ipak razgovaraju te da to ne mora biti nužno na račun nemoćnih i odsutnih, protiv UN-a itd., kako tvrdi većina tamošnjeg civilnog društva, od Attaca do raznih crkvenih organizacija. A najbolje od svega je što to oni čine u našem Hamburgu, u našoj slobodnoj njemačkoj državi, a ne u nekom autoritarnom zakutku svijeta, gdje misle da ih nitko ne vidi… Kolegica Kaiser misli pak sve suprotno. Od skupa stradaju, ni krivi ni dužni, građani Hamburga, okupljeni moćnici produciraju se po svim pravilima desnog gramšijanizma, stavljajući nam pod nos sliku svoje hegemonije u jednoj strukturi kapitalističkog gospodstva na koju ih nitko nije ovlastio. Da, i pomažu Njemačkoj da i ona svijetu pokaže da može, ako i kada treba, biti policijskom državom.
A o čemu to uopće pričaju vođe skupine G 20, tj. 19 industrijski najrazvijenijih zemalja plus EU, još tamo od 1975., kada su bili G 7, a okupila ih je ciklička kriza kapitalizma, koja je tada detektirana kao azijska? Pa o razvoju i rastu. Rastu über alles. Tada, dok je ekonomija još bila odvojenom sferom i nije, kao danas, prožimala ‘sve sfere društva’, time su se bavili ministri financija. No nakon zadnjeg kriznog vala, početak kojega možemo smjestiti u 2008., ekonomija je opet postala prevažna da bi se prepustila ekonomistima. Tako kaže floskula, koja ipak namiguje na to da bi trebala postojati neka ‘normalna’ privredna aktivnost, bez politike. Širenjem tema (koje selektivno otimaju UN-u i preformuliraju po svome nahođenju), ovaj skup čas spašava okoliš, čas klimu od globalnog zatopljenja, ali i porezni sistem i grozotu tih oaza i rajeva u koje skrivamo svoj novac, a ne bismo smjeli.
Treba spašavati ako ne već sam rast, ono još, što općenitiju, vjeru u njega. Boriti se protiv skepse, koja sve više okružuje bajku o slobodnom poduzetništvu bez granica i slobodnim tržištima, bez ograda i barijera. Dobro, barem za robe, ako već ne za ljude. Dobro, barem za normalne političare, ako već ne i za protekcionista Trumpa. Za njega smo učinili već dosta što mora i dalje slušati o Pariškom klimatskom dogovoru, iako je rekao, kao hrvatska vlast u nečem drugom, da po tom pitanju ‘ne priznaje arbitražu’. Dobro, svi će reći nešto o unapređenju zdravstva, sigurnosti na digitalnim mrežama ili o potrebi da se problemu izbjeglica i migranata priđe koordinirano i na međunarodnom nivou. A s Afrikom trebamo partnerstvo. Uostalom, ne traje li ono, na svoj način, već stoljećima? Preporuka G 20 je da treba stimulirati privatne ulagače i investitore u infrastrukturu, jer ta je tamo uglavnom u lošem stanju.
Globalni izazovi našega vremena, to su teme skupa G 20, a novinar Tageszeitunga Christian Jakob već u tom fraziranju vidi problem. Poput onih afričkih intelektualaca koji na pitanja zapadnjaka kako da se pomogne Africi već generacijama odgovaraju: ‘Samo nam prestanite pomagati.’ Za ‘globalne izazove’ nekada smo imali Ujedinjene nacije. A tko danas zna, a ako zna shvaća ozbiljno, ‘Agendu 2030’? Pod tim imenom traje naime program UN-a za iskorjenjivanje siromaštva. Koliko nevladinih organizacija širom svijeta govori o vezi migracija ne samo s klimatskim promjenama nego i s potpuno pogrešnom agrarnom politikom, koja se ne vodi samo u nekim udaljenim zakucima svijeta nego npr. i u Hrvatskoj? Koliko ljudi zna, a onda i shvaća ozbiljno, da je Svjetska trgovinska organizacija (WTO), čiji počeci, pod inicijativama UN-a, nisu zločinački, poput većine njezinih sadašnjih mjera, pokrenula uz učešće 164 države rundu pregovora iz Dohe, koja je trebala dovesti do uravnoteženijeg prisustva svih država u svjetskoj trgovini? Jednostavnije je uključiti se u pomoć gladnima u Istočnoj Africi gdje, po riječima službi UN-a, traje najveća ‘humanitarna kriza’, tj. pomor od Drugoga svjetskog rata, u kojoj je već 23 milijuna ljudi ugroženo od smrti od gladi. Pa ako to ima neke veze s poreznim oazama i rajevima, tj. izbjegavanjem poreza od strane vlasnika korporativnog svijeta, u kojima istodobno jalovo stoji obran novac ovoga svijeta, a ima, zašto to nisu teme Generalne skupštine i ostalih tijela UN-a? A ne nekakvog skupa bogatih predstavnika bogatih, koji se toga sjete kada količina financijskih špekulacija načne previše ‘normalnih’ korporativnih poslova. Posljednja velika konferencija UN-a o razvoju održana je 2015. godine u Addis Abebi, a na njoj su zemlje globalnog juga predložile pokretanje jedne nove organizacije koja bi, kao agencija UN-a, nadzirala puteve poreznog novca. No najrazvijenije industrijske države odbile su sve takve planove. Pa što će im, kad imaju OECD pod svojom kontrolom?
Zadnja debata iz njemačkih medija koju ćemo ovdje spomenuti bila je ona između Wolfganga Schmidta, člana gradskog vijeća Hamburga i jednog od organizatora skupa G 20 u tom gradu, i Jana van Akena, člana lijeve frakcije u njemačkom Bundestagu, ujedno jednog od organizatora protudemonstracija 8. jula. Nju navodimo kao primjer da njemačka politička klasa nije tako jedinstvena kada su ‘strateški ciljevi’ zemlje u pitanju, kao što je to primjerice ona hrvatska (bliska bezostatno pogledima na svijet njemačke desnice). Jan van Aken bio je protivnik održavanja skupa u Hamburgu. Predložio je tamo okupljenim moćnicima da ako se već žele sastajati, to čine na nekom brodu ili mjestu gdje neće paralizirati život čitavih gradova. Za Schmidta sve stoji, naravno, obrnuto. Pa gdje će ne samo najmoćniji nego i vođe najslobodnijih zemalja svijeta (i on dozvoljava iznimke) nego u slobodni grad Hamburg? Zar želimo poslati signal da 20 najznačajnijih zemalja svijeta više nisu demokracije? Skup G 20 nije demokratski, odgovara mu parlamentarac van Aken, dodajući politički bitno pitanje: otkuda legitimitet toj manjini da odlučuje o pitanjima koja će pogoditi tamo neprisutnu većinu zemaljske kugle? Na svijetu postoje 193 zemlje i svaka zemlja treba imati svoj glas! Institucija koja je to načelo shvatila već postoji – to su Ujedinjeni narodi. Schmidt je na to pokušao reći kako zaključci ovakvih razgovora nisu pravno obvezujući, već su izraz dobre volje za dogovaranjem, na što mu je van Aken replicirao kako to ne stoji. Jer traže se rješenja koja će sve, pa i neprisutnu većinu, obavezivati i preko raznih ‘svjetskih’ organizacija biti pretočena u zakonodavne i upravne akte. Primjerice koncept ‘Compact with Africa’ vrhunac je kolonijalnog cinizma, jer u stvaranju tog dokumenta ne sudjeluje (brojkom i slovima) nitko iz bilo koje afričke zemlje!
No ipak, u svemu postoji i nešto dobro. U široko i internacionalno organiziranim demonstracijama (s onu stranu medijske spektakularizacije i manipulacije nasiljem, od strane poretka koji se ‘grozi sebe samog’), u Hamburgu su se sreli ljudi iz ekoloških, mirotvornih i drugih aktivističkih organizacija. I tu se, doduše, vidjela podjela na one više vladine-nevladine (npr. u mrežama Civil 20, Labour 20, Women 20), za razliku od onih stvarno autonomnih. Ali i brojni predstavnici velikih i malih sindikata i političkih stranaka iz cijeloga svijeta. Debata spomenutih Schmidta i van Akena završila je zgodnom prozivkom prvoga kako se demonstranti nisu dovoljno jasno ogradili od nasilnika u svojim redovima. Na što mu je van Aken odgovorio da nije primijetio neku reakciju hamburškog Senata protiv prisutnih Erdogana i Putina. A mogao je spomenuti i glavnog kauboja.
