Sve veći broj vaših kolega poziva se na priziv savjesti u slučaju pobačaja?
Priziv savjesti ne bih sveo na politološku i ideološku raspravu nego prvenstveno na civilizacijsku. Svi ljudi u Hrvatskoj imaju određenu vrstu zdravstvene zaštite. I dok u privatnim bolnicama svatko od kolega može imati priziv savjesti, to pravo ne smije imati u javnom zdravstvu za koje građani plaćaju doprinose te se znaju standardi koji se moraju pružati. Privatan pogled na svijet ne smije biti iznad prava pacijenta. Problem je kad drugu osobu prisiljavate da bude ista kao vi. To je nedopustivo. Stavljanje privatnog pogleda na svijet, ma kakav god on bio, iznad prava druge osobe na zdravlje i život je apsolutno neprihvatljivo. Posebno ako se radi o javnom državnom zdravstvu, jer točno se zna kakve usluge se moraju tamo pružati. Pacijent traži svoju zdravstvenu uslugu, a pitanje politike i ideologije je osobno mišljenje koje možete imati u svojoj kući.
Koliko se pitanje priziva savjesti ne odnosi samo na pobačaj?
Priziv savjesti u medicini ne odnosi se samo na prekid trudnoće odnosno reproduktivne medicine nego je mnogo širi pojam. Odnosi se i na preventivnu medicinu, cijepljenja, ublažavanja boli, davanja kontracepcije i ostalo. Pritom, masa je problema koji se otvaraju po tom pitanju, pa tako i ono radničkih prava. Što činiti kad određeni broj kolega odbije nešto učiniti zbog priziva savjesti, hoće li tada dobiti manju plaću ili će biti raspoređeni na neko drugo mjesto, hoće li tada dobiti nekog tko ih mijenja i hoće li ta druga osoba imati veću plaću jer nije odbila nešto učiniti zbog priziva savjesti?
Sve više žena odlazi u Sloveniju obaviti pobačaj?
Osobno pravo svakog čovjeka je da odlazi kamo želi, odnosno onamo gdje misli da mu je bolja usluga. No problem je dostupnost zdravstvene zaštite u Hrvatskoj – ona ima određeni standard na koji građani imaju pravo. Slučaj da se pobačaj ne želi napraviti ni silovanoj ženi je strahota. Takvo što ne smije biti pitanje politike i ideologije, to je pitanje civilizacije i zdravlja. Na simpozijima i kongresima kao i u Ženevskoj konvenciji određuje se da liječnik u svom radu uvijek mora biti posvećen isključivo pacijentu i nikako mu ne smije osporiti pravo na zdravlje i život.
