Otkako je debitantski "No logo" (1999) prodala u preko milijun primjeraka, svaka nova knjiga Naomi Klein je događaj. Pa tako i najnovija: "Doppelganger: A Trip into the Mirror World" – ili, u nešto slobodnijem prijevodu, "Dvojnica: Putovanje u svijet s one strane ogledala" – dočekana je intervjuima i oduševljenim kritikama u većini važnijih anglofonih medija. Klein je utjecajna i čitana, nju se shvaća ozbiljno. Već neko vrijeme, zapravo, nema autorice ni autora koji bi jasno i dosljedno zastupali antikapitalističke stavove, a da pritom dopiru do tako široke publike i da ih prate tako dobronamjerne kritike.
Jedan dio uspjeha sigurno počiva na tome što – za razliku od Noama Chomskog, Slavoja Žižeka ili nekog trećeg superstara akademske ljevice – Klein nije teoretičarka. Ona je prvenstveno novinarka, istraživačica, aktivistkinja: ne zanima je toliko konceptualna razgradnja kapitalističkog sistema koliko živi primjeri, tečno izlaganje, priče s terena. Cijena takvog pristupa – bez kojeg nema popularizacije lijeve pozicije – brojna su pojednostavljenja, kao i opasnost da se u pojednostavljivanju ode korak ili dva predaleko. Otprilike toliko – da kažemo odmah – Klein je, nažalost, otišla u "Doppelgangeru".
Čak i kada simplificira, međutim, ona za današnju ljevicu ostaje značajna autorica: značajna barem utoliko što označava putanju kojom se ta ljevica razvija. To je druga komponenta uspjeha: perfektan tajming u izboru tema, prepoznavanje kriznih žarišta kapitalističkog sistema, sposobnost da se uhvati duh nevremena. Baš zato se njeni ključni naslovi u retrospektivi mogu čitati kao punktovi evolucije lijeve borbe u 21. stoljeću. "No logo" nije bez razloga postao nekom vrstom manifesta alterglobalističkog pokreta koji je u ono vrijeme izlazio na ulice Seattlea i Genove, prosvjedujući u dimu suzavaca na samitima WTO-a i G8.
Klein je utjecajna i čitana, nju se shvaća ozbiljno. Već neko vrijeme, zapravo, nema autorice ni autora koji bi jasno i dosljedno zastupali antikapitalističke stavove, a da pritom dopiru do tako široke publike i da ih prate tako dobronamjerne kritike
Knjiga je nišanila multinacionalne korporacije i lajfstajl brendove poput Nikea i McDonald'sa, slaveći razigranu subverziju reklamnih oglasa, ali je razotkrila i naličje potrošačke euforije "postideoloških" devedesetih: proizvodnju izmještenu na svjetsku periferiju, obaranje cijene rada u utrci do dna, užase tvorničkih pogona u Bangladešu i na Filipinima. Upravo taj obrat od fascinacije zapadnjačkim konzumerizmom prema raskrinkavanju dubljih eksploatatorskih odnosa naznačit će smjer kojim glavna struja lijevog otpora kreće narednih godina.
Klein će na idućem važnijem naslovu raditi dugo pa u "Doktrini šoka" (2007) donijeti nešto posve novo: iscrpnu rekonstrukciju globalnog pohoda neoliberalnog kapitalizma, od krvavog poroda u Pinochetovom Čileu do potpune hegemonije nakon sloma evropskog socijalističkog bloka. Trijumf privatizacije i deregulacije kao ekonomsko-političkog common sensa koji je očistio ideološki horizont od bilo kakve alternative protumačit će naslovnom formulom.
Neoliberalni kapitalizam, pokazuje, koristi društvene šokove koji prate svaku veliku krizu – bila ona slučajna ili namjerno izazvana, bila riječ o prirodnoj katastrofi ili o državnom udaru – kako bi metastazirao ondje gdje ga prije nije bilo, pod parolama demokracije i slobodnog tržišta. "Doktrina šoka" nije samo njena najbolja knjiga, nego je bila i najbolje tempirana: samo godinu nakon njenog izlaska volstritovski spekulanti povući će svjetsku ekonomiju u duboku recesiju, a krizni šok će postati izlikom za uvođenje novih neoliberalnih mjera. Na globalnoj pozornici gledali smo tada točno ono o čemu je Klein govorila: njena knjiga, iznova, postaje priručnikom lijevog otpora.
Sedam godina kasnije, "Ovo mijenja sve" (2014) pomjera fokus prema drugačijoj, sveobuhvatnijoj i nemjerljivo opasnijoj krizi. Globalno zagrijavanje, čije uzroke istražuje, ubrzano vodi čovječanstvo u propast: toliko je odnedavno postalo jasno čak i medijskom mainstreamu. Jedini mogući odgovor na klimatske promjene, tvrdi Klein, promjena je sistema: individualna potrošačka odgovornost neće zaustaviti kataklizmu tamo gdje se profitna logika ne zaustavlja pred totalnim uništenjem okoliša. Zato i podnaslov knjige glasi "Kapitalizam protiv klime", zato joj je na meti logika profita: izbor pred kojim stojimo – tumači Klein dosljedno – onaj je između kapitalizma i opstanka. A to je pouka koju će ljevica, kako stvari stoje, morati ponavljati iznova i iznova, u godinama koje dolaze.
Knjiga za eru globalnog uspona ekstremne desnice
Tri su naslova tako markirala tri paradigmatska šifta antikapitalističkog pokreta u posljednjih dvadesetak godina – njegovu alterglobalističku fazu na prijelomu stoljeća, kritiku neoliberalizma u godinama ekonomske krize i sve jasnije fokusiranje na klimatske promjene – dok su preostale Kleinine knjige manje-više filleri: zbirke novinskih tekstova, studije slučaja ili izravne reakcije na aktualne političke događaje. Izlazak "Doppelgangera" zato je pratilo pitanje: hoćemo li dobiti novu knjigu koja prepoznaje i definira puls vremena ili tek nastavak sporedne linije opusa?
Ako ničim drugim, onda svojom ambicijom, "Doppelganger" se jasno svrstava u prvu grupu naslova. To je knjiga za eru globalnog uspona ekstremne desnice i puzajuće fašizacije društva, fake newsa i diktata internetskih algoritama, sve sumanutijih teorija zavjere i (dez)informacijskih bablova. Knjiga za eru onoga što Klein naziva dijagonalističkom politikom: širokim pokretom koji nesumnjivo maršira udesno, ali zapravo dijagonalno presijeca polje nekada jasnih razlika između desnice i ljevice, pridobivajući na svoju stranu razočarane i obespravljene kojima se ljevica više ne obraća.
Točka ulaska u novonastalu ideološku zbrku pritom je neočekivano zabavna. Klein piše o tome kako je u jednom trenutku, prije desetak godina, primijetila da je ljudi sve češće brkaju s Naomi Wolf, autoricom nekadašnjeg feminističkog hita "Mit o ljepoti" (1991). U redu, zabuna nije bez razloga: i jedna i druga Naomi su angažirane autorice, fizički čak donekle slične, a usto obje na meti drže interese elita.
Izlaganje vrluda ekskursima o Crvenom Beču i o povijesti Aspergerovog sindroma, o cionizmu i o prozi Philipa Rotha, o Chaplinovom "Velikom diktatoru" i o prosvjedima kanadskih kamiondžija. Ima tu, naravno, zabavnih paralela i lucidnih intervala, svašta se može naučiti, ali okvir p(r)opušta
Stvar je, međutim, u tome što se Naomi Wolf posljednjih godina pretvorila u trumpoidnu teoretičarku zavjere i heroinu američkog alt-righta, omiljenu gošću podcasta Stevea Bannona i ponosnu vlasnicu vatrenog oružja. Kako je moguće da nekada progresivna feministkinja najednom raspreda o pogubnom utjecaju 5G mreža i uspoređuje cijepljenje protiv Covida s užasima holokausta? I kako je moguće da je mnogi – nakon svega – još uvijek uporno brkaju s Naomi Klein?
S ovim je pitanjima postavljena i scena rasprave – ovdje površno kolanje dezinformacija, ondje izgubljena politička savezništva – a odgovori vode mnogo dalje od anegdote o slučajnoj dvojnici. Jer dok u liku svoje doppelgängerice Naomi Klein s nelagodom prepoznaje vlastiti odraz u iskrivljenom zrcalu, počinje shvaćati da zamjena identiteta možda i nije bila tako slučajna. Ne promatra li s istom nelagodom današnja ljevica vlastiti iskrivljeni odraz u teorijama urote svjetskih moćnika, antivakserskim prozivkama farmaceutske industrije i ostalim čudesima "dijagonalističke politike"?
Klein mahom koristi američke primjere, ali i ovdje dobro znamo o čemu govori: o ofanzivi obiteljaša i ultrakonzervativaca koji su preuzeli alatke civilnog društva, o pretvaranju nesreće deložiranih porodica u putujući cirkus Živog zida, o antivakserskim kritikama kontradiktornih državnih mjera u vrijeme pandemije... Problem s ovakvim zrcalnim odrazima u tome je što uvijek prikazuju, ma koliko iskrivljen, djelić istine: trag sistemskih grešaka i propuštenih prilika ljevice da masovno mobilizira opravdano nezadovoljne ili da se pobrine za ugrožene. Nad "dijagonalističkom politikom" zato se ne treba gnušati, govori Klein, nego iz nje treba učiti: priča o našim doppelgängerima uvijek je priča o nama samima.
Postoji ipak i točka oslonca u dvorani zrcala, u svijetu u kojem populistička desnica preuzima glasove radnika, a isključivost se zaogrće diskursom slobode i demokracije. Mimikriji usprkos, razlika je i dalje tu: s jedne strane diskriminacija, s druge strane empatija; s jedne strane apsolutizam slobode socijalno izoliranih individua, s druge strane zajednička borba za obespravljene; s jedne strane autoviktimizacija teoretičara zavjere, s druge strane preuzimanje odgovornosti za vlastite privilegije.
Razlika dakle prolazi linijom između egoističnog individualizma i solidarnosti. Ili – zašto okolišati, kad već Klein to ne radi – između predatorskog kapitalizma i demokratskog socijalizma. Njenim riječima: "Osobno, što nikoga neće iznenaditi, mislim da konačna presuda pogađa kapitalizam: on raspiruje naše najneobazrivije, kompetitivne osobine i iznevjerava nas na svakom doista važnom koraku." Nakon svih tematskih šiftova i nakon mainstream uspjeha, Klein tako i u "Doppelgangeru" ostaje dosljedna pozicijama s kojih je krenula.
Naomi Wolf, doppelgängerica Naomi Klein (Foto: Wikimedia Commons)
Glavna nevolja knjige, međutim, sadržana je upravo u njenom naslovu. Središnja metafora doppelgängera, naime, istodobno zahvaća premalo i previše. Zahvaća premalo da bi ponudila preciznu dijagnozu vremena: teško je svesti današnju slabost ljevice i uspon ekstremne desnice samo na zrcalne igre "doppelgänger kulture", zanemarujući vrlo konkretnu moć kapitala da se obračuna sa svakim tko mu se suprotstavlja. A zahvaća previše da bi na dijagnozi vremena zastala: figura dvojnika simbolički je itekako nabijena, pa ne čudi što se na stranicama knjige nezaustavljivo multiplicira, dok Klein prepoznaje doppelgängere u našim profilima na društvenim mrežama i u našim nacionalnim identitetima, zatim u identitetima doppelgängerskih nacija (Srbi i Hrvati, anyone?), pa u fašizmu izraslom iz demokracije, u dubleti teoretičara zavjere i istraživačkih novinara...
Koncept se savija, fokus zamagljuje: dok listate stranice, izlaganje vrluda ekskursima o Crvenom Beču i o povijesti Aspergerovog sindroma, o cionizmu i o prozi Philipa Rotha, o Chaplinovom "Velikom diktatoru" i o prosvjedima kanadskih kamiondžija. Ima tu, naravno, zabavnih paralela i lucidnih intervala, svašta se može naučiti, ali okvir p(r)opušta. Ne pomaže pritom ni to što je Klein – barem u odnosu na svoje ranije naslove – ovdje ponajmanje novinarka-istraživačica, a mnogo više esejistkinja koja pliva slobodnim asocijativnim stilom. I da zaključimo kritike: posebno je tanka njena a-sad-svi-skupa promocija ujedinjenja različitih lijevih frakcija, koju suprotstavlja poslovičnom ljevičarskom sektašenju, akademskom elitizmu i narcisoidnom cizeliranju međusobnih razlika.
Okej, nije teško shvatiti zašto je razmrvljena ljevica ljuti – tko se u takvu ljevicu nije razočarao, taj na ljevici nije ni bio – ali niti je fragmentacija ekskluzivni izum lijeve politike, niti je svako razilaženje u stavovima destruktivno, niti je, naposljetku, mukotrpan i uspješan rad na nadilaženju razlika, okupljanju neistomišljenika, izgradnji koalicija i omasovljenju pokreta garancija konačne pobjede. Toliko smo – da ne grabimo predaleko u prošlost – mogli naučiti na primjeru grčke Sirize.
A kada se zbroje kritike, što ostaje? I dalje dovoljno razloga da se "Doppelgangera" pročita, bilo u originalu, bilo u prijevodu koji je, s obzirom na status autorice, vrlo izgledan. Možete ga, recimo – u doba mode književne autofikcije – čitati kao neobičan primjer lijeve autofakcije: knjigu koja iz zabavne lične anegdote gradi argumente za kolektivni društveni angažman. Ili – kada se već igramo paražanrovskim rakursima – kao lijevi spin na self-help literaturu, taj paradigmatski rukavac neoliberalne publicistike: tada se pretvara u knjigu koja vas vodi tamo gdje nijedan priručnik samopomoći nije kročio, učeći vas da ćete pomoći sebi samo ako se prethodno solidarizirate s drugima u zajedničkoj borbi protiv kapitalizma.
A možete je, naprosto, čitati zato što Naomi Klein nije bez razloga globalna ikona antikapitalističkog pokreta, niti se tek tako izborila da je shvaćaju ozbiljno čak i ondje gdje kapitalizam nitko ne dovodi u pitanje. Pa i onda kada ne piše knjigu koja parira ranijim bestselerima niti diktira tempo vremena onako kako su to činile "No logo", "Doktrina šoka" i "Ovo mijenja sve", ona donosi lekcije dovoljno važne da ih vrijedi ponoviti: o dosljednosti, o solidarnosti i o obavezi nepristajanja na kavez vlastitog političkog prezenta. E da, i još jednu. Onu o posljednjoj crti odbrane protiv relativizacije ideološkog diskursa. "Postoji jedna stvar koju im nikada ne smijemo prepustiti", glasi posljednja lekcija, "a to je jezik antifašizma".
