‘Muškarac je u porodici buržuj, a žena predstavlja proletera’ (Friedrich Engels)

Nije nikakva novost da ne postoji jedino islamski fundamentalizam. Uostalom, upravo smo mi u Hrvatskoj najbolji svjedoci toga i dobro znamo, iz vlastitog iskustva, kako isto tako postoji i katolički fundamentalizam. Vjerski fundamentalizam, bilo kojeg predznaka, vodi istome: negaciji ravnopravnosti, prava i slobode svih onih koji ‘nisu naši’.

Žene su u gotovo svim suvremenim društvima diskriminirane. Još su davna sociološka istraživanja (recimo ona Mladena Žuvele rađena krajem 1980-ih) pokazala – na primjeru Splita – kako žene pri istoj obrazovnoj strukturi čekaju na svoj prvi posao od tri pa čak do pet puta dulje od muškaraca. Ali danas i pripadnici jako utjecajnih organizacija, poput Katoličke crkve ili nekih udruga vezanih za nju, promoviraju javno vrijednosti koje žene neupitno stavljaju u poziciju ‘podređenog spola’. Svećenik Ivica Raguž tako u službenom glasilu Katoličke crkve, Glasu Koncila, nedavno daje svoju već ‘slavnu’ definiciju žene – koja je po njemu ‘drugotna jer se priklanja muškarcu, jer je pasivni princip’. Ova svećenička mudrolija potkrepljena je argumentima poput onog kako je ‘žena od Adama, a ne on od nje’. Štoviše, žena je i univerzalni krivac i predstavlja ‘arhetip grešnika’ - zbog čega svi mi ispaštamo jer je, poučava nas pop Raguž, ‘prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti’, a za njega je ‘više kriva Eva nego Adam’. Također, nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić je u svojoj nedavnoj propovjedi preporučio ženama ‘da ne isprobavaju muškarca prije braka kako ne bi postale štrace’. Nije to nikakva nova priča, ali razotkriva svu našu hipokriziju kada se ta ista zajednica zgraža nad islamskim fundamentalizmom koji je tako ‘nazadnjački’, a naše je društvo, zajedno s ragužijanskim moralom i vojskom ‘spasitelja’ – tobože napredno, zapadno, europsko, kršćansko društvo.

Islamske feministkinje ne odbacuju religiju nego ustaljeni, uvriježeni i u zakone ugrađeni mačizam i seksizam koji je stvarnost većine muslimanskih država

U islamskom svijetu prije nekoliko godina počeo se razvijati islamski feminizam kao oblik borbe za zaštitu ženskih prava. Pripadnice islamskog feminističkog pokreta traže potpunu jednakost između žene i muškarca, ali polazeći od samog nauka Kurana. One drugačije tumače ‘sveti tekst’ i interpretiraju ga kao oslobađajući za žene, iako i same priznaju da se u praksi primjene šerijata to izvitoperilo i pretvorilo u opravdavanje podređenog položaja žene. Pripadnice pokreta naučavaju da poruka i namjera Kurana nije nejednakost muškarca i žene i da Kuran ne propovijeda tu nejednakost nego je ona posljedica krive interpretacije koja je rezultat dugogodišnje ‘degeneracije islamske tradicije’ i prakse življenja u islamskim državama.

Feminizam je heterogen pokret u kojem teorija, društvena misao i praksa imaju cilj razobličiti i okončati podređeni položaj žena u društvu. Bez obzira radi li se o islamskom ili kršćanskom podneblju, cilj je isti: ostvarivanje pravednijeg društva koje će garantirati punu i efektivnu jednakost svih ljudskih bića, bez obzira na bilo koju, pa tako i na spolnu razliku.

Teško je ostvariti emancipaciju žena u ambijentu koji je striktno religiozan pa je tu naše društvo ipak u prednosti. Islamski feminizam se najprije javlja u arapskim zemljama južnog Mediterana kao težnja da se i u tim sredinama uvedu i dijele jednake vrijednosti koje su temelj laičkih, sekularnih država, u kojima je vjera, po definiciji, odvojena od države. Islamski feminizam želi promijeniti vjerske zakone koji reguliraju osobni položaj i status žena u tim društvima. Pripadnice tog pokreta žele promijeniti ‘državno tumačenje vjerskih zakona’. Te države, naime, potenciraju shvaćanje i interpretaciju islama kao patrijarhalne vjere koja povijesno podređuje i povrjeđuje ženu. Problem je u tome što su sve monoteističke religije patrijarhalne pa se emancipacija žena (ali ni Čovjeka kao generičkog bića) ne može nikada do kraja ostvariti u striktno vjerskom ambijentu. Za tako nešto su istinski sekularna država i društvo ključni preduvjeti.

Uloga žena i njihov direktni angažman u islamskom svijetu posebno dolazi do izražaja u periodu dekolonizacije i borbi za nezavisnost arapskog svijeta 1940-tih i 1950-tih godina, kada se rađa laički feminizam. No kada se te borbe završavaju, žene u islamskom svijetu ponovo su marginalizirane. Islamski feminizam, što je jako zanimljivo, javlja se početkom 1990-ih u Iranu, a širi se na Egipat, Tursku, Maroko, Jemen, Tunis, Maleziju, Indoneziju, Europu i SAD. Pokret se konceptualno uobličio preko iranskog časopisa ‘Zanan Magazine’, koji osniva iranska novinarka i psihologinja Shahla Sherkat iz Isfahana, multikulturnog grada s džamijama, crkvama i mošejama. Bio sam dvaput u tom ‘gradu mostova’ i zaista je nešto najljepše što sam vidio. U Iranu danas žene imaju važnu ulogu u kulturi kao sineastice, slikarice, skulptorice, književnice, a u iranskom ih je parlamentu više nego u Hrvatskom saboru. Ali položaj im nije jednostavan, iako reformističke snage unutar islama postoje jednako kao i fundamentalističke, što Zapad ponekad zanemaruje i nametnutim sankcijama nažalost jača najkonzervativnije struje. Postoje i tzv ‘novi vjerski intelektualci’ unutar islama na koje se islamski feminizam naslonio, kao što su Egipćani Hassan Hanafi i Zeid Abu Nasr, pokojni Mahmoud Taha iz Sudana, alžirski profesor na pariškoj Sorboni Mohamed Arkoun, Bahira Benn Mrad iz Tunisa ili Chandra Muzzafar iz Malezije, a ima ih još puno izvan muslimanskog svijeta, kao što su Astma Barlas u SAD-u ili Ziba Mir Hosseini koji živi na relaciji Iran – Velika Britanija.

Prvi međunarodni kongres o muslimanskom feminizmu održan je 2005. u Barceloni, a organizirala ga je Junta Islamica Catalana. Učestvovale su neke od najpoznatijih feministkinja današnjice, kao što su Zainah Anwar, predsjednica organizacije Sisters of Islam iz Malezije, Lily Zakiyah Munir, osnivačica indonezijske organizacije Center for Pesantren and Democracy Studies, Mufaliat Fijibi iz nigerijske organizacije BAOBAB for Woman’s Human Rights, uz druge sudionice i sudionike iz Pakistana, Maroka, Irana, Malezije, Indonezije, Francuske, SAD-a, Španjolske, Nigerije i Malija.

Prema islamskom feminizmu postoji razlika između fundamentalističkog i progresivnog islamizma. Radikalni islamizam je protiv zapadnog političkog liberalizma na kojem se temelji priznavanje ljudskih sloboda, političkog i svakog drugog pluralizma. Islamski se feminizam kreće u prostoru reinterpretacije Kurana i pojavljuje se kao protestni pokret baziran na Kuranu. Dakle, islamske feministkinje ne odbacuju religiju nego ustaljeni, uvriježeni i u zakone ugrađeni mačizam i seksizam koji je stvarnost većine muslimanskih država. Pripadnice pokreta vrlo su obrazovane, dobro poznaju Kuran i svjesne su da je on u takvim tipovima zajednica fundamentalan akt, pa ciljeve pokušavaju ostvariti u okviru njegove drugačije interpretacije.

Problem je u tome što su sve monoteističke religije patrijarhalne pa se emancipacija žena ne može nikada do kraja ostvariti u striktno vjerskom ambijentu

Današnji položaj žena u islamu bazira se na vizijama šerijata, islamskog zakona nastalog u 10. i 11. stoljeću, iz kojeg su derivirani svi ostali akti koji u praksi teško diskriminiraju žene. Tako još postoji praksa tjelesnog kažnjavanja žena, određuje im se način odijevanja, ozakonjeno je postojanje poligamije, uloga žena u porodici ograničava im osnovne slobode, itd. Zato pripadnice islamskog feminizma traže ‘analitičku lekturu’ i izmjenu šerijata, koji se po njima ne temelji na objektivnoj interpretaciji Kurana. Smatraju da je šerijat proizvod jednog konkretnog povijesnog perioda i da je zato temeljen na autoritarnoj i patrijarhalnoj optici. Po njima, izvorni islam ima puno sadržaja kojima su temelj sloboda, oslobađanje, jednakost i odsutnost bilo kakve religiozne hijerarhije. Zato one traže povratak istinskim vrijednostima islama tvrdeći da su se tijekom vremena izvitoperile. To, naravno, zahtjeva reformu svih postojećih diskriminirajućih zakona, ali istovremeno one zahtijevaju i slobode svih vjerskih manjina kao i potpuno poštivanje seksualnih sloboda, rasnih i svih drugih razlika. Zato ovaj pokret ima puno šire značenje od onog koje feministički pokreti imaju na Zapadu. One su doista radikalne i zahtijevaju da se šerijat, ako generira i najmanju nepravdu ili neslobodu, mora promijeniti. Tvrde da istinski islam nikako ne može biti patrijarhalna vjera i tumače da sva ljudska bića imaju jednaka prava, a prije svega pravo na dostojanstvo i autonomiju da odlučuju o sebi na način koji smatraju najboljim.

Teško je iz naših pozicija razumjeti koliko je hrabrosti potrebno da bi se zastupale takve ideje u sredinama gdje islamski fundamentalizam dominira i gdje se tvrdi da su takvi njihovi zahtjevi i njihova borba direktna posljedica djelovanja Dedžala - Lažnog Mesije. Po islamskim fundamentalistima, poslanik Muhamed je rekao da će žene ‘biti posljednja vojska koju će Dedžal iskoristiti u svojoj misiji’ – tako da oni feminističku aktivnost nazivaju ‘Dedžalov feministički sustav’. Fundamentalisti na svojim skupovima propovijedaju da ‘čovjek mora doma vezati svoju ženu, sestru ili kćerku kako bi ih zaštitio od Dedžala’, odnosno pada pod utjecaj feminizma. To on mora učiniti radi ‘njihovog dobra’ pošto su takvim ženama očito ‘isprani mozgovi’. Pritom se pozivaju na razne hadise, kazivanja koja se pripisuju Muhamedu, tvrdeći da je Dedžal taj koji širi bogohulne laži da nema razlike između muškaraca i žena. Dedžalovi direktni izumi su i feminizam i teorija o oslobađanju žena.

Islamske feministkinje se, s druge strane, ponekad pozivaju i na velike islamske pjesnike, mistike i mislioce poput Hafeza iz Širaza, šijitskog mistika Dželaludina Mevlane Rumija, njegovog duhovnog oca Šemsa od Tabriza i drugih koji poput njih slave ljubav, toleranciju, otvorenost i jednakost svih ljudi. Islamski feminizam je društveno revolucionaran jer njegove pripadnice radikalno zahtijevaju i ravnopravnu političku participaciju u svim tijelima odlučivanja, izmjenu vlasničkih prava, ostvarivanje osobnih sloboda, ostvarivanje ekonomske nezavisnosti, preispitivanje pristupa i mjesta žena u džamijama, svega onoga što ih stavlja u podređeni položaj. Veliki njihov problem leži u činjenici da muslimanske žene u tim društvima nemaju adekvatan instrumentarij ni potrebne društvene alate koji bi bili već ugrađeni u samom islamu – a da bi efikasno mogle obraniti svoja prava. One su svjesne da se njihov feminizam mora potvrditi unutar islama, a ne izvan njega, inače bi mogle doživjeti odbacivanje od strane ostatka društva, što bi moglo biti kontraproduktivno, pa čak i pogubno.

One se sudaraju sa stereotipima ukorijenjenima u radikalnom islamizmu koji žene vidi jedino kroz dimenziju generirajućeg elementa i faktora stabilnosti porodice. Ali zar to nije koncept katoličkog fundamentalizma danas u Hrvatskoj? Postoji li bilo kakva razlika između ta dva tipa vjerskog fundamentalizma u odnosu na interpretaciju uloge žene u obitelji i zajednici? Zar pokret Željke Markić zastupa različite ideje u odnosu na značenje i interpretaciju značaja obitelji i položaja žene (majke i supruge) u njoj? Po ovim fundamentalistima svih boja žena je ‘garant čistoće društva’, zato i sama mora biti ‘čista’, ali o tome pravila pišu isključivo muškarci. U promoviranju takvih ideja pomaže im i nemali broj ‘pročišćenih žena’, koje su ‘spoznale’ svoju ulogu tako shvaćenog garanta ‘čistoće društva’ pa su, u skladu sa svojom spremnošću na pomaganje, spremne i na samokažnjavanje. Tada je sasvim normalno da su spremne prihvatiti potrebu kažnjavanja i izoliranja onih žena koje to ne razumiju ili ne prihvaćaju, koje ‘upropaštavaju’ tu svoju jedinstvenu ‘svetu šansu’ i ulogu koja im je tako velikodušno pružena.